S engleskog prevela: M. Evtov
 

Teksas je prikaz naše klimatske budućnosti: kapital fosilnih goriva pritaji se i ratuje protiv radnika, rješenja su parcijalna i skrpljena po principu ljepota-je-u-malom, a sve se snažno oslanja na tržište – što nas je u tu krizu i dovelo.

Udaranje na sva zvona da su klimatske promjene stvarne neće biti dovoljno za promjenu kursa. A neće ni jačanje svijesti.

To nadilazi zagovaranje pravedne tranzicije za radnike. Kako mi je rekao Ryan Pollock, vodeći organizator u IBEW Local 520 [radnički sindikat električara u Austinu: International Brotherhood of Electrical Workers /Međunarodno bratstvo elektrotehničara]: „Nije dovoljno reći da bi se ovo moglo dogoditi, da će to biti ovdje u budućnosti. To mora biti opipljivo ili vam niko neće vjerovati.”

Moramo izgraditi klasni pokret sposoban da ostvari naše zahtjeve. To počinje učešćem u tekućim borbama poput onih u Teksasu.
 

Naftaši – pošast za okoliš, ali i za radnike

Procjenjuje se da je Teksas samo 2020. godine izgubio preko 60.000 radnih mjesta u naftnoj i plinskoj industriji. Velika većina pogođenih su ljudi koji su radili direktno na naftnim poljima.

Dok su se ovi radnici i njihove porodice nosili s nezaposlenošću, kompanije za fosilna goriva trpale su u džep milijarde dolara pomoći iz državnog budžeta. Prema Bailout Watchu, samo je Houston National Oilwell Varco dobio 591 milion dolara poreskih olakšica, a ipak otpustio 22% svoje radne snage.

Čitav je Teksas prošaran napuštenim bušotinama. Kad one ne rade, metan izlazi u zrak.

Nafta uništava vodu za piće, a nepropisno zatvorene bušotine mogu i eksplodirati. Kompanije su zakonski odgovorne za zatvaranje bušotina i unaprijed plaćaju naknadu za to. Međutim, ta naknada ne pokriva pune troškove zatvaranja i u slučaju stečaja kompanije odgovornost za to pada na državu.

Komisija za željeznice Teksasa [zbunjujući naziv za državnu agenciju koja zapravo reguliše naftnu industriju i industriju gasa, te rudarenje uranija i uglja, op. prev.] utvrdila je da u Teksasu ima oko sedam hiljada napuštenih bušotina. Zajednička studija Texas Observera i Grista procjenjuje da će narednih godina biti napušteno još trinaest hiljada bušotina, a samo čišćenje tih bušotina moglo bi koštati Teksašane milijardu dolara. To ne uključuje ekološke posljedice – troškovi sveobuhvatnog čišćenja procijenjeni su na čak 117 milijardi dolara.

Ali se kompanije za fosilna goriva ne zadovoljavaju ostvarivanjem profita na račun radnika i ove planete. One vode i dugotrajan rat protiv organizovanog rada. U Beaumontu u Teksasu, ExxonMobil žestoko napada USW Local 13-243, osamdesetogodišnji sindikat radnika čeličana.

Tokom prošlogodišnjih pregovora o kolektivnom ugovoru, ExxonMobil je predložio zamrzavanje plata i ukidanje beneficija na minuli rad za određene radnike. Kad je sindikat to odbio, kompanija je preduzela drastičan korak i zatvorila pogon da bi spriječila potencijalni štrajk.

Pogon je zatvoren u maju 2021. godine i ostao zatvoren deset mjeseci. Radnici su na kraju glasanjem prihvatili ponudu ExxonMobila. [...] Pojačavajući napetosti nastale zbog zatvaranja, kompanija je podržala kampanju decertifikacije sindikata. Lokalni sindikat od šesto članova jedva se izborio za opstanak: 258 naspram 229 glasova.

Nedavni skok cijena plina donio je kompanijama za fosilna goriva još veći priliv gotovine. Iako konzervativci poput teksaškog guvernera Grega Abbotta okrivljuju Bidenovu administraciju za navodno proguravanje „politika Green New Deala“, veliki naftaši ne pate od pretjerane regulacije. Zahvaljujući Bidenovoj administraciji, za bušenje u teksaškom Permskom bazenu samo u martu je izdato više od devet stotina dozvola.

Industrija fosilnih goriva je u međuvremenu ostvarila rekordnu dobit i – umjesto da, recimo, ponovo zaposli hiljade radnika otpuštenih tokom pandemije – isplatila dividende dioničarima. U vrijeme kada se milioni ljudi bore da si priušte troškove dolaska na posao, industrija nafte i plina nedvojbeno dokazuje zašto privatni finansijski interesi ne bi smjeli upravljati društvom.

