Rad u gig-ekonomiji: kriminal, sve po zakonu

Piše: 

Cosmin Popan
Gig-ekonomija prijeti da potpuno uruši već dobrano klimave strukture zaštite radničkih prava.
Gig-ekonomija podrazumijeva da radnici rade na privremenim ugovorima, bez ikakvih beneficija i garancija, čak i bez garancije minimuma zarade, do krajnjih granica ljudskih mogućnosti. 
Digitalne platforme su toj nesigurnosti (do)dale novu dimenziju: radnici su sami odgovorni za sve rizike poslovanja i nesreće na radu. Moraju se sami organizovati da se zaštite od nasilnih napada i pljački. Da bi zaradili dovoljno za život, moraju raditi prekovremeno više nego što dozvoljava zakon – čime krše radno pravo, ali i dovode u opasnost sebe i druge učesnike u saobraćaju. A korporacije se bogate.
(@RiD)

S engleskog prevela: M. Evtov

Kompanije koje rade preko digitalnih platformi izbjegavaju svoje zakonske obaveze ne samo kao poslodavci koji svoje radnike ne priznaju kao zaposlene. Deliveroo, Uber Eats i Glovo u gig-ekonomiji cvjetaju ne samo zato što eksternaliziraju samo rad, nego i rizike. Rizike praktično prebacuju na dostavljače, tako ih ohrabrujući da krše zakon.

Zaspati za volanom automobila nakon 12 sati rada po šest a i sedam dana u sedmici. Prolaziti kroz crveno svjetlo na semaforu da dobiješ prosječno tri isporuke po satu. Parkirati vozilo na trotoaru da uštediš vrijeme. Staviti kradljivcima motora lisice na ruke i zaprijetiti im prije no što to učini policija. O ovim incidentima rijetko se čuje, ali se radnicima digitalnih platformi za dostavu hrane stalno dešavaju. Za godinu i po dana otkako istražujem njihove uslove rada, otkrio sam ne samo koliko su ti incidenti rasprostranjeni, nego i u kojoj ih mjeri omogućava sam dizajn platformi.

Kriza kao prilika za dodatni profit

Dvije sedmice nakon početka rata u Ukrajini, Glovo, jedna od najvećih digitalnih platformi za isporuku hrane koje posluju u ovoj zemlji, objavljuje saopštenje za javnost najavljujući nastavak rada u dvadeset gradova „kako bi pružila humanitarnu podršku i ponudila osnovnu logistiku onima kojima je potrebna“. Kompanija je ovu odluku zasnovala na „povećanoj potražnji za vitalnim uslugama“ za stanovnike i nevladine organizacije koji nemaju pristup hrani, lijekovima i drugim hitnim osnovnim dobrima. Što se tiče radnika, Glovo od svih dostavljača zahtijeva da „u slučaju napada poštuju neophodne sigurnosne protokole“ i obećava da će odmah prekinuti rad. Kompanija tvrdi da za vođenje svojih usluga ne očekuje nikakvu finansijsku dobit i kaže da naknadu aktivnim dostavljačima prilagođava kako bi oni mogli izdržavati sebe i svoje porodice. Čovjek bi pomislio da te naknade već pokrivaju dovoljno za život, a ne da se moraju „prilagođavati“ u ekstremnim prilikama.

Nije ovo prvi put da širom Evrope digitalne platforme za dostavu koriste razne krize u svoju korist. Redovno ugrožavaju dobrobit dostavljača koji nisu plaćeni radnici, nego podizvođači slobodnjaci prema kojima ove kompanije nemaju nikakve obaveze kao poslodavci.

Početkom 2020. godine, na primjer, kad su oluje Ciara i Dennis pogodile Britanska ostrva, Deliveroo je dodatnim novcem koji se plaća po isporuci potakao radnike da izlaze po lošem vremenu, rizikujući vlastite živote. U Manchesteru, gdje sam tada istraživao radne uslove među platformskim radnicima, lokalni dostavljači prihvatili su ovaj izazov koji je postavio Deliveroo. Istovremeno su preko grupe na WhatsAppu, kojoj sam se i ja pridružio, jedni druge upozoravali: „Budite jako oprezni kad naiđu snažni udari“. Ovaj nepromišljeni stav je bio viđen i ove godine tokom oluje Eunice, kada je Gorillas, kompanija za dostavu naručenih namirnica, nastavila sa svojim uslugama u Nizozemskoj, uprkos vladinim preporukama da svi ostanu u kući.

Istraživači, zakonodavci, novinari i komentatori stalno naglašavaju da ovi dostavljači rade u eksploatatorskim uslovima, te pozivaju na veću transparentnost u pogledu načina na koji se donose algoritamske odluke ili na veću odgovornost platformi koje bi svoju radnu snagu trebale klasificirati kao svoje uposlenike, a ne kao samozaposlene.

