S engleskog prevela: M. Evtov

CN: Napisali ste vrlo polemičnu knjigu. Šta smatrate njenim glavnim argumentima?

MH: Polazim od toga da gubimo bitku oko klimatskih promjena. Jednostavno rečeno, emisije i dalje rastu, a klimatske promjene su sve sve gore. U knjizi kažem da je to uglavnom zato što nemamo moć. Na ovaj problem moramo gledati kao na borbu za moć.

U mnogim se analizama za klimatske promjene okrivljuje samo djelić kapitala, naime kapital koji potiče od fosilnih goriva, ali ja stvarno mislim da je to borba protiv cijele kapitalističke klase. Svi su oni toliko postojani u svojoj privrženosti ekonomiji štednje da neće stajati po strani dok mi pokušavamo redistribuirati bogatstvo u obimu neophodnom za obnovu cijelog energetskog i infrastrukturnog sistema.

To objašnjava naslov knjige. Knjiga je podijeljena u tri dijela. Prvi objašnjava da je korijen klimatskih promjena zapravo u proizvodnji, mada nas uvijek uvjeravaju da su klimatske promjene uzrokovane potrošnjom cijelog društva i pojedinačnim karbonskim otiscima.

Osnovni marksistički stav da je klasa odnos prema proizvodnji iznenađujuće je kontroverzan. Čak i ljevičarski klasni pristup analizi klimatskih promjena kaže: „Vidi, ovi bogataši imaju stvarno visok karbonski otisak, idu privatnim avionima, jedu puno mesa“. Ali to je nerazumijevanje načina na koji bogataši uopšte dolaze do novca, kako eksploatišu prirodu i rad.

Koristim studiju slučaja industrije azotnih đubriva koja ulaže u proizvodnju ovog azotnog materijala s veoma intenzivnim emisijama ugljika. To su ljudi s kojima se trebamo suočiti. Ali ne radi se tu o njihovom individualnom karbonskom otisku, nego o načinu na koji oni zarađuju novac.

[…]

U drugom dijelu pokušavam utvrditi zašto nemamo moć.

Moj je zaključak da je klimatski pokret u velikoj mjeri smješten u klasu profesionalaca, manjinu koja radi u ekonomiji znanja, naučnike, novinare, zaposlene u neprofitnim organizacijama i tako dalje.

Ova klasa ljudi sklona je borbi koja se vrti isključivo oko znanja, oko vjerovanja u nauku i oko poricanja nauke. Oni obično spadaju u srednju klasu ili su materijalno privilegovani i stoga su skloni zabrinutosti zbog onoga što smatraju vlastitim saučesništvom, brinu zbog vlastite potrošnje i vlastitog karbonskog otiska. Stoga često upravo oni moraliziraju oko izbora načina života i smanjenja karbonskog otiska. U međuvremenu su potpuno materijalno odvojeni od sistema materijalne proizvodnje koji uzrokuju krizu. Odvojeni su od materijalnih sistema koji podupiru naše živote. A to pojačava njihov moralistički pristup. Imaju gotovo antiindustrijske tendencije.

Stvarno mi je pomoglo to što sam na univerzitetu predavao prvi svezak Marxovog kapitala jer Marx počinje od robe i tvrdi da ako želite shvatiti kako funkcionišu profit i moć, morate ići u „skriveno prebivalište proizvodnje.“ Tržišna rješenja vode do neke vrste ludila srednje klase po kojoj trebamo poskupiti energiju, moramo „internalizirati eksternalije“, kako to oni kažu. To ima smisla za ove ljude koji se osjećaju dobro zato što svjesno konzumiraju manje.

Dakle, treći dio knjige pokušava izvući implikacije marksističke linije da je organizovana radnička klasa jedina društvena snaga koja ima moć da se u neophodnim razmjerama suprotstavi kapitalu. Moramo pokušati i smisliti klimatsku strategiju radničke klase. To je ono što nam stvarno nedostaje.

