KAZAHSTAN: Vrijedi zakon, ali kad ga nema – pomažu i batine

Piše: 

Maria Muzdybaeva
U vrijeme aktivnog djelovanja Antifašističkog fronta žena u ovdašnjim krajevima, puno se polagalo na preodgoj muških radi promjene odnosa prema drugaricama. Obrazovalo ih se, kritikovalo, javno posramljivalo, ali se upornost u zlostavljanju žena kažnjavala i dobrim starim – batinama. Zakona nekad ima, a nekad ne. Nekad rade, a nekad ne. Društvena norma je često na strani nasilnika. No to ne znači da žene moraju biti žrtve. Uzvraćanje udarca – jačim udarcem ponekad je prvi korak ka korjenitoj promjeni društvene klime. (@RiD)


S engleskog prevela: M. Evtov


Maria Makatrevič je kazahstanska državna prvakinja u boksu, kik-boksu, karateu i borbi prsa u prsa. Sad se bori protiv novog protivnika: porodičnog zlostavljanja.

Odrastajući, Maria Makatrevič se često na ulicama svog rodnog Kazahstana suočavala s nasilnicima. Rođena je u gradu Kokshetau, ali se kao dijete nekoliko puta selila s porodicom. Otac joj je umro mlad, braće nije imala, pa je naučila da se brani sama.


Mlade žene se bore!

„Naprosto nisam voljela gubiti, pa sam morala naučiti da se borim“, kaže ona. „Ponekad sam morala zaštititi sebe, a ponekad je moja zaštita trebala mojoj majci ili prijateljima.“

Maria sada ima 26 godina, savladala je karate, borbu prsa u prsa, boks, kik-boks, a učestvovala čak u sportskim događajima namijenjenim vatrogascima. Ne žali ni zbog čega.

„Okušala sam se u raznim disciplinama, ali sve one imaju zajednički imenilac: samopouzdanje – to je ono što dobijate vježbanjem bilo koje discipline. Osjećate se bolje fizički i mentalno; postajete odlučniji”, kaže ona.

Upravo taj duh samopouzdanja i odlučnosti Makatrevičeva želi prenijeti svojim učenicama. Ona širom zemlje drži besplatne časove samoodbrane, radeći s neprofitnom organizacijom Uran, posvećenoj borbi protiv nasilja u porodici i zlostavljanja djece. Na Instagramu joj stalno upućuju pozive za radionice u raznim gradovima, a nedavno su je kontaktirali i predstavnici prestižnog univerziteta Nazarbayev. „Čak i u kampusu postoji rizik od napada“, kaže Makatrevičeva. „Ali studentice to više ne žele podnositi.“

Među ženama koje pohađaju radionice rijetko ima onih koje su se ranije bavile borilačkim vještinama; mnoge nikad nisu ni ušle u teretanu. „Naravno, ne možete ih puno naučiti u jednoj sesiji“, kaže Makatrevičeva. Zato je pokrenula vlastiti kanal, Telegram, da ženama olakša samostalno vježbanje. Sretna je kad vidi da žene progovaraju, čak i u manje naprednim regijama zemlje. „U Kazahstanu se mentalitet vrlo razlikuje po regijama. Na sjeveru, u Almatyju, mnoštvo nevjerovatnih aktivistkinja i feministkinja vodi žestoke debate, ali na jugu se smatra normalnim da muž tuče ženu. Problem je u tome što je to ženama normalno, jer su tako odgojene. I upravo to pokušavamo promijeniti.“

Maria zna da se mnoge žene još uvijek plaše progovoriti, pa ih stalno ohrabruje. „Na svakom času kažem da ću nakon nastave biti dostupna svakoj koja želi razgovarati o svom iskustvu. Ponekad i samo gledajući ženu možete zaključiti da je zlostavljana, ali da još uvijek nije spremna o tome razgovarati. Ne tjeram ih da o tome govore ako nisu spremne.“

Na Marijinim radionicama redovno prisustvuju aktivisti iz Urana koji ženama pružaju pravnu pomoć. Žene u Kazahstanu prijavom zlostavljanja bivaju dodatno izložene socijalnoj stigmi, ali nasilje ili zlostavljanje uopšte nije lako ni prijaviti – budući da je država 2017. godine odlučila da nasilje u porodici nije krivično djelo nego prekršaj. U januaru 2020. godine uvedeni su dodatni propisi koji za učestale nasilnike u porodici predviđaju oštrije kazne, ali su novčane kazne za prvi fizički napad koji rezultira „manjom traumom“ u potpunosti ukinute. Sad se prvi put prijavljeni počinitelj može izvući samo s upozorenjem.

„Situacija je katastrofalna“, kaže Makatrevičeva. „Pošto za nasilnike nema apsolutno nikakvih posljedica, slobodni su da rade šta god hoće. Ali žene se počinju buniti.“ Nova generacija je čini ponosnom jer, uprkos vladinoj politici, vidi promjene u društvu. „Na moje radionice ne dolaze samo žene koje doživljavaju nasilje, nego i mlade djevojke koje ne žele postati žrtve poput svojih majki. One će se boriti.”

Na redovnim časovima boksa, kik-boksa i sande, Makatrevičeva trenira i muškarce i žene i djecu. „Sve ih, ali naročito djecu, pokušavam naučiti svojoj filozofiji: snaga nam ne služi da nekom naudimo, nego da štitimo slabije.“ Voljela bi, međutim, da u budućnosti održava svakodnevne časove samoobrane – bar do trenutka kad takvi časovi više neće biti neophodni. „Ja ovo radim kako bi muškarci shvatili da žene nisu slabiji pol“, kaže ona. „Konačno, ja samo želim ravnopravnost.“

IZVOR: Calvert Journal

Objavljeno: 06/03/2020.


 

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

08/03/2021