KLIMATSKA KRIZA: Povratak Marxu za spas svijeta

Piše: 

Timothée Parrique
Šta u doba klimatske krize možemo uraditi za spas ljudske, a i mnogih drugih vrsta: a) saditi drveće, b) reciklirati, c) štediti struju, d) osloboditi se kapitalizma? Kohei Saito, mladi profesor iz Japana, dokazuje da spas počinje upravo ovim zadnjim – napuštanjem kapitalističke ekonomije rasta koja nas tjera u trku za profitom, pri čemu sve više i više prirode pretvara u robu, ne hajući za posljedice po živi svijet. Svijetom u kojem je sve roba ne dominiraju ljudske potrebe, nego profit. Saito predlaže prelazak na komunističku ekonomiju od-rasta: proizvoditi sporije i manje, ali utoliko održivije i efikasnije u pružanju dobrobiti svima. A od ekonomije ionako ne bismo trebali tražiti više od toga. @RiD

S engleskog prevela: M. Evtov
 

Često čujem kako je teško koga uvjeriti u od-rast, planirano smanjivanje proizvodnje i potrošnje u cilju smanjenja pritiska na Zemljine ekosisteme. Ali se jedan 36-godišnji vanredni profesor na Univerzitetu Tokio proslavio tvrdeći da bi komunistička ekonomija od-rasta mogla zaustaviti eskalaciju klimatske krize.

Kohei Saito, autor bestselera Kapital u antropocenu, izdao je novu knjigu: Marx u antropocenu: ka ideji komunističke ekonomije od-rasta (Marx in the Anthropocene: Towards the Idea of Degrowth Communism). Knjiga nije laka za čitanje, posebno onima koji ne govore tečno marksističkim žargonom i koje, pretpostavljam, nije ni briga je li Karl Marx u svojim poznim godinama počeo brinuti o prirodi.

A Saito ipak zadivljujuće precizno mobilizira marksističku teoriju da bi se založio za „obilje vrijednosti u komunizmu od-rasta” (naslov posljednjeg poglavlja njegove knjige). To mi je – kao ekonomisti koji se bavi od-rastom, i privuklo pažnju: Saitov rad na tome da marksizam pomiri s novijim idejama oko alternativa ekonomskom rastu mogao bi kritiku kapitalizma dovesti do neviđenog nivoa popularnosti.
 

Ekonomski rast stvara oskudicu

Koncept ekonomskog rasta Saito okreće naglavce. Mnogi pretpostavljaju da nas rast čini bogatijima, ali šta ako čini upravo suprotno?

Bruto domaći proizvod (BDP), monetarna mjera proizvodnje, može rasti zato što neko privatizira opšte dobro – ono što britanski geograf David Harvey naziva „akumulacija oduzimanjem imovine“. Ogradite resurs kojem su ljudi dotad mogli besplatno pristupiti i počnite im ga prodavati.

Ovo izvlačenje rente može napuhati BDP, ali ne stvara ništa korisno. Zapravo stvara oskudicu, zato što ljudima onemogućuje da pristupe sredstvima za život.

Što se više novca akumulira, to se više omogućuju trikovi u stilu otmi-i-prodaj, bilo da se radi o prirodnim resursima, znanju ili radu. U svijetu u kojem sve postaje potencijalna roba (drugim riječima, nešto što se može kupiti i prodati), prednost se daje aktivnostima koje donose profit.

Zašto biste nekome besplatno posuđivali stan ako ga možete iznajmiti na Airbnbu? I u tome je kvaka: čim za zadovoljenje svojih potreba počnete trebati novac, prisiljeni ste igrati kao kapitalist.

 

Kočnica za slučaj opasnosti

Ova težnja za profitom koja održava samu sebe tjera nas da sve više i više prirode pretvaramo u robu. Kompanije mogu zaraditi neograničene količine novca, ali raspoložive prirode ima sve manje.

Za to nema jasnije ilustracije od rekordnih profita koje kompanije za fosilna goriva ostvaruju usred pogoršanja klimatskih uslova.

