Ne gledajte gore (Don’t Look Up): Baš tako izgleda moj život aktiviste!

Piše: 

George Monbiot
Monbiot piše o svjetskom filmskom hitu Don’t Look Up iz ugla višedecenijskog aktiviste za zaštitu prirode. Ne nalazi da je išta u filmu pretjerano – naprotiv, u dva sata je ispričana priča o životu mnogih koji nas već godinama pokušavaju uvjeriti da srljamo u propast i k tome dobar dio živog svijeta ove planete vučemo za sobom. Šta nedostaje u Monbiotovom prikazu? To da i mediji i političke elite slijede diktat kapitalista. Da najveći neprijatelj borbe protiv zla na kraju nije ni banalizacija ni poricanje nego princip profitiranja na zlu. (@RID)

S engleskog prevela: M. Evtov

Nije ni čudo što ga novinari oštro kritikuju. Iznašli su stotinu razloga da vas odgovore od gledanja satire o klimatskoj katastrofi Ne gledaj gore: „tup“ je, „kreštav“, „nadmen“. Ali pravi problem neće imenovati: film govori o njima. I, po mom mišljenju, moćno je raskrinkavanje grotesknih promašaja javnog života. A mediji su sektor čiji su promašaji najbrutalnije prikazani.

Iako je film brz i duhovit, meni je, kao i mnogim aktivistima za zaštitu životne sredine i klimatolozima, djelovao isuviše stvarno. Imao sam osjećaj da mi se pred očima odvija moj vlastiti život.

Dok su naučnici u filmu – pokušavajući skrenuti pažnju na približavanje komete koja će uništiti Zemlju – udarali glavom o Veliki zid negiranja koji su podigli mediji, te nastojali doprijeti do političara čiji je raspon pažnje 10 sekundi, u meni su prekipjeli sav bijes, frustracija i očaj nakupljani svih ovih godina.

Iznad svega, kad je naučnica koja je otkrila kometu gnjevno prasnula jer su lažni tračevi o slavnim ličnostima vijest potisnuli na kraj jutarnje TV-emisije, ja sam se sjetio vlastitog ponižavajućeg iskustva gubitka kontrole u jednoj novembarskoj emisiji Dobro jutro, Britanijo. Bilo je to ubrzo nakon konferencije o klimi COP26 u Glasgowu, gdje smo vidjeli da najneozbiljnija od svih vlada (britanska, inače domaćin pregovora) nije uspjela adekvatno odgovoriti na najozbiljnije od svih pitanja. Pokušao sam, po hiljaditi put, objasniti sa čim se suočavamo, i odjednom nisam mogao više izdržati. Briznuo sam u plač u TV-emisiji uživo.

Još uvijek se zbog toga osjećam duboko posramljen. Reakcija na društvenim mrežama, kao i reakcija na onu naučnicu u filmu, bila je zlobna i uvredljiva. Te glumim. Te histeričan sam. Ili sam psihički bolestan. Ali, znajući gdje smo i sa čim se suočavamo, uviđajući ravnodušnost vlastodržaca, videći kako se naša egzistencijalna kriza marginalizuje u korist trivijalnosti i banalnosti, sad shvatam da sa mnom nešto ne bi bilo u redu da nisam pukao.

Uloga medija u predstojećem kolapsu

U borbi protiv svakog velikog zla, u bilo kojem dobu, suočavamo se s istim silama: ometanje, poricanje i obmane. Oni koji žele alarmirati javnost zbog prijetećeg kolapsa naših sistema za održavanje života brzo naiđu na barijeru koja stoji između nas i ljudi do kojih pokušavamo doprijeti, na barijeru zvanu mediji.

Uz nekoliko značajnih izuzetaka, sektor koji bi komunikaciju trebao omogućavati zapravo je osujećuje.

Nisu postale neoprostive samo pojedinačne gluposti ovog sektora, recimo platforme koje se konstantno prepuštaju negatorima klimatskih promjena.

Neoprostiva je strukturalna glupost na koju su mediji obavezani. I antiintelektualizam, odbojnost prema novim idejama i averzija prema kompleksnosti. I odsustvo moralne ozbiljnosti.

I to što isprazni tračevi o slavnim ličnostima i potrošnoj robi imaju prednost nad opstankom života na Zemlji. I opsesija dizanjem prašine, bez obzira na povod. I refleksno svrstavanje sa statusom quo, kakav god bio. I beskrajna promocija stavova najsebičnijih i najnedruštvenijih ljudi, uz isključivanje onih koji nas pokušavaju obraniti od katastrofe, a na osnovu toga ko je „zaslužan”, a ko „ekstreman” ili „lud” (od prijatelja s BBC-a čujem da se tamo ovi termini još uvijek koriste za opisivanje ekoloških aktivista).

Čak i kad se ti trgovci razbibrigom odluče pozabaviti ovim problemom, obično isključe stručnjake i umjesto njih intervjuišu glumce, pjevače i druge slavne osobe. Opsjednutost medija glumcima potvrđuje predviđanja koja je Guy Debord iznio u knjizi Društvo spektakla (The Society of the Spectacle) objavljenoj 1967. godine. Suštinu zamjenjuje privid, jer sad čak i najozbiljnija pitanja moraju artikulisati ljudi čiji rad uključuje usvajanje tuđe ličnosti i izgovaranje tuđih riječi. A kad glumce pretvore u glasnogovornike, ti isti mediji ih onda napadaju kao licemjere zbog razuzdanog načina života.

Uloga vlada – spašavanje bankara

Slično tome, nisu postali neoprostivi samo pojedinačni neuspjesi vlada – u Glasgowu i drugdje – nego cijeli okvir pregovora. Iako se vitalni zemaljski sistemi možda približavaju tački preloma [nakon koje ih više ništa ne može spasiti], vlade bi još uvijek da rješavaju ovaj problem neznatnim intenziviranjem mjera, i tako tokom decenija. Da su tako 2008. godine, kad je propala [finansijska korporacija] Lehman Brothers i čitav se globalni finansijski sistem počeo klimati, vlade najavile da će otad pa do 2050. godine spašavati banke po stopi od par miliona funti dnevno, sistem bi se srušio 40 godina prije završetka tog programa.

Naše centralno, civilizacijsko pitanje, vjerujem, glasi: zašto nacije tako žurno spašavaju banke, ali ne i našu planetu?

Dakle, dok jurimo ka kolapsu Zemljinog sistema, pokušaji dizanja uzbune izazivaju osjećaj zatočenosti iza debele staklene ploče. Ljudi vide da otvaramo i zatvaramo usta, ali se muče da čuju šta govorimo. Dok mahnito lupamo u staklo, izgledamo sve luđi. A tako se i osjećamo. Malo je reći da ova situacija izluđuje. Ja na ovim pitanjima radim od svoje dvadesetdruge godine, kad sam bio pun samopouzdanja i nade. Sad ću napuniti 59 i samopouzdanje mi se pretvara u strah koji ledi, a nada u užas. Budući da ova fabrikovana ravnodušnost osigurava da se naš glas i dalje ne čuje, sve je teže ostati pribran. Sad plačem skoro svakog dana.

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 04/01/2022.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

10/01/2022