Tehnoradnici protiv Pentagona

Moć organizovanog radništva oduvijek zastrašuje uprave i vlasnike kompanija, velikih kao i malih. Čak je i jedan Google morao ustuknuti pred organizovanom kampanjom radnika protiv ugovora s Pentagonom. Sami su radnici svašta naučili tokom kampanje koju su unutar Googlea vodili širom svijeta. Naučili su, između ostalog, i onu najjednostavniju a najčešće zaboravljanu lekciju za radnu snagu svugdje u svijetu, pa i u elitnoj industriji visoke tehnologije: ma kako dobri uslovi rada, interesi radništva uvijek su i fundamentalno suprotstavljeni interesima uprave i vlasnika.
U ovom slučaju je ipak najzanimljivije to što je moć udruženog i organizovanog radništva iznenadila i same radnike – nisu očekivali da će uspjeti, naročito imajući u vidu da je Google jedna od najbogatijih i u svijetu najrasprostranjenijih multinacionalnih kompanija. Vrijedi se zamisliti nad tim koliko bi borba za npr. Fortunu u Gračanici bila lakša da su se svi njeni radnici i radnice udružili i ostali udruženi u zahtjevima, uprkos neradu službenih (stranačkih) sindikata. Vrijedi se zapitati i nad tim da li i za kolektivnu borbu u BiH dolaze neka druga vremena, budući da je radne snage zapravo sve manje i da uskoro neće biti 'rezervne armije rada' koja je poslodavcima omogućavala da ignorišu radničku borbu. Naravno, u svjetlu novopripremljenog Zakona o štrajku krojenog prema uputama Svjetske banke i Evropske unije tako da štrajk dozvoli praktično samo pod uslovima koje diktira poslodavac, radnička borba će, da bi bila uspješna, iziskivati znatno jače mreže solidarnosti i organizacijsku strukturu.

 

Piše: Ben Tarnoff

S engleskog preveo: M. Purić

Uposlenici kompanije Google već mjesecima vode kampanju sa zahtjevom da Google prekine ugovor koji je s Pentagonom potpisao za Projekt Maven, program koji pomoću strojnog učenja poboljšava ciljanje pri napadima bespilotnim letjelicama. Gotovo 5000 radnika potpisalo je internu peticiju kojom zahtijevaju da Google prekine projekt, a desetine radnika dale su otkaz.

Prošlog petka su pobijedili. Google je, popustivši pod pritiskom uposlenika, objavio da neće tražiti novi ugovor za Projekt Maven. Taj preokret predstavlja veliku pobjedu u borbi protiv američkog militarizma, te odražava nova politička strujanja koja se unutar tehnoindustrije razvijaju otkad je izabran Donald Trump.

Ben Tarnoff je nedavno razgovarao s nekim iz Googla ko je pomagao pri vođenju kampanje (za potrebe ovog intervjua sugovornički pseudonim je Kim). Razgovarali su o tome kako je kampanja počela, kako je rasla, i šta se iz nje može naučiti za potrebe budućeg organiziranja u tehnoindustriji.

BT: Možeš li objasniti porijeklo kampanje? Kako je ovo počelo?

K: Čim je Google potpisao ugovor za Projekt Maven, došlo je do internih protivljenja. Počelo je u septembru 2017. a zamah dobilo u oktobru. Do januara 2018. godine, najmanje je 12 lokalnih timova znalo za Projekt Maven. Snažno se usprotivila grupa Googlera iz raznih dijelova firme — cloud, vještačka inteligencija, komunikacije, Google Brain i DeepMind samo su neki od njih. Okupili su se i pokušali izraziti zabrinutost putem zvaničnih kanala, te se požalili Diane Greene, šefici Google Clouda. Ali su kadrovska služba i služba za etičku usklađenost odbacile njihovu zabrinutost. Kroz nekoliko mjeseci postalo je jasno da nastojanja Googlera ne vode nikamo. Firma je punom parom nastavljala s projektom, pa su se radnici odlučili za drukčiji pristup. Napisali su post na internoj Googleovoj društvenoj platformi u kojem su objasnili sve o projektu i naveli zbog čega su zabrinuti. Post je privukao ogroman broj odgovora. Uposlenici su se snažno usprotivili Projektu Maven. Umiješala se i Diane Greene, pokušala umanjiti zabrinutost inzistirajući da je Projekt Maven isključivo namijenjen za odbrambene svrhe. Ali ljude nije uspjela uvjeriti, i mnogi su u komentarima osporili njene stavove.

