S engleskog preveo: M. Manojlović

Izrael je konačno prekinuo brutalno bombardovanje Gaze, koje je za sobom ostavilo stotine mrtvih i hiljade bez domova, no sumorna svakodnevica života pod izraelskom okupacijom ostaje nepromijenjena. Opsada Gaze, ubrzano širenje naselja na Zapadnoj obali, "zid aparthejda" koji dijeli Izrael od Zapadne obale, prisilno raseljavanje Palestinaca bez državljanstva u Jerusalimu, te rasističko nasilje protiv palestinskih državljana Izraela nastavljaju se i nakon što su bombe utihnule. Mondoweiss [propalestinski blog, op. prev.] izvijestio je [polovinom maja, op. ur.] da izraelska policija masovno hapsi Palestince u Izraelu i na okupiranim teritorijama kako bi se "osvetila" za nedavne masovne demonstracije.

Ipak, nešto se jest suštinski promijenilo: nakon dvije sedmice protesta, uključujući opšti štrajk bez presedana u cijeloj Palestini, jasno je da je na pomolu nov pokret narodnog otpora, te da su Palestinci sada ujedinjeniji no što su to bili decenijama. Ovaj pokret s obje strane granice istovremeno ide stopama prethodnih ustanaka u Palestini, i nastoji da ih nadiđe.

A nema većih događaja u kolektivnom sjećanju Palestinaca od dviju intifada.

Prva intifada – “Kamena”

Devetog decembra 1987. u blizini izbjegličkog naselja Džebalija u Gazi, izraelski vojni kamion se sudario sa civilnim vozilom, pri čemu su poginula četiri palestinska radnika, trojica od njih iz naselja. To je bio povod za demonstracije u Džebaliji, tokom kojih je izraelska vojska otvorila vatru na palestinske prosvjednike, usmrtivši desetine, uključujući sedamnaestogodišnju djevojku koja je pogođena metkom u glavu.

Palestinska pobuna je trajala narednih šest godina. Prva Intifada, što znači "ustanak", bila je veličanstven primjer simboličkog otpora. Izraelu se, sa čitavom njegovom vojnom silom, suprotstavila palestinska omladina koja je do zuba naoružane vojnike gađala kamenjem i molotovljevim koktelima. Slike palestinske djece koja su se kamenjem, praćkama, pa i goloruka sučeljavala izraelskim tenkovima pokrenule su svijet. Bojkotima, opštim štrajkovima i građanskom neposlušnošću protestovalo se protiv okupacije i otimačine zemlje.

Intifada nije bila spontani ustanak, kako su to prikazali zapadni mediji. Izbila je tačno na dvadesetu godišnjicu izraelske okupacije Gaze i Zapadne obale, pod vođstvom nove generacije mladih Palestinaca koji su odrasli pod okupacijom i na svojoj koži iskusili njenu nehumanost.

Do decembra 1987. godine, nekih 2200 naoružanih jevrejskih naseljenika okupiralo je gotovo polovinu pojasa Gaze, dok je 650.000 siromašnih Palestinaca zbijeno u preostali dio, što je palestinsku stranu Gaze učinilo jednim od najgušće naseljenih područja na svijetu. Intifada je bila ustanak protiv sistema koji se, kako piše jedan izraelski istoričar, "zasnivao na goloj sili, tlačenju i strahu, kolaboraciji i izdaji, prebijanjima i mučilištima, te svakodnevnom zastrašivanju, manipulaciji i sveprisutnom osjećaju poniženja među Palestincima".

Izrael je na svaki otpor odgovarao prekomjernom silom – mobilisano je više od osamdeset hiljada vojnika. Govorimo o hiljadama tad ubijenih i ranjenih Palestinaca (uključujući djecu), te još većem broju raseljenih. Izraelski ministar odbrane Jichak Rabin naredio je vojsci da "polomi kosti Palestincima", što je bilo dio izraelske strategije "gvozdene pesnice".

"Kamenoj intifadi", kako su je prozvali Palestinci, nije bio cilj da porazi Izrael, nego da svijetu ukaže na nehumanost okupacije – prebijanja, pucnjave, ubistva, atentate, vojne kontrolne punktove, rušenja kuća, prisilne deložacije i protjerivanja, sječe drveća i vađenje korijenja [prvenstveno maslina neophodnim ljudima u ishrani i kao izvor zarade, a da bi se spriječila mogućnost da se drvo obnovi, što je kod masline moguće, ili kalemi mladica, op. ur.], masovna hapšenja, dugotrajna zatvaranja i držanje u pritvoru bez suđenja. Svrha joj je bila prisiliti Izrael da prizna Palestince kao narod s legitimnom težnjom za slobodom i dostojanstvom.

To se nije desilo, a pobuna je nemilosrdno ugušena. Za vrijeme ustanka, broj jevrejskih naseljenika na Zapadnoj obali je udvostručen, što je otvorilo novo poglavlje u izraelskoj kolonizaciji Palestine i otimačini palestinskog zemljišta.

Intifada je ostavila trajne ožiljke u palestinskom sjećanju. Zarobljeni u izraelskom gvozdenom kavezu, uhvaćeni između ćutanja Arapa i ravnodušnosti ostatka svijeta, Palestinci su prepušteni svojoj sudbini, a izgledi za novi ustanak pretvorili su se u fatamorganu.

Sve do druge intifade.

