G20 i sredstva za klimatsku sigurnost

Piše: 

Jeffrey D. Sachs
Klimatska kriza nije pitanje (ne)svijesti. Klimatsku krizu ne rješavaju savjesni pojedinci, aktivisti i udruženja. Klimatsku krizu neće riješiti ni slobodno tržište. Klimatska kriza neće nestati zato što je bogate multinacionalne korporacije ignorišu i marketingom potkopavaju naučna saznanja i preporuke. Ključ rješenja je u državama – njihovim dogovorima, politikama i ulaganjima. Ma koliko to staromodno zvučalo, kao nešto izvučeno iz naftalinskih sanduka sredine 20. vijeka, države su još uvijek jedan od neprevaziđenih oblika kolektivne organizacije. To dobro znaju kapitalisti koje su 2008. godine upravo države izvukle iz finansijske propasti. Sad te države treba da izvuku iz propasti ljudski rod i živi svijet ove planete – a pomoglo bi da ovoga puta račun za to ispostave kapitalistima. (@RiD)

S engleskog prevela: M. Evtov
 

Na predstojećem sastanku grupe najbogatijih zemalja G20 u Rimu [netom prije svjetskog klimatskog samita, op.ur.], mnoge će vlade vršiti pritisak za uvođenje ambicioznijih mjera za rješavanje problema klimatskih promjena. Ali te vlade moraju biti spremne i da prozovu države koje zaostaju u dostizanju klimatskih ciljeva – počevši od SAD-a.

Poznata je izjava filozofa Immanuela Kanta da „[k]o hoće cilj, hoće i sredstvo”, tj. hoće kontrolu nad sredstvima neophodnim da taj cilj ostvari. Jednostavno rečeno, kad postavimo cilj, trebali bismo raditi tako da taj cilj ostvarimo. Ovo je suštinsko načelo za naše vlade i tim bi se načelom trebali voditi lideri G20 kad se krajem oktobra sastanu u Rimu da bi se suočili s klimatskom krizom.

Ciljeva ne manjka

Svijet je u Pariškom klimatskom sporazumu postavio cilj: održati globalno zagrijavanje na 1,5°C iznad predindustrijskog nivoa. Međuvladin panel za klimatske promjene objasnio je valjanost ovog cilja. Porast temperature za više od 1,5°C ugrozio bi život na planeti porastom nivoa mora (moguće i višemetarskim), kolapsom kritičnih ekosistema i oslobađanjem velikih količina metana [takođe staklenički plin koji doprinosi zagrijavanju planete, op.ur.] zbog otapanja vječnog leda – što bi moglo izazvati galopirajuće zagrijavanje. No trenutno se svijet kreće ka katastrofalnom povećanju globalne temperature za 2,7°C.

Međunarodna agencija za energiju pokazala je ranije ove godine tehnološki put za postizanje cilja od 1,5°C. Svjetski energetski sistem moramo dekarbonizirati do sredine stoljeća. Ovo je moguće izvesti prelaskom s fosilnih goriva na obnovljivu energiju i zelena goriva u energetici, transportu, građevinarstvu i industriji. Povrh toga, moramo i zaustaviti krčenje šuma i u ogromnoj mjeri obnoviti degradirano zemljište.

Vlade zasad ne uspijevaju obaviti svoj dio posla. Po neponovljivim riječima Grete Thunberg, vlade moraju s „tandara-mandara-broć“ preći na djela. Moraju [što bi rekao Kant, op.ur.] htjeti i sredstva za dekarbonizaciju.

A sredstva su...

Prvo, vlade do sredine stoljeća trebaju isplanirati energetski sistem i promjene u korištenju zemljišta. S obzirom na to da je do 2050. godine ostalo samo 28 godina a da su neophodne masovne revizije energetskih sistema i prakse korištenja zemljišta, vlade moraju planirati javne investicije i politike. I sve te planove moraju podvrgnuti javnoj kontroli, debati i reviziji da bi za njih osigurali podršku i prihvatanje.

Drugo, vlade moraju donijeti odgovarajuće zakonske propise [za regulisanje nove energetske politike, op.ur.]. Kako IEA jasno piše u svom izvještaju, za nova ulaganja u fosilna goriva nema ni potrebe niti opravdanja. I tačka. Imamo dovoljno dokazanih rezervi fosilnih goriva. Nijedna zemlja ne bi trebala dobiti dozvolu za okončanje novih istraživanja i razvoja industrije fosilnih goriva.

Treće, vlade moraju ulagati – koliko god je potrebno – u infrastrukturu bez proizvodnje emisija ugljen-dioksida, recimo državne i regionalne energetske mreže iz obnovljivih izvora (na primjer, povezati Evropsku uniju, Sjevernu Afriku, istočni Mediteran i Bliski istok), kao i u elektrifikaciju transporta i građevinarstva.

