S engleskog preveo: M. Manojlović

Izgledi za djelovanje protiv klimatske krize bivaju sve bolji. Klimatski aktivisti su uspjeli da ovu temu dovedu na naslovnice, što je uplašilo investitore. Ugalj je na zalasku, a smatra se da će i potražnja nafte dostići vrhunac krajem ove decenije. Čak se i budućnost prirodnog gasa dovodi u pitanje. Države, gradovi i kompanije širom svijeta obavezuju se na klimatsku neutralnost.

Kina se obavezala da će do 2060. godine emisije gasova svesti na nulu, što bi, ukoliko se ostvari, predstavljalo ogroman napredak.

Već smo navikli na stalan priliv loših vijesti o klimi, no sada iz sedmice u sedmicu pristižu i dobre vijesti.

Sve te bijele knjige, signali investitora, ciljevi i namjere, objave po društvenim mrežama stvaraju viziju budućnosti koja djeluje koherentno i realistično. I premda zastupnici klimatske i energetske politike priznaju da djela tek treba da slijede riječi, jača konsenzus da će se emisije ugljen-dioksida smanjivati.

Moguće je da smo izbjegli najgore scenarije, te ćemo se morati suočiti sa, i dalje zastrašujućim, povećanjem globalne temperature od 3 stepena Celzijusa, umjesto 4, 5 ili 6 stepeni. Moguće je i da ćemo zatopljenje uspjeti ograničiti na 2 stepena. Imamo li vremena za predah?

Nema jednostavnog odgovora. Pred nama su tri izazova, možda jedna šansa i, prilično izvjesno, jedna kratkoročna prepreka.

Razumijevanje klimatske neutralnosti

Prvi izazov postaje sve jasniji. Nulta emisija CO2 ne podrazumijeva potpuno ukidanje proizvodnje fosilnih goriva. Umjesto toga, izvjesna količina "teško uklonjivih" emisija moraće se amortizovati nekom količinom negativnih emisija. Koliko tačno biće predmetom intenzivnih rasprava u ovoj deceniji.

Sam naš način razmišljanja o klimatskim promjenama predstavlja nevjerovatan uspjeh za proizvođače fosilnih goriva. Oni su našu pažnju – i naše regulative – usmjerili na emisije umjesto na proizvodnju. Tako posmatrano, problem nije u izvlačenju nafte, gasa i uglja iz tla, već u sagorijevanju.

Tako smo dobili Pariški dogovor koji kao cilj navodi nultu emisiju gasova, a prešućuje proizvodnju fosilnih goriva. Osnovna postavka nacrta za "Zeleni novi dogovor" (The Green New Deal) jest smanjenje emisija stakleničkih gasova te energetska neutralnost – umjesto ograničavanja proizvodnje.

Dobili smo i "energetsku tranziciju". Ideja energetske tranzicije podrazumijeva organski prelazak na obnovljive izvore energije kada oni postanu jeftiniji od fosilnih. To se sad dešava sa solarnom energijom, kojoj je cijena u proteklih deset godina pala za 89 posto, što je sada čini jeftinijom od uglja i što je ključni razlog zatvaranja mnogih elektrana na ugalj.

Ipak, naučne analize nam govore da je fosilna goriva potrebno aktivno ukinuti, a ne čekati da ona odumru prirodnom smrću. Ako želimo ostati ispod 1,5°C, proizvodnja će u ovoj deceniji morati opadati po stopi od 6% godišnje – a zemlje planiraju porast od 2% godišnje.

Povrh toga, moramo se riješiti vozila sa unutrašnjim sagorijevanjem i plinskih bojlera u zgradama. Da bismo to postigli, međutim, potrebna nam je terminologija kojom ćemo izražavati različite varijante klimatske neutralnosti.

Svijet od dvije gigatone

Trenutno globalne emisije stakleničkih gasova iznose otprilike 50 gigatona (Gt) godišnje. Integrisani prognostički modeli, na primjer procjene Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (Intergovernmental Panel on Climate Change) ukazuju da će to u budućnosti biti svedeno na 10 do 20 Gt godišnje, što će se kompenzovati sa 10 do 20 Gt negativnih emisija.

No uklanjanje ovolike količine CO2 iz atmosfere zahtijeva gigantski program izgradnje infrastrukture – praktično stavljanje industrija fosilnih goriva "u rikverc" kao i ponovno pošumljavanje ogromnih područja.