Od-rast bi u ovom začaranom krugu djelovao kao kočnica za slučaj opasnosti, tvrdi Saito, i „zaustavio neprestanu eksploataciju čovječanstva i pljačku prirode“.

Akademici od-rast definišu kao planirano demokratsko nastojanje da se nivoi proizvodnje i potrošnje smanje da bi se smanjili pritisci na okoliš. Demokratski dio je važan: ideja je u tome da se tako smanji nejednakost i poboljša opšta dobrobit.

Teško je zamisliti da se ovo desi u kapitalizmu, sistemu koji se mora stalno širiti i stvarati više. A to i jest Saitova poenta: mnogo je vjerojatnije da će ove ciljeve postići komunizam.

Saito obrazlaže da je vjerovatnije da će ekonomija koja se bavi zadovoljavanjem ljudskih potreba izbjegavati proizvodnju smeća. Bez imperativa obogati se ili umri, nestale bi i potreba i poželjnost mnogih dobara i usluga koje iscrpljuju prirodu.

Saito ovo naziva „svjesno smanjenje sadašnjeg carstva nužnosti“. Ovaj marksistički izraz opisuje ono što smatramo svojim bitnim potrebama. U komunizmu od-rasta, ovo bi se područje smanjilo isključivanjem stvari i aktivnosti koje ne koriste ljudskoj dobrobiti i ne doprinose održivosti.

Odjednom postaje moguća drugačija organizacija rada. Nestaje industrijski model po kojem se nešto proizvodi što je moguće jeftinije, a na račun sigurnosti i ugodnosti svojstvene zajedničkom trudu.

Umjesto da se takmiče za udio na tržištu, kompanije bi sarađivale radi postizanja zajedničkih ciljeva, recimo obnavljanja biodiverziteta. Smanjenjem značaja koji se pridaje profitiranju, društva bi mogla poboljšati sve ono što danas banaliziramo zato što nije profitabilno.

Takva ekonomija bila bi sporija i manja u novčanom smislu, ali održivija i efikasnija u pružanju dobrobiti, a od ekonomije ionako ne bismo trebali tražiti više od toga.

Ka društvu bez oskudice

Saitova knjiga predstavlja osvježenje zato što doprinosi okončanju stare svađe između onih socijalista koji vjeruju da nove tehnologije i automatizacija rada mogu dovesti do rastuće ekonomije s više slobodnog vremena i onih koji se zalažu za socijalizam od-rasta.

Umjesto ekonomije koja stalno raste tako što sve više stvari prvo učini privatnim vlasništvom, a onda ih prodaje, Saito predlaže podjelu bogatstva koje smo već stvorili. Tako bi se uveo novi način života, u kojem si ljudi mogu priuštiti da manje vremena i truda troše na proizvodnju roba, a da pažnju usmjere na stvari koje su im zaista važne, što marksisti nazivaju carstvom slobode. Koje, tvrdi Saito, treba početi obnavljanjem zdravlja Zemljinih ekosistema, na kojima počiva sve ostalo.

Rasterećeni stalnih novčanih briga, oslobođeni konzumerizma, ljudi bi mogli uživati u obilju društvenog i prirodnog bogatstva. Zamislite da nove pametne telefone koji stižu svake godine zamijenimo raskošnim ekosistemima, cvatućim zajedničkim prostorima i živahnim demokratijama koje konačno imamo vremena istraživati i u kojima konačno imamo vremena sudjelovati.

Saito ovom knjigom udahnjuje novi život marksističkim idejama, predstavljajući dokaze o životu bez beskrajne ekstrakcije, proizvodnje i potrošnje. Ovo se nije moglo dogoditi u boljem trenutku. Kako kaže sam autor:

Mada u 20. stoljeću nikad nije bila prepoznata, Marxova ideja komunizma od-rasta danas je važnija no ikad – zato što povećava šanse za ljudski opstanak u antropocenu.

IZVOR: Conversation

Objavljeno: 03/03/2023.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

31/03/2023