Trgovanje karbonskim kreditima pogoduje Zapadu, ne i Africi

Piše: 

Claire Nasike i Petar Osogo
Trgovanje karbonskim kreditima predstavlja se kao još jedno od čudotvornih rješenja klimatske krize. A radi se o tome da će bogate korporacije nastaviti po starom, emitujući ugljen-dioksid radi profita, samo će to formalno kompenzirati projektima upitne vrijednosti, mahom u siromašnijem dijelu svijeta. Ne samo da ti projekti ne vode dovoljno velikom i brzom smanjenju emisija pogubnih po klimu Zemlje, nego u mnogim slučajevima i štete lokalnom stanovništvu. Na udaru su (opet) afričke zemlje i zajednice. @RiD

 

S engleskog prevela: M. Evtov

 

Afrički klimatski samit 2023. održan početkom septembra u Nairobiju, Kenija, ujedinio je afričke lidere u raspravi o klimatskoj krizi, s posebnim fokusom na Afriku i njen politički stav uoči COPa28 u Dubaiju.

Očekivalo bi se da afrički lideri za probleme s kojima se suočavaju njihove zemlje predlože suverena rješenja. A problemi su glad, poplave, suše, eksploataciju resursa, zagađenje vode i tla, te prehrambeni sistemi koje kontrolišu zapadnjačke korporacije.

Ali su diskusijama na afričkom samitu nažalost dominirali zapadnjački interesi – posebno u pogledu tržišta emisijama ugljen-dioksida na kojima kompanije kupuju i prodaju karbonske kredite – svojevrsne certifikate koji im dozvoljavaju da emituju određenu količinu zagađenja.

Zamislite, na primjer, da neka velika kompanija želi nastaviti sa zagađivanjem i nakon što potroši sve svoje karbonske kredite. Pravni način da to uradi jest da na tržištu kupi dodatne certifikate od neke druge kompanije. U suštini, dakle, karbonski krediti omogućavaju onima koji si to mogu priuštiti da nastave sa zagađivanjem okoliša, a teret kompenzacije se prebacuje na one koji ne mogu platiti zagađivanje.

Zapad promovira trgovanje karbonskim kreditima kao mehanizam za poticanje smanjenja emisija kroz pošumljavanje i projekte obnovljive energije. Ali aktivisti i autohtoni narodi vide razlog za zabrinutost u potencijalnom uticaju tog tržišta na Afriku.

Imajte na umu da najveći dio finansijskog kapitala leži na zapadnoj hemisferi.

Zemlje koje su kroz istoriju ispuštale u atmosferu velike količine emisija jer su mnogo proizvodile, postale su veoma bogate. One sada imaju novac za kupovinu karbonskih kredita od zemalja koje nisu tako bogate. Dugoročno to znači da će razvijene zemlje nastaviti povećavati nivo svoje industrijalizacije, dok će one siromašnije nastaviti trgovati u sektorima u kojima nemaju kontrolu nad tržišnom cijenom.

Dodajte tome scenarij u kojem afričke zemlje zavise od karbonskih kredita, što stvara zavisnost sličnu onoj od strane pomoći i guši mogućnost iznalaska domaćih rješenja.

Zapravo, oslanjajući se na karbonske kredite, afričke zemlje gube priliku za povećanje vlastitih proizvodnih kapaciteta i ubrzanje ekonomskih inovacija.
 

Niske cijene

Očigledan problem je izuzetno niska cijena karbonskih kredita – ponekad nedovoljna da pokrije troškove projekata smanjenja emisija.

Prema izvještaju Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (eng. IPCC) iz 2018. godine, da bi se globalno zagrijavanje ograničilo na 1,5°C, cijena karbonskih kredita mora biti najmanje 100 USD (oko 80 GBP) po toni ekvivalenta ugljen-dioksida. Sistem trgovanja emisijama EU-a, najveće svjetsko tržište ugljika, karbonske kredite trenutno cijeni 94 USD po toni (oko 75 GBP).

Rezultat je to da afričke zemlje možda neće dobiti pravednu naknadu za svoje smanjenje emisija. Nasuprot tome, zapadnjačke kompanije od toga mogu znatno profitirati, još više produbljujući ekonomske razlike.

Na primjer, evropski avioprevoznik mogao bi od projekta pošumljavanja u Africi kupiti jeftine karbonske kredite i nastaviti s uobičajenim poslovanjem bez znatnog smanjenja vlastitih emisija. U poređenju s onim što avioprevoznik uštedi, afrička zemlja koja je domaćin projekta pošumljavanja dobija samo djelić koristi.

