KLIMATSKA KRIZA: Neki su ipak krivlji od drugih – o američkom doprinosu u brojkama

Piše: 

Oliver Milman
Dok se nemali dio svijeta prži na ekstremnim vrućinama, a cijelim našim regionom haraju požari, dobro se podsjetiti kako je sve počelo i zašto (eventualni ali nimalo vjerovatni) izlazak iz krize zavisi i od klimatske pravde. Naime, u smislu globalne štete nanesene emisijama ugljen-dioksida, SAD su pozicionirane ispred Kine, Rusije, Indije i Brazila. Brojke su, po riječima klimatologa, „vrlo jasne“ – najbogatiji su profitirali, a siromašni opet na gubitku. Pri tome su ti gubitci ogromni i u domenu nemjerljivog, kao što su životi ljudi koji umiru usljed prekomjernih vrućina. Kako zaključuju naučnici: „Postoji ogromna nejednakost. Zemlje kao SAD neproporcionalno su oštetile zemlje s niskim prihodima na globalnom Jugu i neproporcionalno koristile hladnijim zemljama s višim prihodima na globalnom Sjeveru.” Globalno rješenje klimatske krize ne postoji bez globalne klimatske pravde. (@RiD)

S engleskog prevela: M. Evtov
 

U pogledu efekata emisija stakleničkih plinova, SAD su drugim zemljama nanijele više od 1,9 milijardi dolara štete. Ovo je nalaz nove analize koja donosi prvo mjerenje odgovornosti pojedinih država u razbuktavanju klimatske krize.

Novo istraživanje pokazuje da SAD, najveći istorijski emiter, ispumpavaju tako ogromnu količinu plinova koji zagrijavaju ovu planetu da su – kroz toplotne valove, propale usjeve i druge posljedice – nanijele drugim, uglavnom siromašnim zemljama, takvu štetu da su od 1990. godine odgovorne za 1,91 milijardi dolara izgubljenog globalnog prihoda.
Ovo SAD stavlja ispred Kine, trenutno vodećeg svjetskog emitera, te Rusije, Indije i Brazila – sljedećih na spisku država koje svojim emisijama doprinose globalnoj ekonomskoj šteti.

Poticanjem klimatskog sloma, od 1990. godine je ovih pet vodećih krivaca uzrokovalo ukupno šest milijardi dolara gubitaka širom svijeta, ili oko 11% godišnjeg globalnog BDP-a.

„To je ogromna šteta“, kaže Chris Callahan, istraživač na Univerizitetu Dartmouth College i glavni autor studije o ukupnom ekonomskom gubitku. „Ne iznenađuje što su SAD i Kina na vrhu te liste, a brojke su zaista vrlo jasne. Prvi put možemo pokazati da se emisije u nekoj zemlji mogu pratiti do specifične štete.”

Da bi precizno utvrdili učinke doprinosa pojedinih zemalja klimatskoj krizi, istraživači s Dartmoutha kombinovali su niz različitih modela, pokazujući faktore kao što su emisije, lokalni klimatski uslovi i ekonomske promjene. Ove veze su tražili u periodu od 1990. do 2014. godine, a istraživanje objavili u časopisu Climatic Change.

Otkrili su pogubno neujednačenu sliku: klimatskim promjenama najviše su doprinijele bogate nacije na sjevernim geografskim širinama, poput onih u Sjevernoj Americi i Evropi, ali njihove ekonomije još uvijek nisu ozbiljno oštećene klimatskim promjenama.

Kanada i Rusija su, na primjer, zbog toplijih zima imale čak i koristi: duže poljoprivredne sezone rasta i smanjenje smrtnih slučajeva od hladnoće.

S druge strane, siromašnije zemlje, kao one u tropskim krajevima ili na nižim otocima Pacifika, učinile su najmanje da naškode drugim nacijama, a ipak trpe najveći teret ekonomske štete od klimatskih promjena. Istraživanje nije uračunavalo faktore koje nisu uključeni u BDP, kao što su gubitak biodiverziteta, kulturna šteta i smrtni slučajevi u vremenskim katastrofama, što znači da je stvarna šteta daleko veća.

