U susret klimatskom samitu: prekršena obećanja i novi pregovori

Piše: 

Jake Bittle
Klimatski samit koji počinje sutra (30.11.) u Dubaiju, kontroverzan po mnogo čemu od odabira domaćina do predsjedavajućeg iz vrha naftne industrije, biće poprište novih pregovora o finansijskoj pomoći bogatijeg dijela svijeta zemljama na udaru klimatskih katastrofa. To su listom slabije razvijene zemlje čiji je udio u emisijama ugljen-dioksida, glavnom uzročniku globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena, bio i ostao neznatan spram udjela visoko industrijalizovanih zemalja. Finansijska pomoć se stoga mora posmatrati i kao vid otplate istorijskog duga. Dosadašnja iskustva međutim pokazuju da bogati daju nerado, te preferiraju kredite i projekte koji im omogućavaju da profitiraju, bez obzira na to da li ti projekti uopšte pomažu prilagođavanje klimatskim promjenama i saniranje i prevenciju šteta što pojedinim zemljama, kao što je Barbados, odvlači sredstva ravna cjelokupnom BDP. @RiD

 

S engleskog prevela: M. Evtov

 

Propali pregovori na UN-ovoj klimatskoj konferenciji 2009. u Kopenhagenu ostavili su dobok trag koje sve do danas utiče na međunarodno finansiranje borbe protiv klimatskih promjena.

Bogate zemlje kao SAD i veći dio Evrope, odgovorne za ogromnu većinu istorijskih emisija ugljen-dioksida, odbile su tad – uprkos gnjevnim prigovorima siromašnih nacija koje već pate od posljedica klimatskih promjena – da se čvrsto obavežu na ograničavanje globalnog zagrijavanja.

Tadašnja državna sekretarka Hillary Clinton umjesto toga je ponudila, kao neku vrstu utješne nagrade, nejasno obećanje povećanja pomoći za dekarbonizaciju i saniranje posljedica katastrofa u siromašnim zemljama diljem svijeta. Predložila je da u tu svrhu bogate zemlje daju siromašnim zemljama 100 milijardi dolara godišnje, i tako do 2020. godine. Suma od 100 milijardi dolara daleko je ispod stvarnih potreba tih siromašnijih zemalja, ali su je pregovarači prihvatili i to i do danas predstavlja najveću finansijsku obavezu namijenjenu borbi protiv klimatskih promjena.

Čini se da razvijene zemlje ispunjavaju to obećanje tek sada, više od deceniju kasnije. Preliminarni podaci objavljeni ove sedmice u novom izvještaju Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) pokazuju da je cilj od 100 milijardi dolara godišnje možda konačno ispunjen 2022. godine – a i to dvije godine nakon što su probili prvobitni rok. Bogate zemlje su 2021. godine zemljama u razvoju osigurale samo oko 90 milijardi, mada su katastrofe izazvane klimatskim promjenama uveliko uništavale siromašnije zemlje jugoistočne Azije i subsaharske Afrike.

S uplatama naročito zaostaju SAD, koje bi – da plaćaju udio ekvivalentan svojim istorijskim emisijama – bile odgovorne za skoro pola od tih 100 milijardi dolara, ali u stvari doprinose samo djelić te sume.

Većina sredstava i dalje dolazi u obliku kredita koje zemlje u razvoju moraju otplatiti. Usto su bogate zemlje daleko više novca potrošile na projekte ublažavanja klimatskih promjena (npr. solarne farme) nego na projekte prilagođavanja klimatskim promjenama, tj. projekte zaštite od poplava i gladi.

Siromašne zemlje ostavljene su ranjivim na klimatske katastrofe čak i dok preduzimaju korake da emituju manje od već razvijenih zemalja. Prema izvještaju OECD-a, 2021. godine su sredstva za prilagođavanje smanjena 14% u odnosu na prethodnu godinu, a na njih je utrošena samo četvrtina onih 90 milijardi dolara. Drugi izvori otkrivaju da su dijelom novca označenog kao klimatska pomoć finansirani projekti koji nemaju nikakve veze s klimatskim promjenama.

„Vrlo smo razočarani ambicijom bogatih zemalja”, kaže Isatou Camara, planerka razvoja u ministarstvu finansija Gambije i klimatska pregovaračica Koalicije najnerazvijenijih zemalja. „Kažu da nemaju resurse da ispune ovu obavezu, a u stvari za to nema političke volje.“ Napominje da su bogate zemlje na početku pandemije COVID-19 trošile milijarde dolara na domaću pomoć, čak i dok su kasnile s međunarodnim obavezama.

