Piše:
Na problematičan odnos SAD-a prema Rusiji upozorava se još od pada Berlinskog zida 1989. godine, čak i iz krugova ideološki bliskih američkom establišmentu i ni slučajno sklonih zagovaranju svjetskog mira (vidjeti izjave Henryja Kissingera). Provokacije i bahato insistiranje na globalnoj hegemoniji SAD-a i neograničenoj ekspanziji NATO-a očekivano su podstakle agresivnu politiku Rusije spram njenih susjeda. No to je destabilizovalo i međunarodni poredak i dovelo svijet na rub nuklearnog rata. (@RiD)
S engleskog prevela: M. Evtov
Širenje NATO-a – okidač za napad Rusije na Ukrajinu?
Ruska vojna ofanziva na Ukrajinu akt je agresije koji će ionako zabrinjavajuće tenzije između NATO-a i Moskve učiniti još opasnijim. Novi hladni rat Zapada s Rusijom postao je vruć.
Više od četvrt stoljeća analitičari koji u vanjskoj politici SAD-a zagovaraju realizam i politiku suzdržanosti upozoravaju na to da širenje najmoćnijeg vojnog saveza u istoriji prema drugoj velikoj sili neće izaći na dobro. Rat u Ukrajini definitivno pokazuje da i nije izašlo na dobro.
Promišljanje ukrajinske krize – uzroci
„Bilo bi izuzetno teško proširiti NATO na istok a da to Rusija ne vidi kao čin neprijateljstva. Čak i najskromniji planovi doveli bi NATO do granica starog Sovjetskog Saveza. Po ambicioznijim verzijama, NATO bi praktično okružio Rusku Federaciju.” Izvan NATO-a: Izbjegavanje evropskih ratova (Beyond NATO: Staying Out of Europe’s Wars; str. 45). Ovo sam napisao 1994. godine, u vrijeme kad se o prijedlozima za proširenje samo povremeno nagađalo na seminarima o vanjskoj politici u New Yorku i Washingtonu, D.C. Dodao sam da bi proširenje „predstavljalo bespotrebnu provokaciju Rusije”.
Tada do ušiju javnosti još nije doprlo da je godinu dana ranije administracija Billa Clintona već donijela sudbonosnu odluku da pogura uključenje nekih članica nekadašnjeg Varšavskog pakta u NATO. Uskoro će ta administracija predložiti da se Poljska, Češka i Mađarska pozovu u članstvo, a 1998. godine američki Senat odobrava prijem tih zemalja u Sjevernoatlantski pakt. To je bio prvi od nekoliko valova proširenja članstva.
Čak je i ta prva faza izazvala rusko protivljenje i bijes. Madeleine Albright, Clintonova državna sekretarka, priznaje u svojim memoarima da su se „[ruski predsjednik Boris] Jeljcin i njegovi sunarodnjaci snažno protivili proširenju, smatrajući ga strategijom za iskorištavanje svoje ranjivosti i pomicanje evropske linije podjele na istok, što njih ostavlja u izolaciji.”
„Mnogi Rusi vide NATO kao ostatak hladnog rata, inherentno usmjeren protiv njihove zemlje. Ističu da su oni raspustili Varšavski pakt, svoj vojni savez, i pitaju zašto Zapad ne bi učinio isto.” Izvrsno pitanje, ali ni Clintonova administracija ni njeni nasljednici nisu dali ni izdaleka uvjerljiv odgovor.
George Kennan, intelektualni otac američke politike zaustavljanja tokom Hladnog rata, u intervjuu za New York Times od 2. maja 1998. godine pronicljivo upozorava na to šta će Senat pokrenuti ratifikacijom prvog kruga proširenja NATO-a: „Mislim da je to početak novog hladnog rata. Mislim da će Rusi postepeno reagovati prilično negativno i da će to uticati na njihovu politiku. Mislim da je to tragična greška. Nije za ovo bilo nikakvog razloga. Niko nikome nije prijetio.”
Bio je u pravu, ali su čelnici SAD-a i NATO-a nastavili s novim krugovima proširenja, uključujući provokativni korak dodavanja tri baltičke republike. Te zemlje ne samo da su bile dio Sovjetskog Saveza, nego i dio ruskog carstva tokom carskog doba. Tim valom proširenja NATO je zasjeo na granicu Ruske Federacije.
