Istrebljenje zagađenjem: peruanski otrovni rudnici zlata

Piše: 

Victor Raison
I nas sve češće pohode čudotvorni spasioci – rudarske kompanije koje zapuštenim, osiromašenim i opustjelim mjestima obećavaju munjevit razvoj i prosperitet, ako zajednice dopuste otvaranje rudnika plemenitih metala i minerala. Ovaj članak je o jednom takvom peruanskom mjestu koje je od rudarenja dobilo masovno umiranje domaćih životinja, teške bolesti odraslih i djece, zatrovanu zemlju i vodu i – još veće siromaštvo. Ako izbjegnemo tu sudbinu, moći ćemo to zahvaliti isključivo odvažnim pobunama naroda širom naše zemlje, od kojih je trenutno najaktuelnija ona protiv rudnika u Jezeru kraj Šipova. @RiD

S engleskog prevela: M. Evtov
 

[…]

U distriktu Ocuviri, u zapadnom dijelu regije Puno, zajednice koje žive u blizini i nizvodno od rijeke Ocuviri uglavnom su alpaqueros – uzgajivači alpaka. Mnogima od njih je stoka počela umirati otkako je na to područje 2006. godine stigla rudarska kompanija Aruntani Mining.

„Rudnik je proradio 2006. godine, a alpake su nam počele pobolijevati negdje 2009. godine. Prije sam imao 80 alpaka i 56 ovaca. Danas mi je ostalo 10 alpaka i 10 ovaca, i jedna krava s teletom. To je sve”, kaže lokalni stočar Herman Huarca Bovadilla.

Bladimir Carlos Martinez Ordonez i Liliana Estrella Pena Sonco, aktivisti lokalne nevladine organizacije za ljudska prava i zaštitu okoliša, testirali su rijeke oko rudnika.

Rijeka Pataqueña, uzvodno od rudnika, ima pH 8 – što ukazuje na čistu vodu, bez ikakvih primjesa, dok rijeka nizvodno od rudnika ima pH 4,5 (vrlo kisela).

To znači da je rijeka mrtva. Rudarska koncesija Acumulación Andres istekla je prije pet godina i, kako vidite, ništa se nije promijenilo”, kaže Bladimir.

Lažna obećanja i toksični kokteli

Po peruanskom zakonu je kompanija Aruntani, kojoj je dodijeljena koncesija za rudarenje, trebala vratiti zemlju u stanje u kojem je bila prije otvaranja rudnika. Ali iz ovog rudnika i iz drugih koncesija kojima upravlja ova kompanija i dalje teku kisele vode, a alpaqueros i dalje gube stoku i sami obolijevaju.

Germán Huarca Bobadilla kaže da im je rudarska kompanija dala lažna obećanja.

Aruntani SAC je došao u ovo područje obećavajući da ćemo imati koristi od njihovog prisustva, da će biti napretka“, kaže on. „Rekli su da će nam djeca biti bolji učenici, da će dobiti bolje obrazovanje i postati stručnjaci. Ali se ispostavilo da ništa od toga nije istina.”

Huarca Bobabilla kaže da je prije otvaranja rudnika pio vodu direktno iz rijeke.

Sad na svojoj zemlji može ostati samo tokom kišne sezone, kad se formiraju potoci iz kojih može piti ono malo alpaka i ovaca koje su mu preostale. „Gotovo da više nemamo životinja, voda je toliko kisela da ih spaljuje iznutra”, kaže on.

Od otvaranja rudnika 2006. godine Julia Margarita Choque Yareta i njen suprug Victor Huayta Huayacho izgubili su više od 800 alpaka, a samo 2021. godine više od 80. Uzalud su pokušavali dobiti odštetu za izgubljene životinje – od kojih svaka vrijedi 100 do 200 dolara.

Bezbroj puta smo išli u rudnik da se žalimo zbog gubitka životinja, ali jedini odgovor koji smo ikad dobili bio je: dajte dokaze“, kaže Julia.

Rudarske kompanije tvrde da smrt životinja nije njihova odgovornost jer su mnoge hemikalije prirodno prisutne u okolini.

