Mnogo ekstraktivnih aktivnosti je povezano s visokim razinama siromaštva, ekonomskom zavisnošću od dotoka kapitala iz razvijenih zemalja i političkom nestabilnošću. Ovaj fenomen je poznat kao „prokletstvo resursa“.
Od 1500 globalnih klimatskih politika, samo ih je 63 imalo stvarnog učinka. Eto gdje nas je dovela zelena manipulacija. Treba odbaciti kojekakve grandiozne projekte koji se samo maskiraju kao pozitivno djelovanje na životnu sredinu.
Nekadašnje udarenje uglja bilo je prljavo i opasno, ali i njegovalo ponos, druženje i umjetnost. Mogu li zajednice koje žive uz vjetroturbine i solarne ploče razviti vlastite oblike zajedništva i industrijske kulture?
Pandemija nas je podsjetila koliku moć zapravo imaju države. Tu moć treba iskoristiti za nametanje radikalne transformacije ekonomije, što je neophodno radi suočavanja s klimatskom krizom. Zašto nametanje? Zato što se kapitalisti koji su krizu uzrokovali sasvim sigurno neće dobrovoljno odreći profitiranja na račun eksploatacije prirode i ljudi.
Ljevica se u ovakvim vremenima obično pita: „Šta da se radi?“ Pitanje je umjesno, ali lako vodi uopštenim odgovorima. Stoga bi bilo korisnije upitati: „Šta radite i zašto?“
Više od pet miliona Kolumbijaca – 10% stanovništva – izašlo je na protest protiv neoliberalne politike, korumpiranosti državnog aparata, policijske brutalnosti i sistematskog ubijanja aktivista.
Klimatski pokret mora biti ukorijenjen u radničkom pokretu. Inače dobijamo individualistička rješenja – radnici budu izigrani a pouzdan pristup zelenoj energiji dobijaju samo imućni.
Dvostruki aršin MMF-a pokazuje inherentnu nehumanost kapitalizma – ljudski životi na periferiji vrijede manje od ljudskih života u svjetskim metropolama.
