UN: Ljudi izbjegli od posljedica klimatske krize ne smiju biti vraćeni kućama

Piše: 

Kate Lyons
Ako se nešto uskoro ne poduzme, desetine miliona ljudi biće prinuđeni tražiti novi dom zbog klimatske krize koja im uništava staništa. O pravu tih ljudi da traže zaštitu drugih država sada su se izjasnile i poslovično inertne Ujedinjene nacije. Utoliko bismo i svi mi u BiH morali prihvatiti da su ljudi u nevolji na našim ulicama i klimatske izbjeglice – vjesnici nove stvarnosti koja će u nekom stepenu biti i naša. Aktuelni ratovi za koje čujemo u medijima samo su dio priče. Posljedice kolonijalnih osvajanja i pljačkanja po svijetu, u kombinaciji s klimatskom krizom, tjeraju stanovnike mnogih zemalja da traže utočište i novi život. Zato se ne treba pitati od čega to bježe ljudi iz, na primjer, Bangladeša. Pravo živog bića na opstanak i zaštitu života neosporivo je bez obzira na to da li mu prijeti oružje ili polagana smrt od gladi i žeđi. (@RiD)

S engleskog prevela i prilagodila: S. Nedimović

Komitet Ujedinjenih nacija (UN) za ljudska prava donio je odsudnu odluku: vlade koje vraćaju ljude u zemlje u kojima su im životi ugroženi klimatskom krizom postupaju protivzakonito. Odluka Komiteta predstavlja prekretnicu u međunarodnom pravu i zeleno svjetlo za zahtijevanje zaštite svima čiji će životi i dobrobit biti ugroženi globalnim zagrijavanjem u budućnosti. Stručnjaci procjenjuju da će naredne decenije biti na desetine miliona ugroženih.

Odluka se odnosi na slučaj Ioane Teitiota, čovjeka iz pacifičke zemlje Kiribati, jedne od trenutno najugroženijih rastom nivoa mora. Teitiota je 2013. godine zatražio azil na Novom Zelandu navodeći da su njegov i život njegove porodice u opasnosti. Komitet je saslušao dokaze o prenaseljenosti ostrva Južna Tarawa, gdje Teitiota živi: broj stanovnika je od 1947. do 2010. godine narastao s 1.641 na pedeset hiljada – a usljed podizanja nivoa mora, što je okolna ostrva učinilo nenastanjivim, te u društvu uzrokovalo napetosti i nasilje.

Teitiota je govorio o nedostatku pitke vode i poteškoćama u uzgoju usjeva zbog saliniteta vode, što je njegovoj porodici uzrokovalo ozbiljne zdravstvene probleme. Rekao je i da će Kiribati za 10-15 godina postati nenastanjiv, tako da je u životnoj opasnosti ako tamo ostane.

Novozelandski sudovi odbacili su Teitiotin zahtjev. Komitet UN-a je odluku Novog Zelanda podržao s obrazloženjem da će „porast nivoa mora Republiku Kiribati vjerovatno učiniti nenastanjivom... ali period od deset do petnaest godina […] dozvoljava Republici da, uz pomoć međunarodne zajednice, poduzme korake za zaštitu i, gdje to bude nužno, preseljenju stanovništva.”

Stručnjaci ipak tvrde da sam tekst odluke otvara vrata za druge zahtjeve na temelju ugroženosti života usljed klimatske krize.

Kako objašnjava Kate Schuetze, istraživačica Amnesty Internationala za Pacifik, okolnosti ovog konkretnog slučaja nisu bile dovoljno uvjerljive za Komitet UN-a, ali je Komitet istovremeno razjasnio ulogu i odgovornosti država, te se izjasnio da u nekom trenutku vlade drugih zemalja hoće imati međunarodno utemeljenu odgovornost da ljude ne vraćaju tamo gdje su im životi ugroženi klimatskim promjenama. Ova presuda nije za države formalno obavezujuća, ali ukazuje na njihove pravne obaveze koje proizlaze iz međunarodnog prava. „Ukoliko uskoro ne bude odlučne akcije na zaustavljanju klimatskih promjena, međunarodni okvir ljudskih prava će vladama braniti da vraćaju ljude u dijelove svijeta gdje su im životi ugroženi ili gdje će biti izloženi neljudskim ili degradirajućim postupcima”, izjavila je prof. Jane McAdam, direktorica Centra Kaldor za međunarodno izbjegličko pravo na Univerzitetu Novi Južni Wales. U pitanju je upozorenje vladama da će o ovome veoma brzo morati povesti računa. […]

Schuetze naglašava da je u pitanju jasna poruka – pacifičke ostrvske države ne moraju se naći potpuno pod vodom da bi ljudska prava postala obavezujuća. A slučajevi koji se sad pokreću pred sudovima tek su početak.

Dva od osamnaest članova komiteta izrazila su neslaganje s odlukom Novog Zelanda, pri čemu je jedan napisao da „činjenica da teškoće s usjevima i pitkom vodom imaju mnogi u toj zemlji nije nikakva utjeha ljudima koji žive pod tim uslovima. Ovo je kao da brodolomca silite da se vrati na brod koji tone uvjeravajući ga da na brodu ima još putnika.”

Izvor: Guardian

Objavljeno: 20/01/2020.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

22/01/2020