KENIJA: Zelena energija ili zeleni grabež

Piše: 

Hussein Tadicha Wario
Energetska tranzicija intenzivira se usljed energetske krize, ali bi ovoga puta trebalo nastojati da ceh ne bude uništenje ljudskih zajednica i prirodne sredine. Ono što je nekima pustopoljina – drugim je ljudima ili vrstama nezamjenjivo stanište.
Kako izgradnja solarnih i vjetroelektrana ubrzano prodire u BiH, već sad se mora pričati o tome šta su istinski pogodne lokacije, a ne bespogovorno ispunjavati želje investitora. Vidjeli smo na primjeru malih hidroelektrana u regionu koliko je štete za svega jednu deceniju napravljeno na stotinama kilometara riječnih tokova. Proizvodnja energije je unosan posao i nema sumnje da privatni biznisi neće prezati ni pred čim ako se ne postave stroga ograničenja – na primjer u vidu zaštite prirodnih vrijednosti i neophodne saglasnosti lokalne zajednice.
No istinska i trajna zaštita bila bi izmjena pristupa upravljanju proizvodnjom i raspodjelom obnovljive energije koja se olako prepušta privatnicima.
@RiD

S engleskog prevela: M. Evtov

 

Između rata u Ukrajini i utrke za neto nulte emisije, poticaj za proširenje proizvodnje zelene energije jači je nego ikad. Ali tim se procesom mora pažljivo upravljati da bi se izbjeglo narušavanje pastoralnih sistema – i uništavanje zajednica koje zavise od njih.

Pastoralne zajednice žive od zemlje. U sjevernoj Keniji, gdje sam odrastao, uzgajali smo lokalne pasmine goveda, koje su pasle na suhim pašnjacima.

Ali naše je zemljište više od osnove naših sredstava za život, ono je temelj i naše kulture i našeg identiteta.

Kako kaže lokalna poslovica: „Ovdje su zakopane naše pupčane vrpce“. Ako se ta vrpca presječe – ako se naše zajednice odvoje od zemljišta – tradicija nam kaže da to ne možemo preživjeti.

Kenijske institucije, od škole do vlade, imaju drugačiji stav. U školama djeca uče da stočari žive na neplodnim i neproduktivnim pustopoljinama, te da je naš pristup stočarstvu arhaičan i destruktivan po okoliš. Zvanične politike imaju za cilj prisiliti pastirske zajednice da svoj mobilni stočarski proizvodni sistem napuste u korist „naprednijih“ ili „modernijih“ poljoprivrednih sistema, kao što je uzgoj poljoprivrednih monokultura, koji je, po opšteprihvaćenom mišljenju, produktivniji i održiviji.

Tek kad sam došao na postdiplomski studij, naišao sam na vjerodostojne dokaze o suprotnom.

Ispostavilo se da je moja zajednica u sjevernoj Keniji sve vrijeme bila u pravu: naše stočarske prakse dobro su prilagođene uslovima sušnih područja, a stočarstvo je izvodiva opcija korištenja zemljišta koja može održivo koristiti raspršene resurse.

Nažalost, naučio sam i to da su predrasude prema pastoralnim sistemima sveprisutne. I duboko pogrešna logika koja leži u osnovi ovih predrasuda svejednako utiče na odluke o korištenju zemljišta, uključujući i onu o eksproprijaciji pašnjaka za projekte zelene energije.
 

Vlasništvo nije jedino pravo na zemlju

Lako je shvatiti zašto su se proizvođači zelene energije usmjerili na pašnjake, koje pogrešno nazivaju „pustopoljine“. Budući da su pašnjaci prilično ravni i obično izloženi jakom sunčevom zračenju i snažnim vjetrovima, zapravo su idealni za jeftine – i unosne – solarne i projekte vjetroelektrana.

Pomaže i to što su pašnjaci slabo naseljeni. Iako se lokalno stanovništvo često opire razvoju solarnih i vjetroelektrana, pastirske zajednice nisu dovoljno osposobljene za sukob s vlastima kao bogatiji i brojniji stanovnici gradova.

