O PALESTINI I IZRAELU: Žalovanje i državnost – odgovor Joshui Leiferu

Piše: 

Gabriel Winant
Kritika reagovanja (zapadne) ljevice na zbivanja na Bliskom istoku otvorila je zanimljivu debatu u magazinu Dissent. Kako ožaliti žrtve Hamasovog upada a ne postati dio propagandne mašinerije koja tugu pretvara u oružje protiv Palestinaca: Ko može zamjeriti suzama za onima koje je odnijelo nasilje? Ali to kako tugovati, kakvo značenje dati tim suzama, sviđalo nam se to ili ne, jest surovo političko pitanje.” Politička težina tugovanja je tema  o kojoj i nama ovdje nedostaje otvorene kritičke diskusije. 
Autor odgovara kolegi Leiferu čiji smo
tekst takođe objavili a koji nam društvena mreža Facebook nije dopustila da reklamiramo. Dok Gaza i njen narod nestaju pod bombama, svjetske elite se igraju rata, ali i lova na vještice. U medijskom prostoru uveliko plamte lomače za kritičare izraelskog napada na Gazu. Ovaj tekst nećemo ni pokušati reklamirati. @RiD

 

S engleskog prevela: M. Evtov

Mislim da ne bi trebalo biti kontroverzno ako se kaže da se Izrael može vidjeti kao stroj za pretvaranje tuge u moć. Cionistički san, u početku rođen iz plamena pogroma i romantičnih nacionalističkih težnji tako uobičajenih za devetnaesto stoljeće, postao je stvarnost u pepelu Holokausta, pod parolom „nikad više“. Komemoracija užasnog nasilja počinjenog nad Jevrejima, kao što svi znamo, ključna je i za ono što Izrael znači i za legitimitet te države – mač i štit u rukama jevrejskog naroda protiv ponovnog genocida. Ovu čvrstu vezu između žalosti i državnosti može prepoznati ko god je bio u sinagogama bilo gdje u svijetu, a kamoli posjećivao Izrael na Jom hašoa, Dan sjećanja na žrtve Holokausta, ili memorijalni centar Yad Vashem.

Ovo je, kad se bolje razmisli, zastrašujuća činjenica.
Jer zapravo znači da živote izraelskih Jevreja izgubljene u nasilju ne možeš javno žaliti a da, htio ne htio, ne daš ideološku desetinu Izraelskim odbrambenim snagama (IDF).

Mnogi Izraelci koji žele mir, naravno, uzvikuju da njihovi najmiliji ne trebaju biti ovako regrutovani za daljnje ubijanje. Kako je to Noi Katsman rekao za svog brata Hayima, ubijenog u napadu Hamasa.

Meni je, a i mom bratu, najvažnije da se njegova smrt ne iskoristi za ubijanje nevinih ljudi. Ali moja vlada, nažalost, smrt ljudi cinično koristi samo za ubijanje – obećali su da će nam to donijeti sigurnost, ali to naravno nije sigurnost. Uvijek nam govore da će nam biti bolje ako ubijemo dovoljno Palestinaca. Ali, naravno, to nam nikad ne donosi mir i nikada nam ne donosi bolji život, nego nam donosi sve više i više terora i sve više i više ubijenih ljudi, poput mog brata. Ja ne želim da se ljudima u Gazi dogodi ovo što se dogodilo mom bratu, a siguran sam da ni on to ne bi želio.”

Ali, kako primjećuje Katsman, to nije do njih. Država će s jevrejskom tugom učiniti – već čini – ono što i inače: pretvoriće je u nasilje. Prilično je lako razumjeti neposrednu psihičku satisfakciju koji ovaj manevar predstavlja počiniocu, ali se dugoročni ceh pokazuje nešto složenijim.

Upravo ovaj kontekst – već-politička tuga u srži cionističke avanture – čini da se mnogi na ljevici suzdržavaju od toga da javno oplakuju Hamasove žrtve. One su, moglo bi se reći iako zvuči morbidno, „unaprijed oplakane“: to jest, već postoji aparat koji njihovu smrt preuzima i daje joj ne bilo kakvo značenje, nego konkretno značenje koje pronalaze u bombama koje padaju na Gazu. Apetit za najgrotesknijim slikama nasilja nad Izraelcima je tako nezasitan – što dovodi do ponavljanja sumnjivih tvrdnji o masovnim klanjima i silovanjima koje djeluju kao krvne klevete – zato što je aparat državne žalosti tako užaren. Zahtijeva sirovinu. A snaga mu je tolika da se i najzvučnija neslaganja koja pozivaju na mir i ljudsku žalost za sve – poput onih Erica Levitza i Joshue Leifera – ipak razliježu samo kao jecaji. Koliko god sadržaj takvih humanih nastojanja bio plemenit i divljenja vrijedan, forma im je unaprijed određena. Oni sudjeluju, vjerojatno bez namjere, u širenju panike oko novog Crvenog bauka koji ne predstavljaju zabludjeli bešćutni zagovornici Hamasa, nego svi oni koji brane pravo Palestinaca na život, i to ravnopravan.

Postoji nepogrešiv pokušaj da se – korištenjem tuge kao oružja – propalestinska ljevica, uključujući jevrejsku propalestinsku ljevicu, gurne u neprihvatljivost, što dovodi to tako crnohumornih scena kao one da njemački političari, da bi iskazali dovoljno zgražanja nad jevrejskim smrtima, odbiju razgovarati s Berniejem Sandersom, koji je u Holokaustu izgubio porodicu. Tolika je moć izraelske mašinerije tuge: ona ovlašćuje Nijemce da Jevrejima kažu da pogrešno žale.