[…] U nedavno objavljenom "Uvodu u redukciju ugljen-dioksida" (Carbon Dioxide Removal Primer) pretpostavlja se da bi bilo moguće potpuno dekarbonizovati energetski i industrijski sektor pomoću tehnika izdvajanja i skladištenja ugljen-dioksida na licu mjesta. Preostaje međunarodni transport, koji je tehnički teško dekarbonizovati, te emisije iz poljoprivrede i proizvodnje đubriva. Prema ovoj analizi, preostale emisije bi iznosile između 1,5 i 3,1 Gt, a njihovo uklanjanje je daleko manji izazov nego uklanjanje 10 ili 20 Gt.

Problem je što trenutno ne raspolažemo ni pojmovima ni terminologijom koji bi nam omogućili da razlikujemo svijet sa 2 Gt ostatka emisija od svijeta sa 20 Gt – svijet u kojem nema proizvodnje fosilnih goriva od svijeta u kojem se i dalje proizvode i gas i nafta u nezanemarljivoj mjeri.

Tako nam ostaje samo matematički žargon, bez mogućnosti da intervenišemo osim pozivanjem na "ukidanje fosilnih goriva". A taj slogan je sve teže braniti.

Učinak obnovljivih izvora energije

Stvaranje potpuno dekarbonizovanog energetskog sistema znači izgradnju mnoštva objekata u već pretrpanom svijetu. U nedavnoj studiji univerziteta Prinston (Princeton) o putevima ka klimatskoj neutralnosti u SAD-u do godine 2050. predstavljen je scenario zasnovan isključivo na obnovljivim izvorima – govorimo o milion kvadratnih kilometara pod vjetroelektranama, što je površina Francuske i Španije zajedno. Usto i prostor veličine Zapadne Virdžinije za solarne elektrane, te cijela atlantska obala za vjetrenjače na otvorenom moru.

Ako se ova vizija ostvari, ruralna područja će biti pretvorena u zone proizvodnje energije, kako bi se životi ljudi u gradovima mogli napajati. Za razliku od poljoprivrede, koja je povezana sa osjećajem identiteta, ponosa i zarade mještana – energetska infrastruktura se često doživljava kao izvlačenje lokalnih resursa za profit nekoga izvan zajednice. Usljed toga već svjedočimo otporu protiv ovakvih instalacija. Lokalna regulativa već ograničava nove projekte. […]

Kritičari su okrivili vjetroelektrane za nestanke struje u Teksasu, a solarne za redukcije u Kaliforniji – često bez osnova, pošto je u obje ove krize presudnu ulogu imao prirodni gas. Šta će tek biti kad naša ovisnost o obnovljivim izvorima energije postane tolika da dovede do stvarnih problema u isporuci? […]

Do sada je klimatski aktivizam išao ukorak sa još uvijek obilnim zalihama energije. Ljudi bogatog globalnog Sjevera nisu u skorije vrijeme imali iskustva sa nestašicama. Moramo pažljivo uskladiti ekspanziju čiste energije s postepenim ukidanjem postojeće proizvodnje, kako bismo izbjegli nedostatke u snabdijevanju. […] Industrija fosilnih goriva će iskoristiti svaku nestašicu energije da nas pozove nazad u svoj topli zagrljaj – što će biti još lakše ako fosilna goriva budu imala niži sadržaj ugljenika.

Niskougljenična fosilna goriva

Zamisao niskougljeničnih i ugljenički neutralnih fosilnih goriva možda djeluje kao fantazija. No činjenica da su ona moguća zapravo je rezultat klimatskog aktivizma.

Ako su obnovljivi izvori dovoljno jeftini – prvenstveno usljed vladinih mjera kao što su poreske olakšice i standardi kvaliteta goriva – postaje isplativo proizvoditi niskougljenična goriva. Ovo se može postići na više načina. Naftne kompanije mogu do izvjesne mjere dekarbonizovati proizvodnju, npr. eliminisanjem curenja metana, ili izdvajanjem i skladištenjem ugljen-dioksida u rafinerijama. Kombinovanjem direktnog izdvajanja iz vazduha i tercijarne ekstrakcije nafte bilo bi moguće proizvesti ugljenički neutralno ili čak ugljenički negativno gorivo, ukoliko bi proces proizvodnje upumpavao više CO2 u ispražnjene rezervoare nego što iz njih izvlači u vidu emisija.

Izdvajanje i skladištenje CO2 omogućilo bi proizvodnju emisiono neutralnih fosilnih goriva, te njima proizvedene emisiono neutralne električne energije.