Četvrto, vlade bogatih zemalja moraju pomoći siromašnijim zemljama u realizaciji potrebnih ulaganja. Bogate zemlje to dugo obećavaju, ali nisu mobilizirale čak ni zapravo mizernih 100 milijardi dolara godišnje – samo 0,1% svjetske proizvodnje – što su prvi put obećale 2009. godine.

Peto, razvijene zemlje trebaju svijetu u razvoju nadoknaditi štetu već izazvanu klimatskim promjenama, koje će se ubuduće samo povećavati. Sjedinjene Američke Države još od 1751. godine emituju 25% emisija ugljen-dioksida iako imaju manje od 5% globalne populacije. Diljem svijeta zemlje trpe ogromne klimatske katastrofe nastale zbog energetskih malverzacija. Bez obzira na to, SAD i drugi dokazano veliki zagađivači nisu ponudili nikakvu kompenzaciju za štetu koju uzrokuju.

Konačno, svjetski bogataši, odgovorni za pretežnost upotrebe fosilnih goriva u svojim zemljama i globalno, moraju pošteno platiti svoj dio troškova ove krize. Bez obzira na to, najbogatiji uglavnom izbjegavaju pravedno oporezivanje, kako još jednom dokazuju Pandora Papers i ProPublica u Izvještaju o izbjegavanju poreza.

Mnogi rade, ali ne i oni koji se najviše pikaju

Ima i dobrih vijesti. Mnoge vlade preduzimaju bar neke korake u pravom smjeru. Tu vodi Evropska unija, s Evropskim zelenim dogovorom koji EU obavezuje na neto nultu emisiju do 2050. godine. I Japan i Južna Koreja obećavaju da će neto nulu dostići do 2050. godine, a predsjednik Joe Biden pokušava dovesti u red SAD. Kina, Indonezija i Rusija postavile su 2060. godinu kao rok za postizanje neto nule, što djeluje ohrabrujuće, ali se može i treba ubrzati.

Ali veliki generatori emisija poput Australije, Indije i Saudijske Arabije nisu dali nikakva relevantna obećanja, a SAD – uprkos Bidenovim naporima – pokazuju znakove još jednog ogromnog političkog neuspjeha u borbi protiv klimatskih promjena. Od ratifikacije UN-ove Okvirne konvencije o klimatskim promjenama 1992. godine, američki Senat blokira svaki pokušaj implementacije i Konvencije i Pariškog sporazuma o klimi.

Čini se da će se njihovo dosadašnje nedjelovanje koje ugrožava svijet samo nastaviti. Proteklih dana se američki Senat debelo trudio da iz Zakona o budžetu koji je potpisao Biden izbaci sve najvažnije klimatske politike. Svih 50 republikanskih senatora i nekolicina demokrata na čelu s Joeom Manchinom iz Zapadne Virginije protive se Bidenovom „planu čiste energije“ za dekarbonizaciju energetskog sektora SAD-a.

Nevjerovatno koliko je američka korupcija u stvari očigledna. Industrija nafte i gasa potrošila je na izbore 2020. godine 140,7 miliona dolara (donirajući 84% republikancima) a na prošlogodišnje lobiranje 112 miliona dolara. Jedan lobista ExxonMobila snimljen je dok povjerava da Manchin za ovu industriju „vuče konce“ u Kongresu. Bidenova pozicija je tako slaba, a korupcija američkog Kongresa tako ukorijenjena da predsjednik ne može u duelu poraziti čak ni senatora male države iz svoje vlastite stranke koga treba dobro obrukati i ismijati zbog odanosti Supernaftašima (Big Oil).

Vlade G20 imaju moralni imperativ da usvoje sredstva za postizanje globalno dogovorenog cilja klimatske sigurnosti. Na njihove zemlje otpada oko 80% globalne proizvodnje i emisija CO2. Sporazum između ovih vlada – popraćen specifičnim akcijama, uključujući i suočavanje s korupcijom u vlastitim zemljama – može promijeniti globalnu putanju klimatskih promjena.

Mnoge vlade G20 spremne su na djelovanje i trebale bi prozvati one koji to nisu. SAD bi trebalo upozoriti da ostatak svijeta neće tolerisati neodazivanje Amerike. Istu poruku treba prenijeti Australiji, Indiji i Saudijskoj Arabiji. Svijet je u plamenu: ne može se tolerisati korupcija i nekažnjivost vinovnika klimatske krize.

IZVOR: Project Syndicate

Objavljeno: 19/10/2021.

 

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

29/10/2021