Zašto je na ulicama desnica a ne ljevica?

Piše: 

Sam Dean
Kriza se razbuktava na svim frontovima – u okolišu, ekonomiji, društvu uopšte – ali odgovor ljevice je slab. Političke stranke koriste pokrete za izgradnju svoje izborne pozicije, no izgradnja samih pokreta izostaje. Nikad više nezadovoljstva, a nikad slabija organizacija koja bi to nezadovoljstvo pretočila u smislenu i svrsishodnu političku akciju – iz razgovora s autorom i aktivistom koji je svojevremeno predvidio velike nemire u Los Angelesu. Govori o situaciji u SAD-u, ali mnoge dijagnoze su primjenjive i na nas. Energija pokreta zadnje dvije decenije potrošena je prije nego se išta trajno uspjelo izgraditi. (@RiD)

S engleskog prevela: M. Evtov

 

SD: Dobar dio života proveli ste na prvim linijama borbe za socijalnu pravdu i političke promjene; od CORE-a [Kongres rasne jednakosti] i SDS-a [Studenti za demokratsko društvo] u mladalačkim danima do radničkog aktivizma i međunarodnih pokreta solidarnosti u kasnijim godinama.
Reklo bi se da čin organizovanja počiva na nadi da se svijet može promijeniti, ali vaše knjige oslikavaju sumornu sliku: ekološki kolaps, politička korupcija, bjelačka nadmoć, kontinuirana bijeda globalne sirotinje. Kako ne izgubiti nadu?

MD: Iskreno rečeno, ne mislim da je nada naučna kategorija. I ne mislim da je nada razlog što se ljudi bore i ustrajavaju, mislim da to rade iz ljubavi i ljutnje. Svi me uvijek pitaju: Zar se vi ne nadate? Ne vjerujete u nadu? Takvu vrstu razgovora ne smatram racionalnom. Ja se trudim da pišem što je moguće iskrenije i realnije. I vidim, znate, loše stvari. Vidim grad koji propada odozdo prema gore. Vidim da pejzaži koji su mi užasno važni, recimo kalifornijski, umiru i nepovratno se mijenjaju. Vidim fašizam.

Pišem jer se nadam da ljudi koji to čitaju ne trebaju trunke nade i sretne završetke, nego da čitaju kako bi znali protiv čega da se bore, i onda se bore čak i kad se borba čini beznadežnom.

SD: U intervjuima 2020. godine izražavate određeni optimizam u pogledu energije koju ste vidjeli na ulicama tokom protesta Black Lives Matter. Vidite li, dvije godine kasnije, gdje ta energija odlazi?

MD: Dovoljno sam star da s izvjesnim autoritetom mogu reći da je ova generacija drugačija od svih posljeratnih generacija.

Radikaliziralo ih je to što s jedne strane vide kako im se oduzimaju prava, a s druge se suočavaju s opadanjem ekonomskih sposobnosti; to je borbama oko onoga što neki osuđuju kao politiku identiteta dalo vrlo materijalnu snagu.

Djeca gledaju svoju budućnost. Prije penzije, dok sam na [UC] Riversideu radio kao profesor, bezbroj sam puta razgovarao s djecom koja su bila u agoniji. Prvi su u svojoj porodici krenuli na fakultet, a onda su im roditelji odjednom ostali bez posla i ta djeca ne znaju kud će sa sobom – jer postoje ogromna očekivanja i mnogo je toga žrtvovano da bi se oni upisali na univerzitet koji će im nekako osigurati svijetlu budućnost. A to se nije događalo.

Ali najveći politički problem u SAD-u trenutno je demoralizacija desetina hiljada, vjerovatno stotina hiljada mladih aktivista. Dio tog problema je nedostatak organizacione strukture, posebno organizacija organizatora. Nema vodstva koje bi dalo smjernice.

Mislim, ja sam pristalica Bernieja Sandersa, ali Sandersova kampanja se rukovodila idejom da pokrete treba koristiti za izgradnju izborne politike, a izbornu politiku za izgradnju pokreta. Ali ako pogledate istoriju narodnih pokreta u odnosu na izbornu politiku, jasno je da to nikad nije bilo tako.

Mislim, Bernie i AOC i tako dalje, svi su oni na svim protestima i uvijek su za pravu stvar, ali su dozvolili da se pokret na ulicama rasprši, a tako su djeca ili mladi ljudi demoralisani.

SD: Šta bi se moglo dogoditi umjesto toga?

MD: Zašto je na ulicama desnica, ekstremna desnica, a ne ljevica? Ovdje nije kao u Evropi, gdje u mnogim zemljama aktivizam mladih miruje ili je u opadanju.

Ovdje postoje milioni ljudi poput [mog 18-godišnjeg sina], ali ko njemu govori gdje da se bori ili šta da radi?

Ko te ljude poziva na mitinge? Umjesto toga dobijaju samo ono što i ja – svakodnevno dobijem deset molbi demokrata za podršku njihovih kandidata.

I ja glasam za te kandidate.

Mislim da te kandidate treba podržati, ali pokret je daleko važniji. A mi smo zaboravili na upotrebu disciplinovane, agresivne, ali nenasilne građanske neposlušnosti. Uzmimo za primjer klimatske promjene. Trebali bismo svakodnevno sjediti u sjedištu svake naftne kompanije.

Lako bi se dala organizovati nacionalna kampanja. Imate gomilu ljudi spremnih da budu uhapšeni; potpuno su spremni na to. Niko to ne organizuje.

IZVOR: LA Times

Objavljeno: 25/07/2022.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

08/08/2022