Kako ističe Matt Huber, banke su u fosilna goriva uložile milijarde i očekuju povrat tih sredstva. Za zaustavljanje ovih investicija moraju se podići „narodne mase, a ne samo svijest o klimi“.

Stoga bi radnici naftne i plinske industrije trebali biti ključna grupa u borbi za Green New Deal, onaj koji im nudi sigurnost, zajamčene plate i vodeću ulogu u energetskoj tranziciji. Ali da bi ih pridobila, „pravedna tranzicija“ sad mora prerasti iz prijedloga javne politike u aktivnu borbu zajedno s radnicima.
 

Energija za bogate

Februara 2021. godine, nakon Zimske oluje Uri, u Teksasu je predvidljivo nastao kulturni rat oko toga šta je uzrokovalo masovne nestanke struje u državi. Konzervativci su krivili navodnu nepouzdanost solarne i energije vjetra. Liberali to što su se smrzli cjevovodi za prirodni gas. Ali ni jedni ni drugi nisu ušli u korijen problema.

Iako su se mnogi cjevovodi smrzli jer nisu bili propisno zaštićeni od vremenskih prilika, oni koji jesu funkcionisali zaradili su milione dolara, a oni koji su se smrzli ubrzo su ponovo pokrenuti, pretrpjevši neznatan gubitak prihoda – tokom samo nekoliko dana.

Uprkos gnjevu javnosti – nakon oluje su milionima Teksašana pristigli računi za struju koje ne mogu podmiriti – državni političari nemaju mnogo interesa da nešto preduzmu u vezi s tim. U stvari, guverner Greg Abbott kao rješenje za urušenu teksašku mrežu propagira rudarenje bitcoina – ekološki rasipan i društveno beskoristan poduhvat.

Individualizam. U bogatim naseljima, vlasnici kuća instaliraju baterije za domaćinstvo i solarnu energiju, gotovo uvijek koristeći nesindikalizovanu radnu snagu.

Iako niko ne može kriviti nikoga zato što želi osigurati da ne ostane bez struje kad država narednog puta padne u energetsku krizu, ovo je upravo ona vrsta individualnog rješenja za kolektivni problem koja isključuje siromašne i radničku klasu.

S tim što se i ovaj model proizvodnje zelene energije uveliko oslanja na porezne olakšice, izvlačeći novac iz javnih blagajni i usmjeravajući ga kapitalistima.

Kako dokazuju Matt Huber i Fred Stafford, ovo stvara apsurdan izbor: „ili javno vlasništvo i skuplja energija, ili privatno vlasništvo i jeftinija energija“.

Decentralizovana energija, čak i „zelena“ decentralizovana energija, koristi se za potkopavanje javnih elektroenergetskih kompanija – ponajprije Tennessee Valley Authority, nedavno kritikovane i iz redova klimatskog pokreta.

[Elektroprivredna korporacija u federalnom vlasništvu] TVA elektrificirala je Jug još 1930-ih, kad privatni kapital nije za to bio zainteresovan, a i dan danas ostaje važan izvor energije.

Veliki energetski projekti poput TVA stvaraju više sindikalnih radnih mjesta i daleko više vode računa o društvenim potrebama nego baruština konkurentnih privatnih interesa, a mogu isporučiti jeftinu struju radničkoj klasi u Teksasu i širom SAD-a.

Zato trebamo kategorično odbaciti privatnu kontrolu nad jednom od najvažnijih industrija društva.

I zelena i radnička budućnost

Teksas je prozor u budućnost svih nas – a to je distopijski nered.

Od na sve strane razgranatih i uvezanih kompanija za proizvodnju fosilnih goriva koje eksploatišu radnike, zagađuju ovu planetu i račun za čišćenje ostavljaju javnosti, do rastuće zelene kapitalističke klase čiji su finansijski interesi suprotstavljeni velikim energetskim kompanijama pod javnom kontrolom – jasno je da će do promjene doći, ali ne do promjene kakva je potrebna.

Nije dovoljno samo „učiniti nešto“ u vezi s klimatskim promjenama.

Moramo se suprotstaviti naporima bogatih da napajanje domova mora rješavati svako za sebe po diktatu tržišta.

A iznad svega moramo direktno ciljati, klasnom politikom, privatne energetske sisteme koji ne samo da nas iznevjeravaju, nego od tog neuspjeha i profitiraju.

Klimatske promjene ne bi trebale biti pitanje rata kultura društvenih skupina. Svi bi trebali imati mogućnost da žive sigurnim i dostojanstvenim životom.

IZVOR: Jacobin

Objavljeno: 07/07/2022.

FOTO: Michael Martin via Creative Commons