Moć stočara da brane svoje interese često je dodatno smanjena njihovom isključenošću iz relevantnih procesa odlučivanja. U Keniji, Indiji, Maroku i Norveškoj, veliki projekti zelene energije implementirani su na zemljištima koje koriste stočari bez adekvatnih konsultacija s ovim grupama i uz ograničeno poštovanje principa slobodnog, prethodnog i informiranog pristanka (eng. FPIC) uspostavljenog u globalnim sporazumima o ljudskim pravima.

Prema principima pristanka, autohtone i pastirske zajednice imaju pravo da daju ili uskrate dozvolu za projekat koji može uticati na njih ili njihove teritorije. Ali tradicionalnim stočarima obično nisu zakonski priznata vlasnička prava na njihove zajedničke pašnjake, koje država navodno „štiti“ u ime svojih građana.

Države pak često odluče da ne poštuju tradicionalna prava na zemljište, čak i ako to znači kršenje međunarodnih sporazuma. Dakle, tamo gdje se grade solarne elektrane, stočari gube pristup pašnjacima. Vjetroelektrane manje ometaju ispašu, ali ih pastoralne zajednice smatraju kršenjem svojih zemljišnih i kulturnih prava.

Kako u nedavnoj studiji pokazujemo moja kolegica Ann Waters-Bayer i ja, projekti zelene energije zapravo su doveli do oduzimanja zemlje i energije, miješanja u migracijske puteve stoke, narušavanja pastoralnih kultura i smanjene otpornosti sistema ispaše.

Pastoralne zajednice pokušale su se oduprijeti – ponekad nasilno, ponekad sudskim putem. U dva slučaja – jedan u Keniji, a drugi u Norveškoj – sudovi su presudili da je proces otkupa zemljišta bio nezakonit. Ali se, u oba slučaja, vjetroturbine još uvijek okreću, naglašavajući težinu bitke koju stočari moraju voditi da bi zaštitili svoja zemljišta, kulture i sredstva za život.

Postoje bolji modeli za upravljanje zemljištem od kojeg stočari žive. Efikasne konsultacije s lokalnim zajednicama u Mongoliji značile su da su njihove bojazni uzete u obzir tokom dizajniranja projekta, pa su stočari zadržali potpuni pristup pašnjacima ispod vjetroturbina i dalekovoda. Tako pastoralni sistemi nisu poremećeni. U Kanadi, Keniji i Meksiku postoje projekti zelene energije koji lokalnim zajednicama koriste kroz podjelu prihoda.

Krajnji je čas za usvajanje takvih modela, jer nas vjerovatno očekuje procvat „zelene grabeži“ za ekspanzijom energije.

Rat u Ukrajini doprinio je skoku globalnih cijena energije i natjerao nekoliko evropskih zemalja da se bore za alternativu ruskoj nafti i gasu. Zajedno s pritiskom da se postigne napredak ka postizanju neto nulte emisije, poticaj za proširenje proizvodnje zelene energije jači je no ikad. „Pustopoljine“ sunčanih vjetrovitih suhih tropskih i suptropskih područja nikad nisu bile komercijalno primamljivije.

Očigledno je da je širenje zelene energije od vitalnog značaja. Projekti zelene energije mogu pomoći i životinjama, recimo stvaranjem hlada. Pitanje se svodi na dizajn: programeri bi trebali prihvatiti multifunkcionalne pristupe korištenja zemljišta koji integrišu uzgoj usjeva, stočarstvo, zaštitu biodiverziteta, ruralne društvene i ekonomske aktivnosti i proizvodnju energije.

To se može postići jedino kroz transparentne, inkluzivne i participativne procese u kojima pastoralne zajednice igraju centralnu ulogu. Suštinske komponente projekata zelene energije moraju biti i snažnije provođenje principa ljudskih prava, kao što je slobodan pristanak, i snažniji pravni sistemi za priznavanje prava na zajedničko zemljište.

Ako to ne uspije, sve će veći broj stočara zbog velikih obnovljivih izvora energije gubiti svoju zemlju, što će rezultirati povećanim siromaštvom, migracijama, beznađem i sukobima. Ovo bi bio vrhunac klimatske nepravde.

IZVOR: Project Syndicate

Objavljeno: 25/05/2022.

FOTO: Willen van Aken, CSIRO – Creative Commons (1981.)

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

07/06/2022