„Na mjestima gdje je i inače vruće očito je sve teže raditi napolju; tu je smrtnost od vrućine u porastu i uzgoj usjeva sve teži“, kaže Justin Mankin, geograf u Dartmouthu i koautor ove studije. „Ako tu štetu dodate mjerenom učinku zemalja koje najviše emituju, dobićete skoro totalnu katastrofu.“

„Postoji ogromna nejednakost. Zemlje kao SAD neproporcionalno su oštetile zemlje s niskim prihodima na globalnom Jugu i neproporcionalno koristile hladnijim zemljama s višim prihodima na globalnom sjeveru.”

Zemlje u razvoju i klimatski aktivisti zalažu se da se onima koji kroz toplinske valove, poplave i suše najviše trpe zbog globalnog zagrijavanja isplate pretrpljeni „gubitci i šteta“. Ali SAD, koje su odgovorne za oko četvrtinu svih dosadašnjih emisija, opiru se osnivanju takvog fonda, pozivajući se na strah da će biti zakonski odgovorne za štetu prouzročenu njihovim nezajažljivim apetitom za fosilnim gorivima poput nafte, uglja i plina.

Pritisak da se promijeni ovaj stav ponovo raste uoči UN-ovih pregovora o klimi koji će se ove godine održati u Egiptu, a savez mladih aktivista iz više od 40 zemalja nedavno je pisao predsjedniku UN-ovih pregovora i pozvao ga na djelovanje u vezi s problemom gubitaka i štete.

Klimatska kriza je „eskalirala humanitarne krize nesrazmjerno pogađajući siromašne zemlje globalnog Juga“, navodi se u pismu, uz napomenu da po UN-ovim procjenama čak 3,6 milijardi ljudi širom svijeta trenutno živi u područjima vrlo osjetljivim na klimatske katastrofe.

„Nastojanja da se emisije smanje i mjere prilagođavanja intenziviraju predugo su već krajnje neadekvatna i ne jačaju sposobnost ljudi da se prilagode. Stoga su sad gubici i štete dio stvarnosti klimatskih promjena i taj problem je neophodno riješiti.”

Napredak je, međutim, izostao. Bogate zemlje odugovlače s obećanjem da će ranjivim zemljama dati 100 milijardi dolara klimatske pomoći, a svaki pravni put da se od SAD-a i Kine izvuče odšteta komplikuje se činjenicom da nijedna od njih ne priznaje nadležnost Međunarodnog suda pravde u Hagu.

„Glavna prepreka zahtjevima za klimatsku odštetu nije naučna osnova, nego pravna“, kaže Michael Gerrard, direktor Sabina, pravnog centra za klimatske promjene (Pravni fakultet univerziteta Columbia). „Protiv većine vrsta tužbi zemlje uživaju suvereni imunitet, osim ako ga se nisu odrekle.”

Ovaj ćorsokak znači da se nejednakost učinaka klimatskih promjena najvjerovatnije može ublažiti samo nekom vrstom dogovora kroz pregovore. „Pozitivan je korak što ova studija počinje kvantificirati štetu koju nanose pojedine nacije; možemo vidjeti da je opseg štete ogroman”, kaže Carroll Muffett, izvršni direktor Centra za međunarodno pravo o zaštiti okoliša.

„Polako idemo ka nekoj vrsti odgovornosti za sve ovo. Kako se dokazi gomilaju i raste evidencija o opstruktivnom pristupu SAD-a, mislim da ni SAD ni druge zemlje neće moći zauvijek izbjegavati svoju odgovornost”, dodaje Muffett.

„Troškovi klimatskih šteta rastu i na kraju ih neko mora platiti. Pitanje je ko će biti taj neko i kako će se to izvesti.”

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 12/07/2022.

GRAFIKON: Wikimedia Commons

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

20/07/2022