Ne, Evropa nije preplavljena migrantima

Piše: 

Nathan Akehurst i Joe Rabe
Politička vodstva u Evropskoj uniji uporno igraju na kartu ‘migrantske krize’ ne da bi učvršćivanjem granica spriječila migraciju nego da bi svojim ekonomijama obezbijedila priliv migrantske radne snage koja će, zastrašena prijetnjama deportacijom, disciplinovano raditi za niske nadnice, u bijednim radnim i uslovima života. U tu svrhu se ogromni novci bacaju na dizanje zidova, opremanje pograničnih policija i paravojski u zemljama koje graniče s Evropskom unijom, umjesto da se koriste za ublažavanje prirodnih katastrofa koje, usljed klimatskih promjena, sada sve češće pogađaju i evropski kontinent. Takva politika iz dana u dan proždire ogroman broj ljudskih života na pogibeljnim migrantskim rutama.@RiD

 

S engleskog prevela: M. Evtov

 

Otočić Lampedusa dođe kao nekakav prirodni splav za spašavanje. Iako pripada Italiji, leži samo stotinjak milja od obale Tunisa, pa kroz istoriju predstavlja strateško mjesto za iskrcavanje i prirodno sklonište ljudi koji traže sigurnost.

Prošle sedmice je na ovo ostrvo za nešto više od dvadeset četiri sata stiglo preko sedam hiljada ljudi. I dosad se dešavalo da na njega u jednom danu stigne nekoliko hiljada ljudi, ali nikada ovoliko. Ti su ljudi imali sreće što su dovršili putovanje preko nemilosrdnih mora – ova ruta je 2015. godine postala najsmrtonosnija na svijetu. Ali čak i kad su stigli do navodne sigurnosti, postalo je jasno da njihovim mukama nije kraj. Hiljade su ih ostavljene da spavaju napolju po velikoj vrućini, s malo ili nimalo hrane i vode, a mnoge je policija zatvorila i pretukla.

Ova vanredna situacija je desničarskim kritičarima migracija pružila povod da uzbunjuju javnost tvrdnjama da je Evropa preplavljena migrantima i da treba pooštriti mjere odbrane. Iznova su počele spekulacije o „pomorskoj blokadi“, koju je pred izbore prošle jeseni predložila liderka krajnje desnice Giorgia Meloni.

Problem je u tome što gotovo ništa od onoga što su ovi kritičari rekli o ovoj temi – nije tačno.

Lokalno rukovodstvo Lampeduse i mnogi obični građani uglavnom se nisu žalili na „invazije“, nego su one koji traže sigurnost dočekivali dajući sve od sebe da im pruže pomoć. Ukazivali su na to da je infrastruktura preopterećena jer je, uprkos naporima lokalne zajednice, na državnom nivou malo toga urađeno na pripremi za takvu navalu. Takve se navale ne bi ni dešavale da postoji koherentna i koordinirana zaštita ljudskih života u pogibeljnim situacijama na moru.

Lampedužani su se i ranije nosili s ovim problemima – broj ljudi u kampovima bivao je i petostruko veći od smještajnih kapaciteta, a na kopno Italije su izmještani u ograničenom broju i s kašnjenjem.

Utoliko najnovija vanredna situacija na Lampedusi nije posljedica pomaganja ugroženima na moru, nego uskraćivanja te pomoći. [...] Da Evropa uloži napor u traganje i spašavanje, ljudi bi se mogli rasporediti na različite lokacije, i ne bi bilo ovako ogromnog pritiska na samo jedno mjesto.

Ljudi, prije svega, ne bi ni ulazili u nesigurne čamce i polazili na očajnička putovanja do talijanskih otoka da imaju pristup međunarodnoj zaštiti – koju evropske vlade već deset godina sistematski narušavaju.

Evropski lobi za kontrolu migracija drži ovaj kontinent u začaranom krugu: stvara krizu i bijedu, a onda spektakularne posljedice koristi da zahtijeva još više ovoga što se dešava.

 

Talijanska granica

Talijanska premijerka Meloni je od izvanredne situacije na Lampedusi spremno stvorila politički kapital. Njen kabinet se za nekoliko dana složio da se ograničenje pritvora migranata poveća s tri na osamnaest mjeseci, kao i da se u udaljenim područjima diljem zemlje otvori niz pritvorskih centara, a navodno slijede i daljnje mjere. Takvi potezi nagovještavaju strašnu situaciju s ljudskim pravima – dovoljno je pogledati mrežu sabirnih centara u Grčkoj da biste vidjeli u kakvim su jadnim i neodrživim uslovima ljudi prisiljeni živjeti.

[...]

Meloni je i pooštrila mjere granične kontrole, te Italija i dalje ometa rad spasilačkih ekipa. S druge strane je slijedila politiku prijašnjih talijanskih lidera i priznala da ova zemlja treba radnu migraciju, te čak usvojila cilj od 833.000 novih radnika migranata u narednim godinama.