Kad sam čuo to o Sandersu, našalio sam se da mogu zamisliti Nijemca koji me trpa u stočni vagon jadikujući zbog posebne njemačke odgovornosti da osigura da se Holokaust nikada ne ponovi.

Širom Evrope vlade pokušavaju suzbiti sve demonstracije protiv okupacije, dok američki političari masovno kleveću muslimane i pozivaju na osudu svakog glasnog saveznika Palestine.

Značaj ove činjenice je u tome da je – za ovih nekoliko dana otkad raspravljamo je li ljevica pokazala dovoljno poštovanja prema Hamasovim žrtvama – Izrael pripremao svoju mašinu za genocid – i sad je aktivira. Pretpostavlja se da će nekad naredne sedmice zapadnjački lideri početi s izražavanjem zabrinutosti, a tada će biti prekasno. Pristojnost u apstraktnom smislu sasvim je drugačija od pitanja koja nas pritišću kad se još stotine hiljada djece nađu na meti bombi.

U isto vrijeme je palestinska smrt, zna se, javnosti bezvrijedna i ne zaslužuje komemoraciju. Izraelske političare bi kap udarila da ih iko slučajno upita nešto o palestinskim civilnim žrtvama, čiji broj već odavno daleko nadmašuje gubitke u početnom napadu Hamasa – a tek smo na početku. Država otvoreno izjavljuje da u Gazi – društvu s polovinom stanovništva mlađom od osamnaest godina – nema nevinih. Diljem svijeta, američki i evropski lideri glatko odbijaju da se na bilo koji način bave nepobitnom činjenicom da Izrael usred bijela dana vrši ratne zločine, na videu, svakog sata.

Čini se da se sprema genocid nad Palestincima. Znam da Levitz i Leifer ne bi porekli ovu procjenu i da su ojađeni tom činjenicom. Ali ne u tolikoj mjeri da odbiju sudjelovanje – ako i slučajno ili indirektno – u ideološkom projektu izraelske države.

Iskreni ljudski osjećaj da je moguće podjednako tugovati za žrtvama s obje strane, nažalost, nije stvaran. Jedna strana ima ogroman stroj za tugovanje, najbolji na svijetu, krajnje funkcionalan, hrani se tijelima i suzama i pretvara ih u bombe. Druga je gladna tuge.

„Uskoro ostajemo bez struje i konekcije“, tvitao je palestinski ljekar Belal Aldabbour u srijedu iz Gaze. „Ako umrem, sjetite se da sam ja, da smo mi, bili individue, ljudi, da smo imali imena, snove i postignuća, a naša jedina greška je u tome što smo naprosto klasificirani kao inferiorni.“ Gazu često nazivaju zatvorom na otvorenom, ali slike bombardovanih četvrti otkrivaju i golemu neobilježenu masovnu grobnicu.

Izraelsku vladu nije briga hoćete li vi, principijelna osoba, podjednako tugovati za svim žrtvama: ona će vašu tugu za Jevrejima pojesti i iskoristiti je da od Palestinaca napravi nove žrtve, dok će se protivteža vaše tuge za Palestincima izgubiti u posljedičnom haosu nasilja i represije .

Impuls – prošle sedmice više puta nazvan „humanim“ – da se mir pronađe podjednakim priznavanjem gubitaka na svim stranama – počiva na iluziji da se žalovanje može depolitizirati.

Kad bi barem bilo tako – ali to bi, konačno, bio kraj cionizma. Što je još tragičnije, osjećaji onih koji žele mir i pravdu za sve i to izražavaju predbacivanjem onima na Zapadu za koje smatraju da reaguju s nedovoljno tuge i previše politike, samo jačaju propagandni stroj koji sada otvoreno poziva na krv nevinih i šutnju onih koji sumnjaju.

Ko može zamjeriti suzama za onima koje je odnijelo nasilje? Ali to kako tugovati, kakvo značenje dati tim suzama, sviđalo nam se to ili ne, jest surovo političko pitanje. I to takvo da bi Izraelci izvore odgovora mogli naći vrlo blizu. Palestinci već dugo žive sa strahom da će izraelska vojska oskrnaviti tijela Palestinaca koje ubija zakopavajući ih „u neobjavljenim vojnim zonama, bez pristanka i znanja njihovih porodica“, kako piše antropologinja Randa May Wahbe. „Palestinci ova groblja zovu maqaber al-arqam – groblja brojeva – jer u svima leže leševi čiji su identiteti zamijenjeni numeričkom oznakom koja služi kao anonimni identifikator.” Rezultat je stalna borba koja se ne događa izvan, nego unutar procesa žalovanja: Palestinci su morali naučiti ne samo da ožale svaki gubitak sam po sebi, nego i da same činove sahrane i komemoracije pretvore u priliku da prkose okupatorskoj državi: prisjetimo se nasilnog napada Izraela na sprovodu ubijene novinarke Shireen Abu Akleh. Izraelci bi, kad bi htjeli čuti, iz ovoga mogli i nešto naučiti. Možda je previše – i trenutno možda nevjerojatno – zamisliti da bi svaka šiva mogla postati povod za proklinjanje države koja je Jevreje, od svih ljudi, pretvorila u izvršitelje genocida. Bez obzira na to, to je ono čemu moramo težiti mi Jevreji koji želimo ostati vjerni punom smislu onog „nikad više“.

IZVOR: Dissent

Objavljeno: 13/10/2023.

FOTO: Shubham Dhage - Unsplash

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

28/10/2023