Druga intifada – “Aksa”

Dana 28. septembra 2000. godine, izraelski ministar odbrane Arijel Šaron, pod debelom zaštitom izraelske vojske i policije, inscenirao je provokativnu posjetu džamiji El-Aksa u Jerusalimu. Za nekoliko sati, njegovi zaštitari ubili su sedam palestinskih demonstranata koji su branili ovo sveto mjesto.

Sljedećeg dana, izraelski vojnici ubili su dvanaestogodišnjeg Muhameda El-Duraha u očevom naručju.

Potom su izraelski meci, rakete, tenkovi i helikopteri ubili još dvanaest Palestinaca.

Narednih dana se ustanak proširio po cijeloj Palestini i Izraelu. Spremala se druga Intifada.

Malo ko je bio iznenađen propašću sastanka u Kemp Dejvidu (The Camp David Summit) tog ljeta, na kojem je američki predsjednik Bil Klinton (Bill Clinton) doveo za pregovarački sto izraelskog premijera Ehuda Baraka i palestinskog lidera Jasera (Yasser) Arafata. Milioni razočaranih Palestinaca su već godinama svjedočili kako Izrael, kršeći vlastiti mirovni sporazum sa Palestinskom oslobodilačkom organizacijom, ponovo okupira Zapadnu obalu, anektuje Istočni Jerusalim te širi svoje ilegalne naseobine na palestinskom zemljištu.

Ova Intifada je razotkrila uzaludnost takozvanog mirovnog procesa. Nakon decenije pregovora, Palestinci su shvatili da put ka miru i oslobođenju ne vodi preko luksuznih hotela u zapadnim prijestonicama i pregovaračkih stolova, nego kroz svenarodni otpor. A cilj njihove borbe je sada, umjesto pukog ostvarivanja države, bio ostvarivanje slobode, jednakosti i osnovnih ljudskih prava – radilo se o borbi protiv okupacije i aparthejda.

Druga Intifada je srušila granice među palestinskim naseljima koje je postavio Izrael, jer su se Palestinci unutar Izraela pobunili u solidarnosti sa Palestincima s druge strane granice, organizujući masovne proteste i štrajkove i blokirajući glavne saobraćajnice u gradovima kao što su Haifa i Džafa (Jaffa). Trinaestoro ih je ubila izraelska policija – brutalni podsjetnik da je obećanje "državljanstva" za Palestince puka politička fikcija.

Druga Intifada je imala silovitiji karakter od prve. Nastojeći prinuditi Izrael da prestane sa napadima na civile i povuče vojsku sa palestinskih područja, palestinske grupe, prvenstveno Hamas i Islamski džihad, pokrenule su protunapade unutar Izraela, uključujući i samoubilačke napade. Izrael je odgovorio napadima na palestinska sela i gradove, te kampanjom atentata na terenske operativce i političke lidere Intifade, uključujući članove palestinske vlasti.

Kao i prva, i druga, poznata kao Intifada "Aksa", nemilosrdno je ugušena. U razdoblju od pet godina, izraelske snage ubile su preko tri hiljade Palestinaca, uključujući i trinaest palestinskih građana Izraela, dok je ranjeno više od deset hiljada palestinske djece.

Palestincima je ovaj ustanak srušio i posljednje nade za slobodu i nezavisnost. Dok je Intifada još trajala, Izrael je počeo sa gradnjom "zida aparthejda" – zasijecajući duboko u palestinsku teritoriju na Zapadnoj obali i nagrađujući jevrejske naseljenike anektiranom zemljom.

Treća?

Danas su izgledi za ostvarivanje palestinske državnosti ravni nuli, zahvaljujući upornoj izraelskoj ekspanziji u palestinsku teritoriju i ubrzanom širenju jevrejskih naselja na Zapadnoj obali i u Jerusalimu.

Od sistemske obespravljenosti palestinskih građana unutar zemlje do stalnog raseljavanja Palestinaca na Zapadnoj obali i u Gazi, od svakodnevne potlačenosti onih koji žive iza zida aparthejda do rutinskog ponižavanja onih koji žive pod diskriminatorskim zakonima – uključujući stotine hiljada Palestinaca bez državljanstva u Istočnom Jerusalimu – Izrael nastavlja da bahato uskraćuje Palestincima osnovna ljudska prava.

Ipak, umjesto da eliminiše pokret za oslobođenje, izraelska brutalnost je počela da ujedinjuje one koji su joj izloženi. Palestinci više ne prihvataju izraelska sredstva segregacije – višeslojni sistem aparthejda koji nastoji da razdvoji ne samo Palestince od jevrejskih doseljenika, već i da same Palestince podijeli na stanovnike Zapadne obale, Gaze i Jerusalima, na "izraelske državljane" i na "izbjeglice". Danas Palestinci počinju nastupati kao jedan narod, ujedinjen zajedničkim sjećanjem, zajedničkom sudbinom, zajedničkim osjećajem gubitka i potlačenosti te zajedničkom težnjom ka slobodi i pravdi.

Budući da sam doživio i prvu i drugu intifadu, sadašnji protesti u meni izazivaju jak osjećaj već viđenog. Kao da na svakih deset ili dvadeset godina nova generacija Palestinaca ustaje u pobuni.

Možda je na obzorju i treća intifada.

IZVOR: Jacobin

Objavljeno: 25/5/2021.