BT: Je li takva reakcija uposlenika predstavljala iznenađenje?

K: Svakako. Ali nakon što su vidjeli tu reakciju, Googleri koji su napisali post osjećali su se moćno. Vidjeli su da imaju veliku internu podršku. Pa su sastavili pismo Sundaru Pichaiu, generalnom direktoru, tražeći od njega da otkaže potpisivanje ugovora za Projekt Maven, i podijelili ga interno.

BT: Kakav je bio odgovor?

K: Te noći je bilo samo oko 100 potpisa. Ali idući dan je eksplodiralo. Za manje od 24 sata bilo je 1000 potpisa.

Tog dana smo imali sastanak svih radnika. Diane Greene je odgovorila na kritike koje su radnici iznijeli. Nije bila pripremljena i odgovor nije bio uvjerljiv.

Kada je došlo vrijeme za pitanja, nekoliko ih je postavljeno o Projektu Maven. Razvalili smo upravu. Bilo je potpuno neplanirano, i mislim da niko nije očekivao tako silovit odgovor uposlenika. Jedna žena je ustala i kazala nešto kao: „Hej, ja sam dala otkaz u Ministarstvu odbrane da ne bih morala raditi na ovakvim stvarima. Imamo li mi ikakvu platformu, osim ovih pitanja, da objasnimo zašto taj projekt nije ok?”

Prvi joj je odgovorio Sergey Brin, jedan od suosnivača firme. A njegov odgovor nam je bio od velike koristi. Rekao je otprilike: „To što vam dopuštamo da postavite takvo pitanje jeste glas koji imate. Malo je kompanija koje bi vam to dopustile.“

To je, zapravo, potpuno tačno. Google gaji otvoreniju internu kulturu nego mnoge druge firme. Postoji tradicija kritiziranja odluka uprave. Ali svojom opaskom je on svim Googlerima koji su je čuli djelovao kao da nema sluha, niti doticaja sa stvarnošću.

BT: Je li taj sastanak označio prekretnicu u kampanji?

K: Pa svakako je bio od koristi. Mislim da je pokazao da je bilo puno podrške za nastavak pritiska na kompaniju po ovom osnovu.

Nakon sastanka je broj potpisa skočio: samo tog dana dobili smo još petsto ili šesto, a sutradan još hiljadu potpisa. Pismo se širilo poput šumskog požara.

Kampanja je počela živjeti vlastitim životom. Ljudi su organizirali vlastite inicijative u uredima diljem svijeta, od Mountain Viewa preko Seattlea, New Yorka, Montreala i Dublina do Züricha.

BT: Kako su izgledale te inicijative?

K: Poprimale su razne oblike. Jedna grupa se okupila kako bi sastavila spisak uposlenika koji su dali otkaz jer su se protivili Projektu Maven. Druga je pratila medijsko izvještavanje o projektu, kojeg je bilo sve više. Treća je nagovarala uposlenike da na svim sastancima predlažu pitanja o Projektu Maven i da nagovaraju kolege da glasaju za ta pitanja.

Bila je i jedna grupa koja je dokumentirala vremenski slijed projekta, od početnih sastanaka između vodstva firme i Ministarstva odbrane. Druga je bilježila osobne izjave uposlenika koji su ih željeli dati, i još jedna koja napravila motiv za profilnu fotografiju kojim se iskazuje podrška kampanji, što su uposlenici koristili na internoj društvenoj platformi.

Jedna grupa je samo pravila mimove. Imamo popularan interni generator mimova koji se zove Memegen. Ta je grupa pomoću Memegena svakodnevno pravila i dijelila mimove o Projektu Maven. Mimovi su bili smiješni, mračni, i često izravno prozivali vodstvo firme. Znamo da su imali veliki učinak, jer ih je uprava koristila da utvrdi koliko se u firmi interno priča o projektu.

BT: Je li bilo ikakve koordinacije među inicijativama, ili su se uglavnom razvijale autonomno?

K: Uglavnom su bile autonomne, ali se puno razgovaralo o taktici. Postojao je i spisak objava za sve potpisnike pisma. Razne inicijative su pomoću njega dijelile novosti kako bi potakle ljude da se priključe.

BT: Kako je uprava reagirala na pojačane pritiske?

K: Glavna im je strategija bila održavanje sastanaka.

Nekoliko sedmica nakon onog prvog, odlučili su poduzeti drastičnije mjere. Najavili su dva-tri sastanka na kojima će se raspravljati o Projektu Maven — po jedan za američke, europske i azijske urede — a u kojima je mogao sudjelovati svako.