Dr Hugo Villa Becerra, neurolog koji više od 30 godina radi u La Oroyi, još jednom rudarskom gradu u centru Perua, kaže: „Prije svega, ovaj prirodni arsen uopšte ne bi trebao biti oslobođen iz zemlje. Ali naravno rudarska eksploatacija velikih razmjera oslobađa u procesu iskopavanja arsen, a on završava u rijekama.”

Nema ozbiljnijih istraživanja veze između rudarstva i učestalosti raka, ali biologinja Karem Luque kaže da studija koju je 2020. godine objavilo ministarstvo zdravlja pokazuje da je oko 31% stanovništva Perua izloženo teškim metalima.

Objavljeno je mnogo studija o trovanju olovom i njegovoj povezanosti s anemijom, kao i o posljedicama koje trovanje živom ostavlja na nervni sistem. Ali ovdje je problem u tome što populacija nije izložena samo jednom mineralu, nego više njih istovremeno – živi, olovu, arsenu, manganu… a niko nije istražio šta ovaj toksični koktel može učiniti ljudskom tijelu“, kaže ona.

Zatražili smo komentar rudarske kompanije Aruntani.

Ovo nije život, ovo je ubistvo“

Rijeke ove rudarske regije ulijevaju se u jezero Titicaca, koje se polako guši i zagađenjem i otpadom. „Kao da ga ranjavaju sa svih strana u isto vreme“, kaže gospođa Luque.

Felix Suasaca Suasaca, lokalni vođa koji je na sebe preuzeo zadatak zaštite jezera i njegovih pritoka, ukazuje na područje ušća rijeke Coata, gdje živi zajednica Carata.

U dužini od tridesetak kilometara nema ni flore ni faune – sve je nestalo, ostala je samo močvara fekalija i teških metala“, kaže pročarkavši štapom po gustom mulju iz kojeg se širi kužni smrad.

Ne zagađuju vodu samo rudnici – u jezero se slivaju i otpad i smeće iz malih i velikih gradova. Jedan od njih je Juliaca, grad s 275.000 stanovnika, koji se nalazi na obalama rijeke Coata, pa u vodi završavaju i njegov bolnički otpad i otrovne hemikalije nastale u procesu vađenja zlata.

Roger Ito Ticona, jedan od vodećih lokalnih farmera, priča da je na ovom istom području prije 20 godina lovio ribu:

Već više od 15 godina patimo zbog zagađenja. Nekad je ova voda bila plava. Bilo je prekrasno. Mogli smo jesti svoju ribu, mogli smo napasati svoje životinje. Sad nas truju. Umiremo. Petnaest kilometara obale zagađeno je smećem, mrtvim psima, mrtvim kravama. Sve što oni bacaju završi ovdje!”

Peruansko ministarstvo zdravstva obavilo je 2018. godine testove kojima je ustanovljeno da više od 83,5% stanovnika lokalne zajednice Carata ima u organizmu tragove teških metala.

Ministarstvo zdravstva je 2019. godine proglasilo vode tog područja neprikladnim za ljudsku upotrebu i počelo osiguravati alternativne izvore vode.

Ali Suasaca Suasaca i drugi poljoprivrednici smatraju da to nije dovoljno i zahtijevaju da odgovorni za zagađenje njihove zemlje plate da se ona očisti.

On kaže da lokalna zajednica pati od bolesti uzrokovanih zagađenjem – ali su ljudi siromašni i ne mogu si priuštiti ni liječenje ni testove koji dokazuju direktnu vezu.

„Neka naša braća i sestre izvršili su samoubistvo jer nisu mogli izdržati bolove. Prošle sedmice je jedno dijete umrlo u bolnici od neke rijetke bolesti. Jedna naša sestra, čije je tijelo bilo užasno natečeno, nije izdržala bolove. Još jedan naš brat je djelimično paralizovan. Neki više ne mogu hodati, izgledaju kao roboti. Svi su bili pozitivni na teške metale”, kaže Suasaca Suasaca.

„Ovo nije život, ovo je ubistvo. Ubijaju nas malo po malo”, dodaje on.
 

NAPOMENA: Tekst je skraćen za objavljivanje na RiDu.

IZVOR: Telegraph

Objavljeno: 15/03/2022.

FOTO: Eko Udruga Gotuša, Jezero, februar 2023.


 

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

27/02/2023