Neki proizvođači već predviđaju tržišta za niskougljenična fosilna goriva. […] I avioprevoznici su shvatili da industrijski proizvedeno gorivo sa nultom emisijom može imati bolji imidž od biogoriva. Direktno zahvatanje iz vazduha u svrhu neutralisanja klimatske štete je fleksibilnije i od biogoriva ili sintetičkih goriva proizvedenih od uhvaćenog ugljen-dioksida. […]

Mogućnost proizvodnje dekarbonizovanih fosilnih goriva mijenja političke poglede na zamisao "kraja fosilnih goriva". Većinu ljudi ne zanima odakle dolazi energija koju troše – važno im je jedino da bude dostupna. Ako iskrsnu problemi sa obnovljivim izvorima, dok fosilna goriva postaju sve zelenija, zamisliv je "razumni" konsenzus da fosilna goriva u doglednoj budućnosti ostanu među glavnim izvorima energije.

Rizici su očigledni. Realni rezultati dekarbonizacije fosilnih goriva mogli bi biti manji od očekivanih, što bi značilo da korporacije nesmetano profitiraju, a siromašne zajednice trpe posljedice zagađenja vazduha i druge zdravstvene probleme. Dekarbonizacija proizvodnje u zemljama u razvoju vjerovatno bi bila na nižem nivou, što bi poslužilo korumpiranim režimima da se održe na vlasti.

Podjela kapitala

Puristički pristup koji insistira na potpunom napuštanju ekstrakcije fosilnih goriva vjerovatno neće biti u stanju da izbjegne ove opasnosti, tim prije što će globalna potražnja za energijom u narednoj deceniji rasti. Moramo se suočiti sa pitanjem šta da radimo sa industrijom fosilnih goriva. Potrebno nam je planirano postepeno gašenje, a ne stihijska eksplozija.

Kako to postići? Najlogičnija opcija bila bi prevođenje cijelog sektora u javno vlasništvo. Potom bi trebalo oprezno i postepeno ugasiti proizvodnju, istovremeno jačajući ogranke ovih novih kompanija koje se bave izdvajanjem CO2, sve dok ne bismo bili u stanju da izgradimo novu ekonomiju zasnovanu na obnovljivim izvorima energije i zelenom vodoniku. To možda djeluje ambiciozno sa sadašnjeg stanovišta, ali drugog očitog rješenja nema. No kako da izgradimo političke kapacitete da bi se ovo ostvarilo?

Možemo očekivati da će oni sektori kapitala kojima je neophodno da klima ostane u granicama podnošljivog – poljoprivreda, osiguravajuće firme i drugi nosioci najvećeg rizika od klimatskih promjena – u nekom trenutku početi da vrše pritisak na fosilni kapital. Najveća kompanija današnjice po tržišnoj kapitalizaciji je Aramco. No među prvih deset su i Microsoft, Apple, Amazon, Alphabet, Facebook, Alibaba i Tencent. Svi oni imaju mnogo da izgube u slučaju klimatskog sloma, a mogu da profitiraju od upravljanja ekosistemom, da ne spominjemo blagonaklonost javnosti o kojoj ovise. Klimatski angažman nije samo stvar zapošljavanja i zadržavanja najboljih stručnjaka i praćenja zelenih trendova: u pitanju je istinska poslovna šansa za tehnološke kompanije. Postizanje klimatske neutralnosti će zahtijevati ogromnu informacionu infrastrukturu za praćenje tokova ugljen-dioksida. Kada se informatičke kompanije obavezuju na postizanje "negativnih" emisija, u pitanju je i njihov interes jer će nam trebati mnoštvo platformi za organizaciju novog života.

Tehnološki sektor ima i moć i kapital potreban za stvaranje alternativa fosilnim gorivima. […] No moramo da razbijemo platforme kao što je Facebook i da ih regulišemo kao infrastrukturu od javnog interesa. Borba protiv monopola tehnoloških kompanija možda djeluje kao zasebna tema. No u praksi, moguće je da će to biti jedna od najvažnijih inicijativa u borbi protiv klimatskih promjena.

Ne možemo postići neophodan nivo podrške čistoj energetskoj infrastrukturi i ukidanju fosilnih goriva ako ostanemo zarobljeni u ekonomiji kratkoročne pažnje, u kojoj algoritamski određene doze mržnje i laži čine dio poslovnog modela. Hitno su nam potrebni prostori za nijansiranu raspravu o stvarnim koristima koje će nam energetska tranzicija donijeti. Moramo istovremeno iskoristiti moć tehnološke industrije, i reformisati je.

Ko kontroliše naše živote i u koje svrhe

Iskustvo protekle godine je samo osnažilo uvjerenja onih koji su ionako već smatrali da elite sa doktoratima i bez dodira sa stvarnošću žele da kontrolišu živote svih ostalih. Guverner Floride Ron DeSantis se hvalio kako je njegova država "oaza slobode u potlačenoj naciji pod lokdaunom", dok je guvernerka Južne Dakote Kristi Noum (Kristi Noem) izjavila da "COVID nije slomio privredu, vlada je slomila privredu".

