Za Dan žena

Piše: 

Simone de Beauvoir

Podsjećanje na misli Simone de Beauvoir, francuske autorice, feministkinje i marksistkinje.

 

S engleskog prevela: M. Evtov

 

Ženom se ne rađa, nego postaje.
[Ženama] podrežu krila pa ih onda okrive da ne znaju letjeti.

Želim li sebe definisati, prvo moram reći, “Ja sam žena”; sve drugo proizlazi iz te osnovne istine. Muškarac nikad ne počinje predstavljanjem sebe kao osobe određenog pola; podrazumijeva se da je muškarac.

Predožba o svijetu, kao i svijet sam, djelo je muškaraca; oni ga opisuju sa svoje tačke gledišta koju brkaju s apsolutnom istinom.

Za ugnjetavače je jedna od koristi ugnjetavanja to da se i najniži među njima osjećaju superiorno.

 

Malo je zadataka sličnijih Sizifovim mukama od kućanskih poslova, koji se beskonačno ponavljaju: čisto se zaprlja, zaprljano se očisti, stalno i iznova, dan za danom. Domaćica se iscrpljuje ne čineći ništa značajno: ne pravi ništa, naprosto ovjekovječuje sadašnjost... Jesti, spavati, čistiti – godine se više ne uzdižu ka nebesima, nego leže raširene ispred nje, sive i identične. Bitka protiv prašine i prljavštine nikad nije dobivena.

 

Vidjeli smo kakvim je poetičnim velovima zastrta jednoličnost bremena materinstva i održavanja kuće: žena je u zamjenu za slobodu dobila lažna blaga ‘ženstvenosti’.

 

Svako ugnjetavanje stvara ratno stanje; ovo nije iznimka.

Nečiji život ima vrijednost sve dok daje vrijednost životu drugih – ljubavlju, prijateljstvom, ogorčenjem, saosjećanjem.

Homoseksualnost je sama po sebi jednako ograničavajuća kao i heteroseksualnost: ideal bi trebao biti da voliš bilo koje ljudsko biće, ženu ili muškarca, bez osjećaja straha, ograničenja ili obaveze.

 

Emancipovati ženu znači odbiti njeno ograničavanje na odnose koje ima s muškarcem, a ne uskratiti joj te odnose; znači dopustiti joj da ima svoju nezavisnu egzistenciju, a žena će uprkos tome nastaviti postojati i za muškarca: svako će od njih za ono drugo ostati drugi mada se uzajamno priznaju kao subjekti. Uzajamnost njihovih odnosa neće ukinuti čuda – žudnju, posjedovanje, ljubav, san, avanturu – stvorenu podjelom ljudskih bića u dvije odvojene kategorije, a ni riječi koje nas pokreću – davanje, osvajanje, ujedinjenje – neće izgubiti smisao.
Naprotiv, „podjela“ čovječanstva otkriće svoj istinski značaj i ljudski će par pronaći svoju pravu formu tek kada ukinemo ropstvo polovine čovječanstva i cijeli sistem licemjerja koje ono podrazumijeva.

 

Onog dana kad ženama bude moguće da vole ne u svojoj slabosti nego u svojoj snazi, da voleći ne bježe od sebe nego da sebe pronađu, da se voleći ne ponižavaju nego sebe potvrđuju – tog dana će ljubav i za njih, kao za muškarce, postati izvor života, a ne smrtne opasnosti. U međuvremenu, ljubav u svom najdirljivijem obliku predstavlja prokletstvo koje opterećuje žene zatvorene u ženskom svemiru, žene osakaćene, nedostatne samima sebi.

 

Svako je od nas odgovoran za sve i svakom ljudskom biću.

 

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

07/03/2024