Ali šta je sa ključnim karakteristikama tog rada?

Mediji su naširoko izvještavali o raznim oblicima kolektivnog otpora platformskih radnika, kao što su štrajkovi i protesti, ali se malo zna o pojedinačnim, manje vidljivim i nezakonitim djelima otpora među dostavljačima hrane. Kao platformski radnik za Deliveroo, Uber Eats i Glovo u Manchesteru i Cluju (Rumunija), svjedočio sam očajničkim domišljanjima i prekršajima koje ovi radnici koriste da bi zaradili za život: od svakodnevnih lakših saobraćajnih prekršaja do ozbiljnijih prekršaja kakav je rad preko zakonski dozvoljenog broja sati. Ovo dovodi ne samo do fizičke i psihičke iznurenosti, nego i do saobraćajnih nesreća.

Odgovornost za te slučajeve ne smije biti samo individualna, ti su slučajevi dio korporativne kriminalne kulture ugrađene u gig-ekonomiju. Budući da platforme ni ne pokušavaju riješiti probleme s kojima se dostavljači svakodnevno susreću na radu, neki dostavljači na kraju organizuju grupe na WhatsAppu i koriste ih u hitnim slučajevima, kad su napadnuti.

Kriza je, generalno, platformama dobra prilika da odgovornost za zdravlje i sigurnost prenesu na same dostavljače, koje taj prenos često ugrožava. Na primjer, od početka pandemije COVIDa-19, javnost se na dostavu hrane preko platformi oslanjala neuporedivo više nego ranije, a dostavljače su svi hvalili kao ključne radnike, zbog njihove predanosti da „hrane naciju“ tokom karantina. […] Mnogi dostavljači prethodno zaposleni u privremeno ili trajno zatvorenim preduzećima morali su napraviti težak izbor: ili riskirati zdravlje i zbrinuti svoje porodice, ili ostati sigurni kod kuće i izgladnjivati svoje najmilije.

Tržišna vrijednost kompanije Deliveroo u to vrijeme naglo raste na 8,8 milijardi funti, ali Deliveroo malo šta čini da dostavljače zaštiti na poslu. Ja sam tek nakon dva i po mjeseca od početka rada konačno dobio ličnu zaštitnu opremu: 10 bočica gela i 4 maske za višekratnu upotrebu. Mnogi vozači oko mene bili su paralizovani strahom da će se zaraziti virusom a da si neće moći priuštiti da prestanu s radom – jer naknade za bolovanje nema. Nije bilo omogućeno ni redovno testiranje, a dostavljači s već postojećim zdravstvenim problemima nisu mogli u samoizolaciju, biti na bolovanju i primati platu.

Nikakvi uslovi za rad

Nije da Deliveroo i druge platforme samo tokom spektakularnih kriza – poput oluja, pandemije ili rata u Ukrajini – zloupotrebljavaju status samozaposlenih dostavljača i tjeraju ih da riskiraju svoje živote i vrše nezakonite aktivnosti. Odlučivši da dostavljače plaća po dostavi umjesto po satu, Deliveroo je mnoge primorao da svakodnevno rade 10-12 sati (često za samo 2 funte po satu), šest ili sedam dana svake sedmice, samo da bi mogli sastaviti kraj s krajem.

Slične uslove rada imaju i dostavljači Glova s kojima sam razgovarao tokom istraživanja u Rumuniji. Kad radiš daleko više od zakonom dozvoljenog broja sati, rizik da zaspiš za volanom veći je no ikad. Jedna žena u ranim 20-im godinama priznala je da je prethodnog ljeta doživjela nesreću, tokom muzičkog festivala u Cluju:

Više od sedmicu dana radila sam 10-12 sati dnevno, pa zaspala u vožnji. Naletjela sam na sigurnosnu barijeru i srećom ostala nepovrijeđena i nikog nisam ozlijedila. Otada pravim pauze i naučila sam se da ne radim tako naporno. Ne isplati se, to je ropstvo.“

Obavještenja u aplikacijama lako postanu izvor distrakcije. Dostavljači u oba ova grada opisivali su mi za dlaku izbjegnute nesreće, koje se dešavaju zato što se mnogi – u nadi da će povećati zaradu – upuštaju u ono što zovu multi-apping: korištenje dvije aplikacije istovremeno. […]

Sam dizajn gig-platformi znači da dostavljači – da bi zaradili za pristojan život – moraju raditi ne samo dugo, nego i vrlo brzo. Vrijeme je doslovno novac i svaka minuta provedena u prometu ili čekanju narudžbi znači manju zaradu. Ogromna većina dostavljača s kojima sam razgovarao redovno krši saobraćajna pravila da bi brže stigla na odredište. Kad sam jednog biciklistu pitao da li ikad krši saobraćajna pravila, odgovorio je: „Stalno. Iskreno, da ne kršimo pravila, ne bismo daleko stigli. Ako staneš na svako crveno, gubiš previše vremena i ništa ne zaradiš.“ Za vozače automobila, s druge strane, većina saobraćajnih prekršaja odnosi se na nepropisno parkiranje. Dostavljačica iz Cluja priča mi kako se nosi s čestim situacijama kad treba parkirati u vrlo prometnom centru grada: „Danju je teže, ali imam sreće jer nikad nisam dobila kaznu lokalne policije. Kada trebam pokupiti narudžbu iz centra, krenem pet minuta kasnije, da budem sigurna da je narudžba spremna. Tako ostavim auto samo na minut, a za tako kratko vrijeme mi niko neće ništa reći“.