To je bilo golemo. Nikad nismo vidjeli ništa slično: otvoreno pismo Googlerima da komentiraju odluku donesenu na najvišem nivou.

Na početku sastanka podijelili su nas u manje grupe. Rekli su: „Želimo da se čuju sva mišljenja, pa i ona nepopularna.“ Jasno je bilo da su znali da je njihovo mišljenje nepopularno, ali su se nadali da će neki uposlenici odraditi posao za njih.

Ali nije bilo tako. Uopće! Ljudi su bili vrlo uznemireni. Drugi dio sastanka bio je predviđen za pitanja, i svi su se oborili na upravu.

Jedna žena koja je 13 godina radila za Google rekla je: „Tolike godine radim za vas i ovo je prvi put da vam ne vjerujem. Zašto se niste obratili uposlenicima? Zašto nas niste pitali za mišljenje?“

BT: Kako je uprava odgovarala na takve kritike?

K: Govorili su: „Etička pitanja su komplicirana i teška.“ Stalno su nam to poturali. Rekli su da rade na etičkim smjernicama za rad s vojskom. „To je siva zona,“ govorili su. „Još uvijek pokušavamo skontati gdje je ta etička crta ispod koje ne idemo — ali ne možemo zaustaviti posao dok to ne skontamo.“

Nastojali su pričom i umanjiti obim projekta i sve ono s čim je povezan. Ali ta retorika im se istopila kad smo saznali da su lagali.

BT: U vezi s čim?

K: Od samog početka su nam govorili da je Projekt Maven mali ugovor, isključivo za odbrambene svrhe. Rekli su da ne prave ništa vanserijsko, po narudžbi klijenta. Rekli su da je to jednokratni projekt, vrijedan samo devet miliona dolara, a da nije u sklopu bilo kakve daljnje suradnje s Pentagonom.

Ispostavilo se da su to sve laži. Dvanaestog aprila je portal DefenseOne objavio članak koji je u firmi odjeknuo poput bombe. Članak je, na osnovu razgovora sa zvaničnicima Pentagona, otkrio da je Projekt Maven zapravo pilot-projekt za buduću suradnju Googlea i vojske. On je prije svega dio nastojanja kompanije da dobije ugovor za program Joint Enterprise Defense Infrastructure (JEDI).

JEDI je vojni cloud program nove generacije koji će uvezati američke snage u cijelom svijetu i integrirati ih s vještačkom inteligencijom. To je zapravo Skynet iz Terminatora. A taj ugovor žele svi veliki pružatelji cloud usluga jer je vrijedan deset milijardi dolara.

Kada smo saznali da je Projekt Maven zapravo audicija za JEDI, ljudi su se jako zabrinuli. A kako su mediji sve više pažnje posvećivali toj priči, saznali smo još više toga. Primjerice, Diane Greene nam je rekla da je ugovor za Projekt Maven vrijedan samo devet miliona dolara, ali uprava je interno očekivala da naraste na 250 miliona godišnje. I nisu Pentagonu davali samo pristup open-source softveru — bilo je predviđeno da naprave ogroman sistem nadzora koji je vojnim analitičarima u realnom vremenu davao podatke o ljudima, vozilima i zgradama u sučelju nalik na Google Earth.

Razotkrivanje laži je upravi nanijelo više štete nego sve drugo što smo poduzeli u vezi s ovim pitanjem. Gubitak povjerenja im je jako naštetio.

BT: Zatim je Diane Greene na sastanku firme održanom 1. juna najavila da Google, po isteku ugovora za Projekt Maven, neće tražiti njegovo produženje. Je li to predstavljalo iznenađenje?

K: Ogromno iznenađenje. Kad radite na organizacijskim stvarima, ponekad ne vidite koliko ste blizu da nešto postignete, dok to ne postignete. Neki su se već bili počeli demoralizirati. Naša kampanja trajala je mjesecima, i nismo imali osjećaj da postižemo neki veliki napredak. A onda smo iznenada dobili taj ogromni ustupak.

To je historijsko postignuće. Ali još nismo završili: Projekt Maven mogao bi se nastaviti do marta 2019. Ako se Google nema namjeru natjecati za buduće ugovore tog tipa, onda bi uprava trebala prekinuti trenutno važeći ugovor. Trebala bi reći da je u pitanju greška. I zahvaliti se svojim uposlenicima što su je natjerali da uradi pravu stvar.

