S engleskog prevela: M. Evtov
 

Evropa je prije skoro 700 godina iskusila najrazorniju pandemiju zabilježenu u ljudskoj istoriji. U vremenskom rasponu od oko četiri godine (1347.-1351.) kuga je pokosila veći dio Evrope, odnijevši živote oko polovine stanovništva. Privredne aktivnosti, recimo rudarstvo i metalurgija, potpuno su zaustavljene. U nekim slučajevima, sela oko poljoprivrednog zemljišta potpuno su napuštena, a zemljište opet obraslo šumom. Onovremeni hroničari nazivali su taj događaj „Veliki pomor“, a danas ga znamo kao Crnu smrt.

Ali se naslijeđe Crne smrti ne ograničava na ljudsku patnju. Ova pandemija dotad neviđenih razmjera nije opustošila samo stanovništvo u najteže pogođenim područjima, nego je iskorijenila i čitave društvene i ekonomske institucije – naročito one koje su dotad ograničavale ljudsku slobodu i gušile prosperitet.

U nedavno objavljenom istraživanju pratimo kako su regije koje su iskusile najveću smrtnost i najopsežnija razaranja počele izgledati drugačije od onih koje su bolje prošle. U regijama s najvećim brojem smrtnih slučajeva naglo su porasli moć i društveni položaj radnika, dok su izrabljivački uslovi rada iščezavali. Posljedično je vlast, osobito na lokalnom nivou, postala znatno demokratskija i inkluzivnija – što su učinci koji se mogu vidjeti i stoljećima kasnije.

Danas možda svjedočimo ranim fazama sličnog razvoja. Nedavni porast broja radnika koji napuštaju nedovoljno plaćene poslove, posebno u industriji zabave i ugostiteljstva, natjerao je poslodavce da se pomuče da bi popunili upražnjena radna mjesta. Neki tvrde da su pandemija COVID-a i njene posljedice povećale pregovaračku moć radništva, bar kratkoročno. Iako za ovu tvrdnju nema čvrstih dokaza (došlo je do skromnog povećanja stopa plata prilagođenih inflaciji i do malih promjena u ukupnim razinama nejednakosti), istorija Crne smrti sugerira da pandemijom uzrokovane promjene u ponudi radne snage mogu imati važne i dugotrajne ekonomske i političke posljedice.

Ekonomsko jačanje seljaštva i radništva

Kako je zapravo Crna smrt mogla izvršiti ovakav uticaj? Srednjovjekovna medicina nije razumjela ni kako se kuga širi ni kako se može liječiti. Danas znamo da kugu na ljude prenose prvenstveno zaražene štakorske buhe, ali su u 14. stoljeću ljekari ovu bolest obično pripisivali otrovu u zraku. Danas se kuga lako liječi antibioticima, a tadašnji tretmani sastojali su se od neučinkovitih i potencijalno štetnih postupaka poput puštanja krvi. Ako se dozvoli da kuga potraje, izaziva izuzetno visoku smrtnost – podlegne joj oko 60-70% oboljelih. Dakle, kad je kuga ušla u Evropu trgovačkim putevima sa centralnom Azijom, izazvala je katastrofu nesagledivih razmjera.

[…] U Evropi je uoči Crne smrti vladao feudalizam, društveni i ekonomski sistem hijerarhije na čijem vrhu stoji vojno plemstvo (i sveštenstvo) a na dnu ogromna masa neslobodnih seljaka. Budući da je ekonomija bila pretežno poljoprivredna, kapital elita sastojao se gotovo isključivo od zemlje. Seljaci su za ovu zemlju bili vezani kroz izrazito eksploatatorski sistem prisilnog rada (kmetstvo) koji je zahtijevao besplatnu radnu snagu i uvelike ograničavao pokretljivost radnika.