Bez zaštite od nesreća

Kad se dogode nesreće, platforme plaćaju malu ili nikakvu naknadu za pokrivanje medicinskih troškova. Jedna biciklistkinja je u Manchesteru doživjela nesreću obavljajući dostavu za Uber Eats, zbog čega je bila prisiljena dva mjeseca odsustvovati s posla i proći kroz nekoliko operacija rekonstrukcije lica: „Poslala sam im slike svog lica i mjesta nesreće. Sve sam objasnila, a oni su rekli: Mi nemamo ništa s tim. Morate se obratiti na ovo mjesto, oni će vam vratiti novac. Poslali su mi link, ispunila sam obrazac, i nikad ni odgovor nisam dobila.“ U Rumuniji, gdje su dostavljači platforme službeno zaposleni u podizvođačkoj kompaniji, kao dostavljač nisam prošao obaveznu zdravstvenu i sigurnosnu obuku, a dostavljači, [kao ni u Manchesteru] nemaju nikakvu zaštitu u slučaju nesreće.

Kad sam potpisao ugovor o radu, šef mi je rekao da izbjegavam nezgode. Normalno da ih izbjegavam, to svi to rade, ali one se ipak dešavaju. Ali morao sam prihvatiti ono što mi je on rekao, jer mi treba posao“, rekao mi je jedan dostavljač u Cluju.

Ostavljeni bez adekvatne podrške, dostavljači uzimaju stvar u svoje ruke. Ulični napadi na dostavljače na biciklima česti su u mnogim gradovima, a Manchester nije iznimka. Početkom prošle godine, dok sam jedne večeri vozio bicikl u Hulmeu, nešto južnije od strogog centra, bio sam skoro oboren s bicikla. U parku me nasred biciklističke staze presrelo nekoliko adolescenata. Zadržao sam prisebnost i uspio brzo proći, a oni su prasnuli u smijeh. Jedan dostavljač mi je rekao da se njemu nešto slično desilo u parku u Salfordu, gdje mu je skoro ukraden bicikl. Jedna dostavljačica na biciklu stoga uvijek nosi sa sobom biber sprej: „Kupila mi ga je sestra mog partnera. On je u parku Salford čuo neke priče, da su pretukli nekog dostavljača, i misli da trebam biti oprezna. Ne bojim se samo ja, nego i moja porodica.“

Zabrinjavajuće reakcije na ulične napade odvijaju se putem grupa na WhatsAppu, gdje se šačica dostavljača na motociklima brzo organizuje u slučaju napada na njihove kolege. Ugrožena osoba jednostavno podijeli svoju lokaciju s drugima, koji priskaču u pomoć. Ovo se smatra solidarnom grupom koja je uspostavljena kao alternativa hitnoj reakciji lokalne policije, koja se pokazala neefikasnom. Jedan dostavljač mi objašnjava logiku ove grupe: „Policija nam samo kaže <Ovo je broj vaše prijave>. Napravili smo ovu grupu jer ovo više ne možemo podnijeti. Policiju zovemo samo ako neko izgubi bicikl, i to je to.“

Jedan mi je dostavljač pokazao amaterski video snimljen prošlog ljeta, gdje grupa motociklista okružuje dvojicu tinejdžera koji, ruku vezanih lisicama, sjede na ivičnjaku. Osumnjičeni su da su ukrali motocikl i čuo sam zloslutne prijetnje koje su im upućivane: „Recite prijateljima da su ako kradu u velikoj opasnosti; mi smo banda i sigurno ćemo ih uhvatiti“.

Pod krinkom preduzetništva, autonomije i fleksibilnosti, Deliveroo, Uber Eats i Glovo aktivno izbjegavaju većinu svojih odgovornosti prema radnicima. Većina korporativnih zločina ovih platformi manje je vidljiva, uključujući krađu plata, izbjegavanje poreza ili ekološke zločine. Ništa nas manje ne bi smjeli brinuti ni zločini koje ove platforme svakodnevno vrše u pogledu sigurnosti svojih radnika.

IZVOR: LEFTEAST

Objavljeno: 09/05/2022.

FOTO: dreamstime/Josepalbert13

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

17/05/2022