Ovo ne iznenađuje nikoga ko pomno prati migracijsku politiku – čvrste granice u okviru naprednih kapitalističkih ekonomija obično imaju manje veze sa stvarnim sprečavanjem migracije, a više s disciplinovanjem sezonskih radnika migranata, čije se plate i uslovi života i rada održavaju niskim, između ostalog, i prijetnjama deportacijom.

Iako se pristupom koji djeluje kontradiktorno Meloni našla na tankom ledu, prihvatila je da se uhvati u koštac s problemom od kojeg drugi bježe. Otud njena iznenađujuća otvorenost o potrebi za dodatnom radnom snagom, ali i intrigantna retorika o rješavanju „temeljnih uzroka” migracije putem razvojne pomoći, pa i priznanje da klimatske promjene i siromaštvo potiču migracije.

Stvarne političke posljedice ove retorike nisu onakve kakvima se čine. Šta talijanska vlada podrazumijeva pod „razvojnom“ saradnjom pokazuje njen novi sporazum s Tunisom: država koja brutalno tretira izbjeglice i migrante dobija podršku za svoju ekonomiju i vojne snage, u zamjenu za provođenje granične kontrole u ime Evrope. Dok se dogovor s Tunisom pozdravlja kao budućnost migracijskih „partnerstva“, tuniska obalna straža ostavlja ljude da umru u pustinji, a tuniske vlasti uskraćuju pristup političarima i novinarima koji bi da istraže njene postupke.

 

Politika koja osnažuje krijumčare

Meloni se izdvaja među evropskim liderima time što uzima stvari u svoje ruke i brzo i spretno iskače iz zadatih okvira.

Predvodila je ekstremnu evropsku desnicu koja je od EU tražila više sredstava za zidove i oružje. U svoju strategiju je uvela i vlade Sjeverne Afrike, pa čak i dijelove nevladinog sektora. A sada je i Ursulu von der Leyen primila na Lampeduzi – posjeta koja predstavlja političku konvergenciju koja se odavno sprema.

Von der Leyen je na Lampedusu došla par dana nakon svog govora o stanju Evropske unije – koji je zapravo predstavio kampanju za njen drugi mandat i očito bio po ukusu Evropskog parlamenta više desničarskog sastava od sadašnjeg.

Kad je riječ o migracijama, koncentrisala se na ponavljanje prednosti sporazuma s Tunisom koji su ona, Meloni i Nizozemac Mark Rutte ranije ove godine dogovorili zaobilazeći evropske institucije.

Nakon rasističkih ispada tuniskog predsjednika Kaisa Saieda i nasilne represije nad migrantima, EU Tunisu obećava više od 100 miliona eura u novcu i opremi za sigurnost i kontrolu granica. Osim što podupire takvu vladu, ovaj i njemu slični sporazumi predstavljaju bogat zalogaj za novu evropsku industriju oružja i sigurnosti, koju se lideri EU-a nadaju poticati kao dio šire strategije rasta.

Von der Leyeninu najavu da će EU „ubrzati opskrbu opremom i povećati obuku za tunisku obalnu stražu i druga tijela za provođenje zakona” treba čitati u svjetlu činjenice da su libijsku „obalnu stražu” evropske države transformisale u neodgovornu paravojsku koja očito ima odriješene ruke da diljem Mediterana ne samo vraća i proganja brodove, nego i puca na njih.

Dogovor s Tunisom obuhvata i von der Leyenin „plan u deset tačaka za Lampeduzu“ koji, doduše, sadrži i ponešto pozitivno, recimo pomoć pri transferu ljudi s Lampeduse, ali njim dominiraju već isprobane politike prisile i nadzora, koje su podbacile čak i u kontekstu vlastitih ciljeva i u tom procesu uzrokovale beskrajnu bijedu. Novi plan ponovo povećava ulogu Frontexa, granične agencije EU-a, čije astronomsko povećanje budžeta i moći nije zaustavljeno nizom prošlogodišnjih istraga o navodnim kršenjima ljudskih prava. Plan predviđa i ubrzavanje deportacija, prisiljavanje ljudi na povratak u nesigurne zemlje porijekla, uglavnom u regiju Sahel, pogođenu konstantnim sukobima i krizama.

Deportacije neće spriječiti kretanje – oni koji pokušavaju pobjeći od košmara realnosti u svojim zemljama jednostavno će pokušati ponovno. Meta Von der Leyenove su krijumčarske bande. Ali je evropska granična politika krijumčare osnažila, što direktnim savezima što uskraćivanjem sigurnih ruta koje prije svega i stvaraju tržište za krijumčarenje.