Promjena kursa u Rusiji
Strpljenje Moskve je sa sve nametljivijim ponašanjem NATO-a bilo pri kraju. Posljednje razumno prijateljsko upozorenje Rusije da se NATO mora povući stiglo je u martu 2007. godine, kad se Putin obratio na godišnjoj Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji: „NATO je postavio svoje borbene snage na naše granice“, požalio se Putin. Širenje NATO-a „predstavlja ozbiljnu provokaciju koja smanjuje nivo međusobnog povjerenja. I imamo se pravo zapitati: protiv koga je ova ekspanzija? I šta se dogodilo s uvjeravanjima naših zapadnih partnera nakon raspada Varšavskog pakta?”
Robert M. Gates, američki sekretar za odbranu u administracijama Georgea W. Busha i Baracka Obame, u svojim memoarima Duty (Na dužnosti) izražava uvjerenje da je „odnos s Rusijom bio skroz pogrešno vođen nakon što je 1993. godine [George HW] Bush otišao s dužnosti [predsjednika]” Navodi da su, između ostalih pogrešnih koraka, „[s]porazumi SAD-a s rumunskom i bugarskom vladom o rotaciji trupa kroz baze u tim zemljama bili bespotrebna provokacija.” Implicitno prekoravajući mlađeg Busha, Gates tvrdi da je „pokušaj da se Gruzija i Ukrajina uvedu u NATO zaista pretjeran”. Taj potez, tvrdi on, predstavlja „nepromišljeno ignorisanje onoga što Rusi smatraju svojim vitalnim nacionalnim interesima“.
Moskva je, iskoristivši glupavu provokaciju gruzijske prozapadno nastrojene vlade, pokrenula vojnu ofanzivu koja je ruske trupe dovela u predgrađe glavnog grada Gruzije. Nakon toga je Rusija trajno odvojila dvije secesionistički nastrojene gruzijske regije i efektivno ih stavila pod rusku kontrolu.
Međutim, zapadnjački (osobito američki) lideri nastavljaju da jure kroz crveno, jedan semafor za drugim. Šokantno arogantno uplitanje Obamine administracije u unutrašnja politička pitanja Ukrajine 2013. i 2014. godine kako bi se demonstrantima pomoglo u svrgavanju izabranog ukrajinskog proruskog predsjednika bila je najbesramnija provokacija i tenzije su odmah porasle.
Moskva je odgovorila zauzimanjem i aneksijom Krima, i novi hladni rat razbuktao se plamenom odmazde.
Je li se ukrajinska kriza mogla izbjeći?
Događaji u proteklih nekoliko mjeseci bili su posljednja prilika da se izbjegne vrući rat u istočnoj Evropi. Putin je od NATO-a tražio garancije u vezi s nekoliko sigurnosnih pitanja. Konkretno, Kremlj je želio obavezujuće garancije da će NATO smanjiti obim svog rastućeg vojnog prisustva u istočnoj Evropi i da nikada neće ponuditi članstvo Ukrajini. Ti zahtjevi su potkrijepljeni ogromnim jačanjem vojnih snaga na granicama Ukrajine. Bidenova administracija je na rusko traženje ustupaka i sigurnosnih garancija odgovorila mlako i neodređeno. Putin je onda očito odlučio da eskalira stvari. Pokušaj Washingtona da Ukrajinu učini političkim i vojnim pijunom NATO-a (čak i bez formalnog članstva) na kraju bi mogao skupo platiti – ukrajinski narod.
Ukrajinska tragedija
Istorija će pokazati da je postupanje Washingtona prema Rusiji u decenijama nakon raspada Sovjetskog Saveza bila politička greška epskih razmjera. Bilo je potpuno predvidljivo da će proširenje NATO-a na kraju dovesti do tragičnog, možda i nasilnog prekida odnosa s Moskvom. Pronicljivi analitičari upozoravali su na vjerovatne posljedice, ali se na ta upozorenja nije obraćala pažnja.
IZVOR: 1945
Objavljeno: 26/02/2022.
Foto: The Economist