S engleskog prevela: M. Evtov

Mnogi ovdje misle da su sigurni od klimatskih promjena, objasnio mi je jedan njemački novinar. Ne vide klimatske promjene kao neposrednu prijetnju, onako kao Covid-19. Zelene [stranku] smatraju zakeralima koja im žele oduzeti jeftine praznike. „Šta reći takvima?“

Pitanje mi je postavljeno krajem juna, a ja sam u tom preciznom trenutku bila ukiseljena u svojoj kući bez klima-uređaja, zahvaćena toplotnim valom koji će prije kraja te sedmice ubiti oko 500 ljudi u Britanskoj Kolumbiji i Kanadi, a na užarenim obalama skuhati možda i milijardu morskih bića. Godinama se već suočavam s pitanjima u stilu „što bi to mene bilo briga“ i obično posežem za nekom vrstom moralnog argumenta o odgovornosti koju imamo prema bližnjima čak i ako nas to trenutno ne pogađa lično. Ali bilo mi je previše vruće i bila sam previše ljuta za moralne poučke, pa sam umjesto toga rekla: „Dajte im malo vremena.“

Mislila sam na to da u političkim kalkulacijama o klimatskim politikama koje bi ljudima bile prihvatljive nikad nije pametno otpisati Zemlju kao ključnog aktera. Naša planeta ima načina da se ubaci u ove proračune i brzo promijeni gledište onih koji vjeruju da su bezbjedni.

To je nesumnjivo bio slučaj u Njemačkoj uoči septembarskih saveznih izbora. Stranka Zelenih je u junskim anketama padala sve više, izložena teškim napadima zbog toga što zagađivačima pokušava nametnuti povećanje cijena koje prijeti svima dragim odmorima na Mallorci (kao odgovor na ovu reakciju, stranka je od te oštre politike odustala).

Manje od mjesec dana kasnije, politički krajolik izgleda sasvim drugačije.

Njemački zvaničnici očekuju da će se broj žrtava u julskim poplavama popeti na preko 200, s mnogo više povrijeđenih i zbrisanom osnovnom infrastrukturom. Sad su klimatske promjene u centru njemačke izborne rasprave, a klimatski ljevičari napadaju Zelene zbog popustljivosti.

Prije i poslije oluja

Kad sam još 2014. godine objavila „Ovo mijenja sve“, uključila sam tu i citat Sivana Karthe, višeg naučnog saradnika u štokholmskom Institutu za okoliš: „Možda ono što je danas politički realno ima vrlo malo veze s onim što će biti politički realno nakon što nas pogodi još nekoliko uragana Katrina i još nekoliko oluja Sandy i još nekoliko tajfuna Bopha.“

Kako se i očekivalo, doživjeli smo još nekoliko takvih oluja, a potom još nekoliko. Nedavna poplava u kineskom Henanu navodno je najteža u 1.000 godina: raseljeno je oko 200.000 ljudi. Možete se kladiti da do nove katastrofe ove vrste nećemo čekati još hiljadu godina. A tu su još i vatra i dim; zagušljivo ljeto za zagušljivim ljetom. Kalifornija. Oregon. Britanska Kolumbija. Sibir. Stoga ne čudi što anketa koju Economist / YouGov provode od 2009. godine sad prvi put pokazuje da američki ispitanici svrstavaju klimatske promjene kao drugo po važnosti političko pitanje, odmah iza zdravstvene zaštite, [prestigavši čak i „ekonomiju“].

Ova vrsta rangiranja problema je, naravno, apsurdna. […] Ako dođe do klimatskog kolapsa, kolabira i sve ostalo, i ta činjenica treba biti polazište svih rasprava na ovu temu. Ali anketa ipak odražava stvarnost: percepcija javnosti se dramatično mijenja – slabi iluzija o sigurnosti bogatijih dijelova svijeta i naziru se pukotine u uvjerenju da će novac i tehnologija začas iznaći rješenja.