BT: Rekli ste da je negativna interna reakcija na Projekt Maven od samog početka bila snažna. Ali Silikonska dolina odavno usko surađuje s vojskom — na kraju krajeva, ona i postoji zahvaljujući vojnom novcu. Pa zašto se onda radnici u tehnoindustriji tek sada bune protiv Pentagona? Šta se promijenilo?

K: Mnogi tehnoradnici su se politizirali nakon što je izabran Trump. Naročito ih je zabrinula mogućnost da Trump, u suradnji s kakvom tehnokompanijom, napravi „registar muslimana“ — bazu podaka o svim muslimanima u Sjedinjenim Državama, što je tokom svoje kampanje obećao učiniti.

To je dovelo do peticije pod nazivom Never Again u decembru 2016. Potpisalo ju je preko 3000 tehnoradnika, obvezavši se time da neće raditi na bilo kakvoj bazi podataka koja ljude identificira po rasi, vjeri ili porijeklu.

Kampanja protiv Projekta Maven je ostvarenje te peticije. Tako to izgleda kada stvarno pokušamo reći ne. Neugodno je. Potrebno je mnogo organizacijskog rada. Ali ako se kolektivno organiziramo, možemo pružiti otpor.

Što se tiče povijesti odnosa Silikonske doline s Pentagonom: mnogi to uviđaju. Ali ako je tehnoindustrija izrasla pod šinjelom, to ne znači da vojsci nešto duguje. Ne moramo mi koristiti neku tehnologiju za ubijanje samo zato što je ubijanje bilo izvorni motiv za njen razvoj.

BT: Google ima osoblje iz raznih dijelova svijeta. Je li to igralo ulogu u kampanji?

K: Bilo je od presudne važnosti. Mnogi Googleri koji su podržali kampanju potiču iz dijelova svijeta u kojima je američka vojska igrala izuzetno destruktivnu ulogu.

U maju je New York Times objavio uvodnik u kojem se kaže da Google treba nastaviti s Projektom Maven jer on služi američkim sigurnosnim interesima. Kod nas se niko na to nije obazro. Čak i oni koji nisu bili za prekid ugovora rekli su da autor uvodnika očito ne shvaća da je Google međunarodna kompanija. Njegova tvrdnja nema nikakvog smisla.

BT: Kako biste opisali političku orijentaciju kampanje? U jednom drugom članku New York Timesa, novinar citira bivšeg zvaničnika Pentagona koji kaže da organiziranje Googleovih radnika protiv Mavena odražava „snažan libertarijanski etos radnika u tehnoindustriji.“ Slažete li se?

K: Ne, to je potpuno krivo.

Libertarijanstvo je etos uprava velikih tehnokompanija, a ne njihovih radnika. Naša kampanja nije imala nikakve veze sa libertarijanstvom. Ustali smo jer mislimo da se riječ radnika mora čuti. Ustali smo jer mislimo da firme moraju polagati račune svojim korisnicima, radnicima i zajednicama. Jer vjerujemo da je etički okvir koji vrednuje ljudski život neodvojiv od pozitivnog tehnološkog napretka.

BT: To zvuči kao da je kampanja razotkrila oštru podjelu između uprave i radnika; tehnokompanije su obično jako vješte u prikrivanju takvih podjela.

K: Prije ove kampanje, mnogi Googleri nikad nisu razmišljali o tome da njihove vrijednosti možda i nisu usklađene s vrijednostima uprave. Organiziranje oko Projekta Maven pomoglo je ljudima da shvate da su ipak samo radnici a ne vlasnici, ma koliko im poslovi bili dobri — a poslovi u Googleu općenito jesu dobri.

Većina nas smatrala je da je apsolutno neophodno zamrznuti poslovanje dok ne shvatimo šta je zapravo Projekt Maven. S druge strane, uprava je htjela nastaviti svoju nesmiljenu potragu za profitom, bez obzira na etička pitanja. Postalo je jasno da se riječ uposlenika mora čuti ukoliko želimo da tehnoindustrija položi račune za svoje postupke.

BT: Nastavljate izgrađivati internu organizacijsku strukturu koju ste skupa sa svojim kolegama stvorili za vrijeme ove kampanje; koje bi oblike ona mogla preuzeti u budućnosti? Kamo dalje?

K: Ljudi sada osjećaju da imaju moć. Na početku su pojedini Googleri bili uznemireni zbog Projekta Maven, ali osjećali su se bespomoćno. Mislili su da su sami, da viču u prazno.