 

Zeleno ušminkavanje

Drugi problem je mogućnost da se ozakone projekti koji u stvari ne smanjuju emisije.

Verra, američka organizacija za kompenzacije emisija, u martu je zbog problema s validacijom i metodologijom suspendovala kredite koje je izdao nagrađivani projekat Sjeverne Kenije Grassland Carbon, kojim upravlja Northern Rangelands Trust.

Nekoliko mjeseci ranije je istragom koju su proveli Guardian, Die Zeit i SourceMaterial otkriveno da 94% kredita koje je izdala Verra zapravo nije smanjilo emisije.
 

Otimanje zemljišta

Kad bogate države ili korporacije, lokalne i strane, kupe zemljište za projekte smanjenja emisija ugljen-dioksida, moguće je i otimanje zemljišta i eksploatacija tamošnjih zajednica.

Northern Rangelands Trust, na primjer, želi u kenijskom visoko zaštićenom području koristiti skoro dva miliona hektara zemljišta za projekt smanjenja emisija za koji predviđa da će trajati 30 godina. Stočari iz Borane koji su svoja stada tu nekoć slobodno napasali na zajedničkom zemljištu sad su ostali bez posla, a njihovi domorodački običaji su promijenjeni.

Postoje indicije da je seljane u Bofekalasumbi, Demokratska Republika Kongo, eksploatisala kompanija koja prodaje karbonske kredite. Slični projekti doveli su do raseljavanja zajednice Luwero u Ugandi, narušivši njihovu egzistenciju i kulturnu baštinu kad je skoro 1.500 hektara zemlje darovano stranim investitorima za pošumljavanje osiromašenih šuma.

Nekoliko mjeseci prije Afričkog samita o klimi, kenijski parlament usvojio je dva zakona. Jednim je Zakon o klimatskim promjenama iz 2016. godine izmijenjen da bi se uključila tržišta emisijama. Drugi je novi Prijedlog zakona o trgovanju karbonskim kreditima i podjeli koristi u kojem je „zajednica” – nečuveno – definisana kao „skupina ljudi koji mogu biti raseljeni da bi se napravilo mjesta za poslove trgovanja karbonskim kreditima”. U Prijedlogu se kaže i da dozvola za trgovanje karbonskim kreditima „uključuje sva područja iznad i ispod kopna i zračni prostor Republike Kenije uključujući šume, unutrašnje i teritorijalne vode i morsko dno ispod ovih voda“.

Ovo se može shvatiti kao da se kompanijama za trgovinu kreditima daju ekskluzivna prava na posjedovanje prirodnih resursa koje koriste lokalne zajednice u Keniji.

Nešto slično se dogodilo u regiji Agadez u Nigeru, gdje je američka korporacija za trgovinu kreditima African Agriculture Inc. dobila 50-godišnji zakup s pravom pristupa podzemnim vodama i ekskluzivnim pravima na ukupno dva miliona hektara za proizvodnju karbonskih kredita.

 

Alternativa?

Prije no što slijepo prihvate tržište karbonskim kreditima, afričke zemlje moraju razmotriti rizike od ekonomske eksploatacije, zelenog ušminkavanja i raseljavanja zajednica.

Težište napora za rješavanje klimatske krize i očuvanje životne sredine moraju biti – zajednice. Afrički lideri se moraju zalagati za stvarna rješenja koja zajednicama pomažu da se prilagode klimatskoj krizi, kao što je izgradnja infrastrukture koja omogućava pristup hrani tokom produženih perioda suše, obuzdavanje poplava i osiguranje vode za stočare i poljoprivrednike.

Ako afričke vlade žele trgovati na tržištima ugljen-dioksidom, trebaju razmotriti lansiranje projekata koji koriste lokalnim zajednicama koje te prirodne resurse čuvaju, a vlasnici tih projekata moraju biti upravo te zajednice koje njima moraju i upravljati.

Kako kaže narodna poslovica, ko plaća muziku, njegova muzika.

Dugo iskustvo Afrike pokazuje da svi ugovori i sporazumi sklopljeni s globalnim Sjeverom uvijek koriste globalnom Sjeveru. Po čemu su tržišta karbonskim kreditima drugačija?

Izvor: Open Democracy

Objavljeno: 15/09/2023.
FOTO:
 James Wiseman on Unsplash

 

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

25/09/2023