Odsustvo klimatske akcije zapravo nikad nije značilo poricanje. Belgijanci i Nijemci su znali da su klimatske promjene stvarne, samo su mislili da će najveći teret krize snositi siromašnije zemlje. I donedavno su bili u pravu. Prije par godina mi je poznata belgijska meteorologinja rekla da joj je u objašnjavanju težine klimatske krize najveći problem to što njeni gledaoci jedva čekaju zatopljenje – zato što zamišljaju da će im donijeti klimu kakvu ima, recimo, Burgundija u Francuskoj. Slično tome su prije samo nekoliko godina Oregon i država Washington kuburili sa sve većim troškovima stanovanja jer su Kalifornijci nagrnuli na sjever. Mnogi su povjerovali predviđanjima da će pacifički sjeverozapad biti veliki klimatski pobjednik; po nekim predviđanjima ta regija je trebala biti zaštićena od suše, toplotnih valova i požara koji već pogađaju jugozapad SAD-a, a malo više vrućine i malo manje kiše učinili bi hladnu i vlažnu klimu Washingtona i Oregona nalik na Kaliforniju u njenim najboljim danima. Preseljenje se činilo ne samo sigurnom opcijom u smislu klimatskih promjena, nego je onima dobro potkoženim kešom zvučalo i kao mudro ulaganje u nekretnine.

Nigdje nije sigurno

Pa, ispostavilo se da planeta kojoj prijeti slom ne funkcioniše pravolinijski – na način koji lako mogu predvidjeti agenti za prodaju nekretnina ili oni ultrabogati dobro opremljeni za dolazak sudnjeg dana. Da, topliji svijet znači da temperature Kalifornije postaju sličnije meksičkim, a temperature Oregona sličnije kalifornijskim. Ali je istina i to da se svijet svugdje okreće naglavce. Pacifički sjeverozapad nije prilagođen vrućinama [...]. Losos – koji je ključna vrsta naše regije – za preživljavanje treba hladnu vodu, a mladi losos raste u slatkim vodama koje su ovog ljeta zagrijane kao hidromasažne kade. Naučnici se plaše da pomladak mnogih riba neće preživjeti.

Ako propadne populacija lososa, to će pokrenuti kaskadu gubitaka koja seže mnogo dalje od komercijalnog ribolova. Losos je u svim autohtonim kulturama ove regije sveta životinja; losos je ključna hrana legendarnih (i ugroženih) morskih sisavaca, uključujući orke i morske lavove; losos je neophodan i za održavanje zdravlja šuma umjerenog pojasa, i to ne samo medvjeda i orlova koji se lososom hrane, nego i drveća koje se njim đubri (dok iz atmosfere dugoročno uklanja CO₂).

Što se tiče ideje da bi se Kalifornijci trebali seliti na sjever da bi izbjegli vatru, taj san je očito nestao u plamenu. Prošlog ljeta su smrtonosni požari prisilili na evakuaciju stanovništva malo istočnije od Portlanda u Oregonu – od dima se sunce crvenilo čak do New Yorka. […] Dakle, ne, Oregon nije siguran. New York nije siguran. Njemačka nije sigurna.

Niko neće biti pošteđen – ili?

Nigdje gdje se smatralo sigurnim više nije sigurno.

To je bila poruka koalicije država s prve linije klimatskih poremećaja. Reagujući na njemačke poplave, Forum klimatski ugroženih (Climate Vulnerable Forum) izdao je saopštenje koje je potpisao Mohamed Nasheed, bivši predsjednik Maldiva.

„U ime klimatski ugroženih zemalja izražavam solidarnost i podršku ljudima u Njemačkoj koji trpe posljedice ovih katastrofalnih poplava i upućujem molitve za njih. Iako nisu svi pogođeni podjednako, ovaj je tragični događaj podsjetnik na to da u klimatskim vanrednim situacijama niko nije siguran, bilo da živi u maloj ostrvskoj državi poput moje ili u nekoj razvijenoj zapadnoevropskoj državi.“

Podtekst je, naravno, to da ljudi koji žive na nizinskim otocima poput Maldiva sigurnost odavno mogu samo sanjati, te da rekordne vrućine i poplave već duže vrijeme odnose živote od Pakistana preko Mozambika do Haitija. Osim toga, veliki se dio sadašnje muke mogao izbjeći da su bogate zemlje poput Njemačke i SAD-a poslušale pozive zemalja poput Maldiva (čija je vlada 2009. godine održala očajnički podmorski sastanak, u pokušaju da uoči samita Ujedinjenih nacija o klimatskim promjenama digne uzbunu zbog porasta nivoa mora). Istina je da su naša planeta i njeni ljudi proteklih decenija često zvonili na uzbunu, ali moćni su jednostavno odlučili da ih ne slušaju.