Demografski kolaps izazvan Crnom smrću uzdrmao je ovaj sistem iz temelja – barem u područjima opustošenim kugom. Razloge objašnjavaju osnovni zakoni ponude i potražnje. U područjima jako pogođenim kugom, radna snaga je bila desetkovana. Ali je glavni kapital viših klasa, zemlja, ostao potpuno netaknut.

Ali ova reakcija na Crnu smrt nije se dogodila u cijeloj Evropi. Veći dio zapadne Evrope (uključujući dio zapadnih oblasti današnje Njemačke) bio je osobito teško pogođen kugom, što je dovelo do onih masivnih promjena u pregovaračkoj moći radništva, ali je u istočnoj Evropi, manje izloženoj trgovini i mnogo rjeđe naseljenoj, smrtnost bila znatno manja. Shodno tome, u istočnim dijelovima Evrope, uključujući istok Centralne Evrope njemačkog govornog područja, sistem kmetstva opstaje stoljećima duže nego u zapadnim pokrajinama.

Začetak kolektivne samouprave

Ove razlike u slobodi radništva bitno su se odrazile na lokalnu politiku i institucije. Nalazimo da su područja Centralne Evrope koja su iskusila visoku stopu smrtnosti od crne smrti — što je dovelo do ranijeg kraja kmetstva — na lokalnom nivou razvila inkluzivnije političke institucije, recimo korištenje izbora za odabir gradskih vijeća. Ove inicijalne promjene rezultat su promjena u organizaciji poljoprivrede. U područjima teško pogođenim Crnom smrću, elite su bile prisiljene na decentralizaciju: veći dio svakodnevne kontrole nad upravljanjem poljoprivredom prelazi na same seljake.

To je stvorilo lokalnu potrebu za koordinacijom, budući da je poljoprivredna proizvodnja na nivou svakog sela mogla biti uspješna samo ako se seljaci dogovore oko žetve i podjele rada u poljoprivrednom ciklusu. Ova rana iskustva sa samoupravom učinila su da seljaci počnu tražiti pravo da sami biraju svoje dužnosnike. S vremenom je to dovelo do sve šireg učešća u kolektivnoj samoupravi na lokalnoj razini.

U jugozapadnoj regiji današnje Njemačke, na primjer, postojanje institucija lokalne samouprave omogućilo je seljacima kolektivnu organizaciju odbrane od elita koje bi ih inače vratile u ropstvo kmetstva. Seljaci su to činili skupljajući oružje, formirajući vojske i jurišajući na dvorce. Taj podvig kolektivne organizacije – Seljački ustanak 1525. godine – spriječio je ponovno uvođenje prisilnog rada.

Nikakve uporedive dinamike nije bilo u područjima koja su iskusila nisku smrtnost od crne smrti, tj. onima gdje je kmetstvo još dugo opstalo. Naprotiv, u tim područjima elite su seljake podvrgavale sve dužem nizu izrabljivačkih radnih obaveza.

Poslije pomora – sloboda?

Naše istraživanje pokazuje da su dugoročni učinci ove ogromne razlike u političkim kulturama i institucionalnom razvoju vidljivi čak i stoljećima kasnije: građani iz regija s dugom tradicijom demokratskog angažmana redovno su odbijali stranke izrazito antidemokratske orijentacije, recimo Konzervativnu stranku u Njemačkom carstvu početkom 1870-ih ili Nacionalsocijaliste (tj. nacističku stranku) na sudbonosnim izborima Vajmarske Republike 1930. i jula 1932. godine. Po našoj analizi, veza između podrške antidemokratskim strankama i intenziteta izloženosti crnoj smrti stoji nezavisno od faktora gustoće stanovništva i stepena izloženosti trgovini prije Crne smrti. Povrh toga smo uzeli u obzir i jasne sezonske obrasce Crne smrti, kao i činjenicu da joj je intenzitet s vremenom opadao. […]

Iako smo vrlo skeptični u pogledu toga da COVID može dovesti do jednako drastičnih ili dugotrajnih promjena – jer nisu uporedivi ni razorna moć današnje pandemije ni tehnološka ograničenja ekonomije – neke dinamike društvenih promjena kojima trenutno svjedočimo nalikuju onima zapaženim nakon Crne smrti.