[…] Ljudi kojima je ovakva argumentacija uvjerljiva plaše se da će se ista stvar ponoviti pod izlikom klimatskih promjena. […] Raspiruju se sumnje prema svakoj vrsti klimatskih mjera koja bi bila primjetna, lično neugodna ili shvaćena kao ugrožavanje slobode izbora. Takve mjere će izazvati glasan otpor u javnosti – sada više nego ikad. […] U pitanju je nova vrsta političkog angažmana kakvu nismo poznavali do prije godinu dana.

No i klimatski aktivizam može da nauči ponešto iz iskustva pandemije i grešaka u borbi protiv nje. Kao prvo, moramo shvatiti da vanredno stanje i diskursi koji ga prate otvaraju prostor za užasna kršenja ljudskih prava. Države širom svijeta su iskoristile vanredno stanje da učvrste autokratske režime.

U tom svjetlu, moramo izbjegavati da o klimatskoj krizi govorimo kao o vanrednom stanju. Mnogo je smislenije klimatske promjene predstaviti kao decenijski izazov, koji zahtijeva pažljivo i dobrovoljno planiranje kakvo nije moguće u vanrednom stanju. Umjesto zalaganja za ograničavanje individualnog ponašanja, koje hrani desničarske reakcije, moramo se usredsrijediti na akcije koje će imati efekta, kao što je regulisanje emisija najvećih zagađivača.

Takođe moramo naučiti da mnogo bolje procijenimo šire posljedice hitnih intervencija. To se odnosi i na mjere ublažavanja klimatskih promjena i prilagođavanja njihovim efektima u bliskoj budućnosti, kao što je povećanje proizvodnje solarnih panela i izgradnja morskih nasipa. […]

Ako u ovoj deceniji ne uspijemo sprovesti energetsku tranziciju, velika je vjerovatnoća da ćemo završiti s projektima geoinženjeringa. Takvi projekti će biti shvaćeni kao način da se zaobiđe politika dekarbonizacije, bez obzira na njihove izgledne posljedice. Iz ovih razloga već sada moramo da finansiramo temeljna, javna istraživanja koja će i moguće posljedice sagledati u najširem kontekstu. […] Klimatska politika mora se fokusirati na tehnologije budućnosti i borbe koje nam tek predstoje – od vodoničkih baterija do naprednih tehnika proizvodnje i izdvajanja CO2.

Sloboda izbora

Ljevica će morati da što prije artikuliše vlastitu verziju klimatske politike, kombinovanjem navedenih koraka s naglaskom na javnom vlasništvu i kontroli, isticanjem koristi za radnike i lokalne zajednice, te identifikovanjem industrijskih zagađivača. […] Potrebna nam je nova strategija kojom će se izbjeći pominjanje vanrednih stanja i restrikcija ponašanja pojedinaca, uz fokusiranje na pružanje izbora i potrošačima i radnicima.

Investiranje u prave oblasti moglo bi ljudima otvoriti čak i više opcija: na primjer izbor između različitih ponuđača čiste energije, ili između korištenja željezničkog ili biciklističkog prevoza na putu za posao. Da li želite električni auto koji ubrzava od nule do stotke za dvije sekunde, a manje košta od starijeg vozila? Da li želite novu toplotnu pumpu u svojem domu, umjesto da se i dalje bakćete sa skupim starim plinskim bojlerom? Želite li održivo proizvedena avionska goriva, da biste mogli otputovati negdje kad odete u penziju? Kad smo već kod toga, želite li dočekati penziju, a da vam dom do tada ne bude pod vodom? Želite li biti u stanju izabrati za koga ćete raditi i pod kakvim uslovima? Onda moramo da razbijemo privatne kompanije i stvorimo javna preduzeća koja će svoje radnike plaćati pošteno. U suštini, radi se o slobodi svih nas. Jedino što može da nam pruži slobodu jeste javno investiranje u inovacije i infrastrukturu. Korporacije nam neće ništa dati od svoje dobre volje.

Ljevica mora da se bolje potrudi kako bi tehnološke i političke opcije predstavila na način koji je pristupačan svima. Moramo se uzdržati od kratkoročnih spektakularnih priča u medijima i od retorike vanrednog stanja.

Želimo li opšti angažman protiv klimatskih promjena, naš protivargument bi trebao biti: proizvođači fosilnih goriva guše inovacije i oduzimaju nam opcije za bolju budućnost. Tržište nam samo od sebe ne nudi bolje izbore. Želimo li imati drugačiju budućnost, s novim tehnologijama i novim mogućnostima, [moramo je graditi s ljudima a ne uprkos njima].

Objavljeno: 22/5/2021.

IZVOR: Jacobin