U centru klimatske akcije Zapada moraju biti ljudi, a ne pokazatelji emisija ugljika

Piše: 

Aruna Chandrasekhar
Tekst Guardianove komentatorice odiše razumljivim revoltom – u bogatijem dijelu svijeta aktivističko djelovanje usljed klimatske krize kao da ne pogađa suštinu problema, baš kao što suštinu ne pogađaju ni promjene u politikama vlada moćnijih i razvijenih država. Ono što na Zapadu izgleda kao čisto pitanje brojki, pitanje je života u većem dijelu svijeta gdje je razvoj počeo relativno nedavno u odnosu na bogati Zapad. Za aktivizam bi to moralo značiti insistiranje na solidarnosti ali i pravdi, klimatskoj i društvenoj, na globalnom nivou. U ovom slučaju brojke ne samo da počivaju na globalnoj istoriji nepravde nego je čak i hrane – za klimatsku krizu ne mogu biti jednako odgovorni eksploatatori i eksploatisani. Tim više što se pokazalo da je u periodu 1990-2015. godine jedan posto najbogatijih na svijetu bilo odgovorno za gotovo dvostruko veću emisiju ugljika nego cijeli siromašniji dio svijeta.
Život koji uprkos svemu buja oko jedne termoelektrane u nekoj siromašnoj zemlji na periferiji zahtijeva kudikamo slojevitiji pristup klimatskoj krizi od enveovskog pametovanja i računanja postotaka. Tako bi i međunarodne i lokalne organizacije u svojoj gorljivoj borbi za onih 40% ukupne proizvodnje energije iz obnovljivih izvora (koliko je evropska Energetska zajednica propisala BiH) morali uvažiti da BiH u ukupnoj globalnoj emisiji ugljika učestvuje sa svega 0,075%. (Poređenja radi, Sloveniji, prosperitetnoj članici EU, u istom roku – do 2020. godine – postavljen je cilj od samo 25%.) Ugljik će nas sve koštati, ali one koji su do ovoga doveli morao bi koštati puno, puno više. (@RiD)

 

S engleskog prevela: M. Evtov

Disonantnost je tolika da me natjera da deinstaliram Twitter s telefona. Možda ponestaje saosjećanja, a možda je i do ove, 2020. godine. No, ako ćemo pravo, zapravo je do jaza u načinu percipiranja vanredne klimatske situacije – što mi postaje više no očito dok po Twitteru lovim vijesti o katastrofama. Jedan slijed vijesti na Twitteru (feed) prisiljava sve – ne samo Amerikance – da pomno prate klimatsku politiku američkih predsjedničkih kandidata jer je sudbina izbora u SAD-u neraskidivo vezana s budućnošću planete.

Na drugom feedu, iz moje rodne Indije, vidim da se u tamošnjim zadnjim bujnim šumama drveta sal kao na pladnju nudi 40 novih rudnika uglja svakome ko ima para da ih kupi, dok pobornici građanskih prava iz jedne drugačije ere organizovanja zaštite okoliša venu u zatvoru, sve slabijeg zdravlja. U dijelovima britanske štampe digla se velika galama kada je pokret Extinction Rebellion (XR) ukaljan oznakom „ekstremizam“ i kad ih je Priti Patel nazvala „kriminalci“ nakon što su direktnom akcijom blokirali dostavu negatorskih publikacija. Za mene je to déjà vu pa mi se i tad javio onaj osjećaj disonantnosti. Došlo mi je da kažem: dobrodošli u ostatak svijeta – budući da sam svjedočila kako na globalnom jugu, vjerojatno rodnom mjestu nenasilne direktne akcije, pokrete za zaštitu okoliša već godinama kleveću kao ekstremiste.

Nalazimo se na prekretnici u klimatskoj politici, gdje neke vlade pripremaju planove za nultu emisiju ugljen-dioksida u narednih 30-40 godina, a druge se u sljedeću deceniju nastoje provući s već pet godina starim obećanjima.

EU je možda najavila još ambicioznije ciljeve, ali u mnogim dijelovima svijeta u koje EU izvozi svoje emisije pandemija oživljava očajničke planove za ekonomski oporavak zasnovan na fosilnim gorivima.

S druge strane, mnogi od nas uvjereno pozdravljaju klimatska obećanja zemalja poput Kine, dijelom zbog veličine obećanih promjena, dijelom zato što predstavljaju geopolitički izazov zapadnim silama koje nam se ne sviđaju, a sve vrijeme zanemarujemo činjenicu da nije vjerovatno da će lokalnim glasovima biti dopušteno da ih pozovu na odgovornost. Neki od nas možda čak u sebi misle da bi nepostojanje demokratske opozicije moglo olakšati provođenje ovih klimatskih planova.