Institucionalizacija slobode

I trenutnu pandemiju, baš kao i onu srednjovjekovnu, pratio je nedostatak radne snage – što je u mnogim slučajevima radnicima dalo polugu neophodnu za napuštanje poslova, učešće u štrajkovima i uopšte pregovore o boljim uslovima rada. Je li ovo povećanje pregovaračke moći radnika samo kratkotrajno ili je preteča nečeg trajnijeg, zavisi od toga da li će ova nedavna postignuća biti ugrađena u institucije koje radnicima omogućuju da kolektivno djeluju u odbrani svojih prava. To može imati formu državnog zakonodavstva, kao na primjer [u SAD-u predloženi] Zakon o zaštiti prava na organizovanje (Protecting the Right to Organize/PRO) koji bi sindikatima olakšao kolektivnu akciju i poboljšao zaštitu radnika od odmazde nakon štrajkova. Ili može biti rezultat reformi na nižim nivoima vlasti, recimo proširenje prava na kolektivno pregovaranje u državama [SAD-a] koje to pravo ograničavaju samo na određene kategorije javnih zaposlenika ili tamo gdje je to pravo u potpunosti ukinuto.

Kolektivno djelovanje radnika bilo bi olakšano i ukidanjem takozvanih zakona o pravu na rad, koji u pojedinim državama [SAD-a] slabe pregovaračku moć sindikata [jer zapravo zabranjuju obavezno sindikalno članstvo]. Ovakve bi inicijative mogle pomoći američkim radnicima da povrate bar dio plodova povećane produktivnosti koje sad u ogromnoj mjeri zgrću vlasnici, izvršni direktori i viši menadžment.

Međutim, način na koji je COVID pridonio trenutnom nedostatku radne snage razlikuje se od načina na koji je to učinila crna smrt, što ima implikacije na trajnost učinaka pandemije. Današnji nedostatak radne snage, za razliku od onog srednjovjekovnog u Evropi, nije uzrokovan smrću radnika nego kombinacijom sekundarnih učinaka pandemije. Tačnije, iz aktivne radne snage nestali su mnogi radnici koji bi inače do odlaska u penziju radili još neko vrijeme i oni koji bi se prije COVID-a borili za posao u ekonomiji. Osim toga, postojeći nedostatak radne snage dodatno je povećan tim što mnogi mladi roditelji ne mogu pronaći ko bi im po pristupačnim cijenama čuvao djecu. Pojedinci iz visokorizičnih populacija možda se trenutno suzdržavaju od rada zbog straha od infekcije novim varijantama COVID-a.

Sve su te promjene manje trajne od demografskog kolapsa zbog kojeg je Crna smrt promijenila ponudu radne snage. Neki ljudi koji su sad nestali iz aktivne radne snage mogli bi odlučiti ili biti prisiljeni da se ponovo uvrste u nju. Slično tome, kada skrb za djecu postane dostupnija, roditelji bi se mogli vratiti na posao i povećati ponudu radne snage. Konačno, s revakcinacijom i povećanom stopom cijepljenja, i rizične populacije mogle bi biti spremne na povratak na posao.

Ako se to desi tokom sljedećih mjeseci, trenutni nivo snage radništva mogao bi opasti, osim ako se ne pojavi znatno smrtonosnija varijanta COVID-a. Bez institucionalizacije radničke moći kroz nove zakone ili organizacije (kako se dogodilo u teško pogođenim područjima nakon pandemije crne smrti), povratak ponude radne snage na nivo prije COVID-a mogao bi radnicima osujetiti mogućnosti za trajno sticanje pravednijeg dijela ekonomskog kolača. U takvim okolnostima se spora ali stabilna erozija pregovaračke moći radnika u SAD-u ne bi obrnula, već bi se vjerojatno nastavila.

IZVOR: Politico

Objavljeno: 07/11/2021.