Uspjeh ove kampanje pokazuje da više postižemo ujedinjeni nego svako za sebe. Moramo nastaviti graditi platformu za radnike, zasnovanu na uzajamnom povjerenju i pomoći. Moramo nastaviti graditi odnose ne samo unutar kompanije već i unutar cijele industrije, te se povezivati s drugim grupama kao što su ICRAC, Tech Workers Coalition, i Coworker.org. Moramo i pružiti ruku korisnicima naših tehnologija, povezati se s njima zajedničkim interesom.

Mada o tome nije bilo govora za vrijeme kampanje, neki Googleri danas govore o osnivanju sindikata. Ako želimo djelovati kolektivno, moramo se organizirati. Naročito ako želimo isprobati neke druge, rizičnije taktike, kao što su protesti i štrajkovi.

BT: Neki promatrači ne mogu shvatiti zašto bi se tehnoradnici udruživali u sindikate, naročito oni koji rade za elitne firme kao što je Google, gdje su plaće i doprinosi izvrsni. Na šta se to tehnoradnici tuže?

K: Sindikat nije ništa drugo do grupa radnika koji se udružuju kako bi kolektivno postigli više nego što mogu postići pojedinačno.

Ako ste se ikad imalo bavili organizacijom, znate da u svakom radnom kolektivu ima pritužbi. To je zato što je struktura svakog radnog kolektiva ista. Radnike niko ništa ne pita. Ako se ne slažu sa upravom, lete s posla.

To ne znači da je razina izrabljivanja svugdje ista. Radnici na minimalcu u uslužnom sektoru daleko su više izloženi izrabljivanju nego oni koji rade za vrhunsku tehnokompaniju. Ali je struktura radnog kolektiva ista.

Ako malo porazgovarate s ljudima, u svakom kolektivu naći ćete pritužbe. A gdje ima pritužbi, ima i agitacije.

BT: Reklo bi se da je jedina pritužba radnika Googlea nemogućnost suodlučivanja o tome kakvu tehnologiju kompanija proizvodi.

K: Definitivno. Tehnoradnici žele učestvovati u odlukama o onome što rade, jer stvari na kojima mi radimo utječu na veliki broj ljudi.

U zadnje vrijeme raste svijest javnosti o tamnoj strani tehnologije. Puno se u medijima govori o stvarima kao što je algoritmička pristranost, prediktivno provođenje zakona i prepoznavanje lica. Te su priče igrale važnu ulogu u našoj kampanji. Kao tehnoradnici, itekako smo svjesni da tehnologije koje stvaramo često pomažu da se ugnjetavanje održi.

Na koncu, kampanja oko Projekta Maven nije se vrtila samo oko pitanja treba li Google napraviti vojsci tu jednu alatku. Iskoristili smo moć koju imamo kao radnici kako bismo postigli da se tehnologije prave za dobrobit društva, a ne samo za profit.

BT: Kako bi vam sindikat tehnoradnika pomogao u ostvarenju tog cilja?

K: Tehnologija je nešto što prave ljudi, i stoga ona odražava njihove odluke. Ali ako se tehnoradnici ne organiziraju, neće moći sudjelovati u donošenju tih odluka. Odlučivat će uprava — a jedino do čega je upravi stalo jest novac.

Tokom kampanje često smo mogli čuti jedan te isti odgovor: „Ako ga mi ne napravimo, napravit će ga neko drugi.“ Ali kad se tehnoradnici u jednoj kompaniji pobune i odbiju napraviti neku stvar, to radnike u drugim kompanijama osnažuje da učine to isto. Kada pokažemo snagu u jednom kolektivu, to pomaže radnicima u drugom.

Ako smo organizirani, možemo se efikasnije solidarizirati s uslužnim osobljem u našim firmama — radnicima na osiguranju, u kafeteriji, vozačima internih autobusa koji često imaju loše plaće i trpe skandalozne radne uvjete. Moramo se organizirati tako da svi radnici koji stvaraju bogatstvo tehnoindustrije mogu u njemu uživati.

Ali ništa nećemo postići ako se ne organiziramo. Stvari koje činimo i one koje odbijamo činiti imaju svoju težinu. Nema izgovora za tehnoradnike. Vrijeme je da se pridružimo novom radničkom pokretu.

Preneseno sa: https://jacobinmag.com/2018/06/google-project-maven-military-tech-workers

Datum objavljivanja: 6/6/2018.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

13/07/2018