U međuvremenu se s posljedicama inercije, ovdje i sada, bore ljudi koji pate oduvijek. Ako mislimo postići ikakvu pravdu za one najugroženije, moramo uskladiti dvije temporalnosti [razvijenog i nerazvijenog svijeta] i proširiti definiciju klimatske pravde. A da bismo to učinili, najprije moramo prihvatiti da klimatska politika više nije onako crno-bijela kao nekad.

Svođenje života na ugljik

Dok prolazim pored osebujnih oksfordskih kuća u čijim su prozorima izložene zastave pokreta Extinction Rebellion, bojim se da mnogi najglasniji aktivisti, mi dobro situirani u bogatom svijetu, zapravo crpimo nadu iz praznih klimatskih obećanja. Možda ova nastojanja nekoga u krugovima vlasti potaknu na ambicioznije ciljeve, na ozbiljnija obećanja, ali u dubini duše znamo da ove vlade nisu ispunile nijedan dosad postavljeni cilj, da manipulišu brojkama i ne pokazuju nimalo poštovanja za vladavinu prava.

Da parafraziramo čuveni zahtjev koji Extinction Rebellion (XR) postavlja vladama: koju to „istinu“ očekujemo da vlade objelodane?

Poziv zapadnjačkog klimatskog pokreta na „vjeru u nauku“ nesumnjivo je egzistencijalno važan, ali pitam se da li nam s isključivim naglašavanjem nauke solidarnost postaje sve više mizantropska i apolitična. Utočište je najčešće daleko lakše naći u grafikonima koji detaljno prikazuju opstajanje metana kao stakleničkog plina tokom naredna dva stoljeća nego u rješavanju komplikovanih ljudskih odnosa i gorućih pitanja kršenja ljudskih prava. Zurim u razlomke jednačine Kaya, formule koja emisiju ugljika izražava kao proizvod četiri faktora: BDP po stanovniku, energetski intenzitet privrede, ukupna emisija ugljika i broj stanovnika. Dok i s Istoka i sa Zapada odjekuje marširanje cokula antinauke i krajnje desničarskih vlada, pitam se postoji li kakav razlomak koji bih mogla ubaciti da izračunam kako svijet radikalno promijeniti nabolje. Ali za to nema jednostavne formule.

[Ono što imamo je] dominacija tendencije da se sav život svede na ugljik, a sav ugljik doživljava jednakim, te nada da će se sve na kraju riješiti s malo žongliranja, jačanja pritiska na investitore i uz tehnologiju koja još nije razvijena.

Po meni, ovaj pristup eliminiše raznolikost, složenost, proživljena iskustva i stvarne promjene sistema. Black Lives Matter i Dalit Lives Matter trebali bi nas potaknuti na rješavanje pukotina u temeljima kapitalizma kakvog poznajemo, te na priznanje da živimo u globalnoj ekstrakcijskoj ekonomiji izgrađenoj na zloupotrebi moći po liniji kaste i klase, rase i religija, Sjevera i Juga.

Ako priželjkujemo novi svijet, moramo gledati dalje od nominalne raznolikosti i priznati da privrednog oporavka ni zelenog dogovora ne može biti bez plana za nebijele radnike od čijeg ugnjetavanja i raseljavanja svi imamo koristi, plana koji tretira istorijska pitanja zemljišta, pristupa zajedničkim dobrima i pravdi.

Klimatska kriza vjerovatno većini nas ne remeti san, ali mnogostruko pogoršava sve ono što svakako ne valja. Mnogo je teških pitanja a lakih odgovora nema. Sve je otvoreno, otud potreba da budemo što humaniji i kreativniji i otvorimo što više mogućnosti. Postoji i potreba za dugoročnim promišljanjem, baš kao i potreba da prepustimo mikrofon [onima s margine i periferija] i insistiramo na nezgodnim istinama koje se ne uklapaju u našu postojeću politiku. Ako uspijemo skinuti naočale kroz koje se ljudi filtriraju u ladice za bezlične žrtve klimatskih promjena i one za nas ostale, vidjećemo da se katastrofe već dešavaju, i to sve češće.

Hoćemo li se pozabaviti tim sivim zonama i klimatsku pravdu usmjeriti na prava i život, sa svim komplikacijama koje to podrazumijeva? Vrijeme je da u centar klimatske krize i naše solidarnosti postavimo čovječanstvo i život, a ne samo pokazatelje emisija ugljika.

NAPOMENA: Strukturu teksta je preuredila redakcija RiD-a radi lakšeg razumijevanja.

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 09/10/2020.

 

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

21/10/2020