Kako kaže Chris Jones, direktor nadzorne organizacije Statewatch: „Situaciju na Lampedusi uzrokovao je disfunkcionalni model upravljanja migracijama osmišljen da bi uveliko korisnu pojavu – migraciju – pretvorio u neublaženu prijetnju koja zahtijeva skupe i izuzetne odgovore. Taj model pokreće autoritarizam i militarizaciju.”

Osim Italije i institucija na nivou EU, i druge zemlje članice se mobiliziraju oko Lampeduse. Francuska je na svoju granicu s Italijom poslala trupe i bespilotne letjelice, a Njemačka obustavila procese za traženje azila. U međuvremenu se poljski premijer Mateusz Morawiecki usprotivio Von der Leyeninom planu od deset tačaka, tvrdeći da bi upućivanjem ljudi koji traže sigurnost u razne zemlje EU omogućilo krijumčarenje.

Ovdje nije problem broj dolazaka na Lampeduzu – koji jest značajan za ovo malo ostrvo, ali ne i generalno. Von der Leyen se nada da će progurati novi pakt EU o azilu i migraciji, koji uključuje ograničeni „mehanizam solidarnosti“ zasnovan na podršci graničnim državama ili preraspodjeli zahtjeva za azil. Sam pakt dodatno ograničava i pravo na azil. A opcija koju mehanizam solidarnosti pruža državama – da osiguraju sredstva pograničnim državama umjesto da same prihvate zahtjeve za azil – u suštini je ugovor o subvencioniranju pritvorske arhitekture pograničnih država.

Međutim, čak je i ovaj umjereni potez previše za dijelove sjeverne i istočne Evrope. A sjeverna Evropa će odbacivanjem mehanizama solidarnosti s državama članicama potaći argument Italije i Grčke da ih moćne države ostavljaju na cjedilu. Ukratko, svi se veliki evropski akteri poigravaju ljudskim životima za svoje političke interese.

 

Istinski problem: vanredna klimatska situacija kao nova normalnost

Čini se da su neposredan uzrok vanrednog stanja na Lampeduzi bili ekstremni vremenski uslovi – prelazi su bili privremeno zaustavljeni, a čim je to bilo moguće, iz Tunisa su nahrupili ljudi koji bježe na sigurno. U poplavama u susjednoj Libiji za sedam dana je poginulo najmanje jedanaest hiljada ljudi, a mnogo ih je više raseljeno.

Istraživanje World Weather Attribution pokazuje da zagrijavanje izazvano ljudskim djelovanjem čini teške padavine u Grčkoj, Bugarskoj i Turskoj do deset puta vjerovatnijim. A u Libiji i do pedeset.

Uz gradnju u poplavnim ravnicama, loše održavanje brana i druge lokalne faktore, ekstremne vremenske prilike pretvaraju se u humanitarnu katastrofu.

Kad su u julu Italija i Grčka davale prednost kontroli migracija dok su njihove šume gorjele, činilo se da Evropa mora birati između fokusa na vještački proizvedenu krizu migracija i usmjeravanja tih resursa u rješavanje stvarnih kriza koje gutaju regiju – od rastućeg siromaštva i nejednakosti do produbljivanja učinka klimatskih promjena. Nedavne poplave diljem euro-mediteranske regije aktualizovale su ovaj problem.

Još jednom se pokazalo da nedostaje iole ozbiljno vodstvo. Rasprava o migraciji stagnira, prežvakuju se isti argumenti za nove zidove, koliko god se stalno i iznova dokazuje njihova brutalnost – i neučinkovitost, čak i po njihovim vlastitim skučenim standardima.

Dokazi su zamijenjeni političkom podobnošću; krajnja desnica udara intonaciju, a ostatak mainstream političkog spektra se prilagođava, ponavljajući iste izmišljotine bilo zato što nisu voljni artikulisati jasnu alternativu ili zato što i oni imaju koristi od trenutne postavke stvari.

Momentima poput vanrednog stanja na Lampedusi manipuliše se kako bi se zagovarao nastavak politike po starom. Ali ako se tumače kako treba, oni ne bi trebali ozakoniti čvršće zidove, nego koordiniran rad na spašavanju, infrastrukturu koja svima omogućava učešće u prednostima migracije, istinsku humanitarnu pomoć i vraćanje prava na azil.

Ako se to ne desi, svi ćemo osjetiti posljedice. Diljem ovog kontinenta, argument kontrole migracija oni na vlasti koriste da bi ljude podijelili i dehumanizirali, da bi skrenuli pažnju s neuspjeha države, da bi u ovoj trci ka dnu osigurali eksploatisanu radnu snagu s ograničenim ili nikakvim pravima, te da bi resurse ulili u militarizaciju granice umjesto u rješavanje brojnih stvarnih vanrednih situacija s kojima se suočavamo. [...]

IZVOR: Jacobin

Objavljeno: 24/09/2023.

FOTO: Julie Ricard via Unsplash

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

07/10/2023