 

Donacije kao krediti

Neispunjeno obećanje od 100 milijardi dolara narušilo je povjerenje između razvijenog svijeta i svijeta u razvoju, mijenjajući kurs razgovora o klimatskoj pomoći. Čak i uz naznake da je cilj vjerovatno ispunjen 2022. godine, bogate nacije moraju preći dug put da bi ponovno stekle povjerenje zemalja globalnog Juga. [...]

Pregovarači sad pokušavaju izboriti nove finansijske obaveze koje bi u zemlje u razvoju usmjerile mnogo više novca i garantovale bespovratnu sredstva za projekte prilagođavanja klimatskim promjenama, ali je zbog nepovjerenja teže nego ikada postići konsenzus. Rok za postizanje ovog dogovora je iduće godine, a razvoj pregovora na UN-ovoj klimatskoj konferenciji COP 28, od 30. novembra u Dubaiju, imaće ogromne implikacije za napore zemalja u razvoju da prežive klimatske promjene.

Prema OECD-u, koji vodi najopsežnije računovodstvo međunarodnog finansiranja borbe protiv klimatskih promjena, siromašnim zemljama su najmanje dostupna upravo bespovratna sredstva. Bogate države su 2021. godine dale oko 20 milijardi dolara bespovratnih sredstava i gotovo 50 milijardi dolara kredita. Najveći primatelji su zemlje sa srednjim dohotkom poput Indije, Bangladeša i Turske, gdje potrošnja fosilnih goriva raste – i gdje bogate zemlje ulažu u projekte obnovljive energije.

Daleko manji dio novca otišao je u zemlje subsaharske Afrike i ostrvske države u Pacifiku, koje emituju manje ugljen-dioksida, a zbog klimatskih promjena svake godine trpe milijarde dolara štete usljed ekstremnih vremenskih prilika, suša i porasta razine mora.

Ovako neizbalansirana pomoć nastala je usljed nejasnoće izvornog obećanja datog u Kopenhagenu 2009. godine. Po sporazumu je finansiranje trebalo biti „novo i dodatno“, ali nije bilo definisano šta to znači, čime je povećan rizik da bogate zemlje svoju već postojeću pomoć prikažu kao ispunjenje obaveza po ovom sporazumu. Nije bio uspostavljen ni mehanizam za praćenje donacija niti za potvrdu da je neki doprinos „nov i dodatni“.

Nadalje, nije bilo smjernica ni o načinu slanja novca ni o vrsti projekata koje treba finansirati. U obećanju je stajalo da bi novac trebao „doći iz raznih izvora“ i „zadovoljiti potrebe zemalja u razvoju“, ali to je bilo gotovo sve. Mnoge zemlje su svoje donacije koje nemaju nikakve veze s rješavanjem problema globalnog zagrijavanja naprosto označavale kao takve, tako da znatan dio navodno namjenskih sredstava uopšte nije utrošen na klimatske projekte. Reuters je ranije ove godine ustanovio da su sredstva označena kao doprinos ispunjenju obećanja od 100 milijardi dolara korištena za finansiranje nove elektrane na ugalj u Bangladešu, proširenje lanca talijanskih trgovina sladoleda u Aziji [proširenje aerodroma u Egiptu, proširenje hotela na Haitiju, snimanje ljubavne priče smještene u argentinskoj prašumi, op.prev.].

[...]

Zemljama u razvoju veći je problem to što im bogate zemlje većinu „pomoći“ šalju u obliku kredita, mada često po „koncesijskim“ kamatama, nižim od onih na privatnom tržištu. Japan, na primjer, spada u zemlje koje najviše doprinose klimatskom finansiranju zemalja u razvoju, daleko više od SAD-a, ali je gotovo sav japanski doprinos u obliku kredita, a ne bespovratnih sredstava.

„Zato što u stvari nisu precizirane obaveze“, kaže Iolanda Fresnillo, financijska ekspertkinja pri Evropskoj mreži za dug i razvoj (European Network on Debt and Development, organizacija koja se zalaže za otpis duga). „Ako nemate obavezu, onda odaberete kredite, jer to manje utiče na vaše fiskalne pokazatelje. To je imovina, a ne gubitak.”

Siromašne zemlje, ako žele ulagati u ključne projekte za zaštitu od katastrofa, nemaju izbora i uzimaju te kredite, mada mnoge od njih već grcaju u dugovima i da bi ih servisirale ograničavaju domaću potrošnju smanjujući finansiranje infrastrukture i javnih usluga.