S jedne strane, mislim da nam treba širok pristup klimatskom programu radničke klase, takav koji bi privukao široki krug radnika, od nastavnika i medicinskih sestara do fizičkih i neformalnih radnika.

Sektori koje trebamo dekarbonizirati – transport, stanovanje, hrana i tako dalje – svi osiguravaju osnovne potrebe radničke klase. Popularnu podršku, dakle, može izgraditi organizovanje oko ovih stvari dok se ekonomija dekarbonizira.

Drugo načelo radničkog rješenja podrazumijeva da se ozbiljno shvate radnici u sindikatima, u industrijskim sistemima s kojima pomenuti profesionalni slojevi nemaju apsolutno nikakvog dodira. To znači razviti strategiju u bazi sektora koje želimo transformisati.

U knjizi se fokusiram na električnu energiju, jer svi stručnjaci kažu da ako se želimo dekarbonizirati moramo očistiti električnu energiju i uvesti je u druge sektore. U SAD-u je sektor električne energije veoma dobro sindikalno organizovan. Mislim da ljude možemo uvjeriti da – ukoliko o klimatskim promjenama ne počnemo razmišljati strateški – rizikuju da ih unište Wall Street i zeleni kapitalizam vođen finansijama, što bi zapravo dovelo do deindustrijalizacije.

Ne znam kako je ovdje, ali u SAD-u su zeleni akteri izraženo protiv sindikata. Moramo neke od prilično konzervativnih i birokratskih sindikata natjerati da se probude i shvate da je krajnje vrijeme da se počnu strateški organizovati oko ove tranzicije inače će skroz zaostati.

Za ovaj dio su mi pomogla saznanja o istoriji sindikalnog ekološkog pokreta, posebno od čovjeka po imenu Tony Mozzacchi iz Sindikata radnika naftne, hemijske i atomske industrije. On je radničku bazu organizovao da zahtijeva bolje zdravstvene i sigurnosne mjere na radnim mjestima, zato što su ih šefovi trovali. Zalagao se za ono što je 1970. godine postalo Zakon o zdravlju i sigurnosti na radu, ali je to učinio povezavši ekološke aktiviste i radnike da bi se očistila radna mjesta i cijele zajednice. On je taj koji je skovao izraz „pravedna tranzicija“, a po uzoru na Zakon o reintegraciji veterana [Drugog svjetskog rata] koji je i njemu koristio.

Mazzocchi je imao zaista robustan stav o tome šta bi trebala značiti pravedna tranzicija.

CN: Možete li objasniti svoj naglasak na radničku bazu?

MH: Ja sam član Demokratskih socijalista Amerike (DSA) i tu postoji struja na liniji strategije radničke baze koja proizlazi iz Labour Notes i pod velikim je uticajem Kima Moodya. On je 1970ih napisao pamflet The Rank-and-File Strategy. Ideja je u tome da ako u važnim sektorima industrije zaposlite socijaliste, možete ponovo početi s izgradnjom borbenog pokreta radničke klase koji ne samo da je borben, nego može ponovo izgraditi demokratiju u sindikatima koji su postali vrlo birokratski i konzervativni. DSA to već radi organizujući mlade DSA-ovce da se zaposle kao prosvetni radnici, medicinske sestre i tako dalje.

Jane McAlevey je tvrdila da su zdravstvena zaštita i nastavna logistika iz raznih razloga od strateškog značaja. Zaključio sam da je električna energija ključni sektor ako se želimo baviti klimatskim promjenama. Ali da ovu knjigu pišem sada, naglasio bih da moramo biti ekspanzivniji, da moramo šire govoriti o izgradnji sindikata, o organizovanju ljudi koji će graditi nove tranzitne sisteme, nove dalekovode, nove elektrane i tako dalje. Mislim da je naglasak na radničkoj bazi vrlo važan jer sindikati neće postati agenti progresivne promjene ako ih se ne pogura odozdo.