Zašto? Vraćamo se na one priče koje u bogatom svijetu mnogi sebi pričaju o vlastitoj relativnoj sigurnosti. O tome da će, kad klimatska kriza pogodi, rizike snositi drugi (čitaj: crni, smeđi, autohtoni, strani). A ako se ispostavi da smo se preračunali pa kriza dođe i do naših zajednica, jednostavno ćemo se preseliti negdje gdje je sigurnije. U Oregon, Britansku Kolumbiju ili na Velika jezera ili, ako baš zagusti, na Aljasku ili Yukon. Drugim riječima, učinili bismo upravo ono zbog čega sjevernoamerička, australijska i evropske vlade nemilosrdno kažnjavaju i kleveću migrante na našim granicama (uključujući i klimatske migrante) koji pokušavaju doći na sigurno. Kako je nedavno napisao hidrolog Peter Gleick, svjedočimo pojavi „dviju klasa izbjeglica: jedna ima slobodu i finansijske resurse da unaprijed pokuša bar na neko vrijeme pobjeći od rastućih prijetnji, a druga će biti ostavljena da trpi posljedice u obliku bolesti, smrti i uništenja.“

A mi nek pogorimo i nek se pogušimo!

Čini se da ovog ljeta punog požara i poplava mnogima sviće da je čak i ovaj kobni oblik klimatskog aparthejda vjerovatno iluzija za sve osim za izuzetno bogate. Kako je rekao Nasheed, a New York Times ponovio u zloslutnom naslovu preko fotografije zapaljene zgrade: „Niko nije siguran“. U ovoj krizi smo zarobljeni svi – bilo onim nemilosrdnim dimom, vrućinom koja udara kao stvarni zid ili kišom i vjetrovima koji ne prestaju. Čak se ni u SAD-u, izgrađenim na temeljnoj laži granice, klimatska kriza više ne može zataškati ni otpisati kao nešto što se događa na nekom dalekom mjestu ili u nekom dalekom budućem vremenu. Upravo nam je ponestalo tih prostorno i vremenski odmaknutih lokaliteta.

Što se, naravno, ne odnosi na Jeffa Bezosa, čovjeka koji je – za slučaj da ste propustili njegovu karikaturalnu pluriplanetarnu fantaziju o prelasku granica – na ludu vožnju svemirom otišao opremljen kaubojskim šeširom i čizmama, a vratio se na sva usta pričajući o tome kako je vidio budućnost. A budućnost su svemirska odlagališta toksičnog otpada. „Svu tešku industriju, svu zagađujuću industriju moramo premjestiti u svemir i sačuvati Zemlju, ovaj prekrasni dragulj od planete“, rekao je nekoliko trenutaka nakon spuštanja.

I upravo je to srž naše krize: bez obzira na sve razloge i dokaze, i dalje istrajava tlapnja da je neograničena sposobnost kapitala da život pretvara u profit, tlapnja o tome da će uvijek postojati nova granica koja omogućava tu vrlo isplativu igru. Kako je Justine Calma napisala u The Vergeu: „Stara je ideja da se neželjene stvari zaguruju negdje naizgled daleko od očiju daleko od srca. To je isti onaj stari mentalitet koji već stoljećima baca industrijski otpad na kolonizovane narode i nebjelačke četvrti.“ To je isti onaj stari mentalitet koji je stanovnike Njemačke i SAD-a uvjerio da klimatski kolaps nije nikakva neposredna kriza – sve dok se svom silinom nije sručilo i na njih.

Da samo Bezos misli ovako, mogli bismo ga spustiti na zemlju, oporezovati i završiti s tim. Ali on je samo najsirovija manifestacija logike koja prožima našu vladajuću klasu: od senatora Teda Cruza koji, dok se Texas smrzava, odleti u Ritz-Carlton s pet zvjezdica u Cancúnu, Meksiko, do Petera Thiela koji planira svoj luksuzni bunker na Novom Zelandu. I sve dok bogati i moćni vjeruju da postoji neko mjesto, ‘s one strane granice’, koje će apsorbovati posljedice njihovih brljotina, žestoko će štititi postojeći poredak koji nas ostale prisiljava da ovdje dole izgaramo.

IZVOR: Intercept

Objavljeno: 23/07/2021.

FOTO: EFFIS