Mia Mottley, premijerka Barbadosa i borac za prava klimatski rizičnih zemalja, na nedavnim UN-ovim pregovorima učinila je pitanje zajmova okosnicom svog izlaganja, tvrdeći da bogate zemlje trebaju novac za klimatske projekte osigurati kroz bespovratna sredstva bez postavljanja ikakvih uslova. Avinash Persaud, premijerkin izaslanik za klimu, kaže da klimatski troškovi Barbadosa iznose oko 100 posto bruto domaćeg proizvoda. [...]

Krediti koje daju razvijene zemlje rezultiraju projektima dekarbonizacije, a ne daleko nužnijim projektima prilagođavanja izmijenjenim vremenskim prilikama.

Kad bogata zemlja siromašnoj posuđuje novac za solarnu farmu ili projekat sekvestracije ugljika, očekuje da će taj projekat generisati finansijski povrat i da će siromašna zemlja vratiti kredit s kamatama. I privatne firme i zajmodavci vjerovatnije će podržati projekte s povratom ulaganja, što bogatim zemljama omogućuje da mobiliziraju više sredstava miješanjem javnog i privatnog novca. Iako projekti prilagođavanja kao morski bedemi i akumulacije pomažu u izbjegavanju ekonomske štete od budućih katastrofa, izbjegnuta šteta se ne pretvara u finansijski povrat za zemlju koja posuđuje: „Neprestano govorimo da je prilagođavanje ključni prioritet, a na kraju nas uvjere da prilagođavanje nije isplativo“, kaže Isatou Camara iz vlade Gambije, inače pregovarač koalicije ekonomski najnerazvijenih zemalja iz gambijske vlade.
 

Nužno revidiranje ciljeva

[…] Još 2018. godine postavljena je obaveza revidiranja ciljeva, što treba finalizirati do UN-ove konferencije iduće godine. Nove finansijske obaveze vjerovatno će biti znatno veće. Naučnici su u međuvremenu postali mnogo precizniji u procjeni budućih troškova gubitaka povezanih s klimom, a većina stručnjaka vjeruje da se godišnje potrebe finansiranja trebaju mjeriti u bilionima, a ne u milijardama dolara.

Ali da bi se osiguralo da novac stigne do onih kojima je potreban nije dovoljno ni samo povećanje ciljane cifre za ovaj „novi kolektivni kvantificirani cilj“ (UN-ova terminologija). Zemlje u razvoju i zagovornici klimatskih pozivaju na strukturiranu obavezu koja bi popravila nejasnoće obećanja iz Kopenhagena.

Ovaj bi novi cilj nalagao da razvijene zemlje dio svog finansiranja osiguraju kroz bespovratna sredstva, a odredio bi se i minimalni iznos za projekte prilagođavanja, koji zajmodavcima nisu privlačni. […]

Razvijene zemlje uzvraćaju da one nisu jedine koje trebaju slati novac. Obećanje iz Kopenhagena odnosilo se na najbogatije i najrazvijenije zemlje, prvenstveno SAD i Evropsku uniju, a nije uključivalo zemlje koje se brzo razvijaju i imaju velike emisije, poput Kine i Indije, a ni petrodržave poput Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Bogate države se sad zalažu da se u skup donatora uključi više zemalja koje za doprinos imaju i sredstva i moralnu odgovornost, s obzirom na povećanje emisija izazvano njihovom industrijalizacijom.

Ista pitanja se postavljaju i u paralelnim pregovorima o zasebnom fondu za „gubitak i štetu“, što je drugi glavni fokus COPa28. Ovaj fond se ne bi odnosio na pomoć za pripremu za buduće katastrofe ili odbacivanje fosilnih goriva, nego na kompenzaciju i pomoć u obnovi nakon klimatskih katastrofa.

I u ovom slučaju zemlje u razvoju od bogatih zemalja traže snažne finansijske garancije, umjesto kojih im se nude krediti i drugi finansijski instrumenti, a ne bespovratna sredstva. […] Ostaje da se vidi kako će ovi pregovori funkcionisati na COPu28, ali pregovarači i vanjski posmatrači kažu da razvijene zemlje na ovu konferenciju dolaze s manje uticaja no ikad. [...]

Izvještaju je doprinijela Naveena Sadasivam.

IZVOR: Grist

Objavljeno: 17/11/2023.

FOTO: PMO Barbados

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

29/11/2023