CN: Možete li objasniti svoje protivljenje modernoj ideji odrasta (degrowth)?

MH: Moja kritika klase profesionaca odnosi se na tri glavna tipa. Prvi su „popularizatori nauke“ po kojima je sve u praćenju nauke i vjerovanju u nauku. Drugi su oni koje nazivam političkim tehnokratima, ljudi koji vjeruju da sve probleme možemo riješiti tehnokratskim mjerama na tržištu.

I oni se uglavnom fokusiraju na potrošnju. U svakom slučaju, do prije nekoliko godina se njihova kritika isključivo bavila potrošačkim društvom, mada se to možda počinje mijenjati.

Pristup odrasta privlači mali dio visoko obrazovanih ljudi – većina zagovornika odrasta ili su doktoranti ili doktori nauka.

Ta strategija je obično usmjerena na čitav globalni Sjever, kao da Sjever nije sastavljen od klasno podijeljenih društava. Priča o redukciji i odrastu jednostavno se neće svidjeti velikoj većini i radnim ljudima koji se godinama bore s mjerama štednje.

Dakle, moj je argument da moramo izgraditi većinski, popularniji pristup klimatskoj politici u kojem se ne radi uglavnom o nauci, nego o onome što Žuti prsluci nazivaju „borba da se sastavi kraj s krajem “. Zagovornici odrasta su bazično nesposobni za to.

CN: Zašto u centar knjige stavljate Marxa i marksizam?

MH: Tu ima toliko toga! Marxov uvid u centralno mjesto proizvodnje stvarno je bio prosvjetljenje.

A onda je tu cijelo pitanje klase. Pred kraj knjige preuzimam Marxovu još uvijek neprihvaćenu ideju o djelovanju radničke klase, ideju da kapitalizam stvara vlastitog grobara koji ima sposobnost da promijeni svijet. To mi je bilo vrlo korisno u sticanju osjećaja za širi kapacitet radnika.

U svijetu zaštitnika okoliša mnogi smatraju da ćemo interes za klimatske probleme pobuditi ili oko nauke ili u najboljem slučaju oko radnika koji se sa zagađenjem bore na radnim mjestima.

Ja tvrdim da je marksistička teorija proletarijata stvarno puno radikalnija od toga; ona se zasniva na tome da su mase odvojene od prirode i lišene same prirode, ekologije.

To je nesigurna i neizvjesna egzistencija sastavljena od pokušaja da se novcem i robom spoji kraj s krajem. To dovodi do nasilja tržišta i krize troškova života. To je i razlog što, nažalost, većina radnika u kapitalizmu ne vidi okoliš i klimu kao najveću prijetnju svojim interesima. Istina je da je tržište najveća prijetnja ekologiji radnika. Dakle, pozivanje na borbu protiv nesigurnosti u kojoj živi radnička klasa može naići na najmasovnije prihvatanje.

U zaključku se nadovezujem na Marxovu ideju da radnička klasa ima kapacitet da ukine klase. On govori o biću vrste. U trećem tomu Kapitala govori o tome kako, mada bi ljudi to mogli vidjeti kao nesreću, to što ljudi bivaju otrgnuti iz odnosa lokalne zajednice sa zemljom stvara klasu koja može početi upravljati podruštvljenim proizvodnim sistemima koje kapitalizam svjesno razvija. I zato je mislio da je kapitalizam na neki način progresivan, on priprema čovječanstvo.

Smatram da je to vrlo inspirativno jer je klimatska kriza upravo globalna kriza na razini vrsta. Ako se želimo time baviti, trebamo teoriju o tome kako se kao vrsta možemo ujediniti, a Marx nam daje tu teoriju.

Izvor: Counterfire

Objavljeno: 27/06/2023.

FOTO: Karl Gerber via Pexels