Ekonomski sistem ubija planetu

Piše: 

Laurie Macfarlane
Svjetski lideri neće uspjeti riješiti klimatsku krizu ako se ne suoče s njenim osnovnim uzrokom: nepravednim ekonomskim sistemom koji ubija planetu. U tome je ključna uloga država. Odgovor čovječanstva na klimatsku krizu ne smiju voditi korporacije jer su nas one i dovele u ovu poziciju. Ali se ni bogate države ne smiju oglušiti o zahtjeve istorijske pravde. Klimatska kriza je u najvećoj mjeri proizvod višestoljetne globalne nejednakosti i višedecenijske neograničene korporativne moći. Zbog toga djelovanje na smanjenju emisija i ostvarivanje ekonomske pravde moraju ići ruku pod ruku. (@RiD)

 

S engleskog prevela: M. Evtov
 

[UN-ova Konferencija o klimatskim promjenama, poznata i kao COP26, koja se održava u Glasgowu, slijedi znameniti sastanak u Parizu 2015. godine, a slovi za najvažniji klimatski samit u istoriji.] Ali opravdanost ove pompe u velikoj mjeri zavisi od toka akcija koje će lideri preduzeti narednih sedmica.

Prema odredbama Pariškog sporazuma iz 2015. godine, zemlje su se obavezale da se svakih pet godina sastaju radi dogovora o ambicioznijim ciljevima smanjenja emisija, u skladu s glavnim ciljem postizanja neto nule do sredine stoljeća. Postavljanje ciljeva važan je prvi korak u borbi protiv klimatske katastrofe i ključno je da primjer daju upravo zemlje koje su nesrazmjerno doprinijele klimatskoj krizi. Ali da bi COP26 uspjela, potrebno je postići napredak i u pogledu toga kako će se ovi ciljevi postići. Upravo u ovoj oblasti jaz između politike i nauke ostaje opasno velik.

Ništa ne demonstrira taj jaz bolje od riječi Allegre Stratton, glasnogovornice britanskog premijera na klimatskom samitu COP26 koja je u julu sugerirala da se britanska javnost može uhvatiti u koštac s klimatskom krizom kroz „mikro-korake“, recimo tako da ne ispire suđe prije nego što ga stavi u perilicu.

Njena izjava naišla je na široku osudu, ali i dalje je duboko ukorijenjena ideja da odgovornost za rješavanje klimatske krize uglavnom snose pojedinci koji moraju promijeniti svoje ponašanje i kao potrošači donositi drugačije odluke. Internet je prepun članaka koji nude savjete o tome kako „planetu možemo spasiti“ malim prilagodbama u svakodnevnom životu, iako će mnoge od njih (ali ne sve) imati trivijalan uticaj na klimatske ishode.

Naravno, ako želimo spriječiti klimatsku katastrofu, ljudska aktivnost se mora promijeniti. Pitanje je: čije se ponašanje treba promijeniti i ko je odgovoran za pokretanje tih promjena?

Ko je zbilja odgovoran?

Pred nama je težak zadatak. Da smo 2000. godine preduzeli mjere za suzbijanje rastućih emisija, put do neto nule bio bi relativno jednostavan, a postupni prelaz izvediv.

Ali odgođeno djelovanje znači da emisije sad moraju pasti u gotovo okomitoj putanji. Svaka naredna godina nedjelovanja proizvodi složen učinak, zahtijevajući ubuduće sve drastičnije smanjenje ugljika. Prema izvještaju koji je ove sedmice objavio UN-ov Program za okoliš, trenutna obećanja zemalja će do 2030. godine smanjiti ugljen-dioksid za samo oko 7,5%. To je daleko manje od smanjenja od 45% za koje naučnici tvrde da je potrebno da bi se rast globalne temperature ograničio na 1,5°C. Ako se ne preduzmu radikalne mjere, do sljedećeg velikog sastanka COP-a 2026. godine, izgledi za ograničavanje zagrijavanja na 1,5°C gotovo će nestati.

Utvrđivanje onoga što treba učiniti zahtijeva iskrenu procjenu ko je – i šta – odgovoran za trošenje karbonskog budžeta planete. Ovo pitanje se često posmatra kroz prizmu nacionalnih interesa: mnogi činjenicu da je Kina sad najveći svjetski emiter navode kao dokaz da je Peking jedini krivac.

Ali, za razliku od naprednih ekonomija, Kina je tek posljednjih decenija prošla kroz industrijalizaciju i Kina čini više od šestine svjetske populacije. Rezultati su potpuno drugačiji kad se uzmu u obzir kumulativne emisije tokom vremena i kad se rezultati tumače u kontekstu brojnosti populacije. Prema nedavnoj analizi Carbon Briefa, Velika Britanija po stanovniku ima više od pet puta veću kumulativnu emisiju nego Kina – i 18 puta veću nego Indija. Iako sve zemlje što brže moraju preduzeti mjere za smanjenje emisija, upravo su zemlje globalnog Sjevera odigrale ubjedljivo najveću ulogu u okidanju klimatske katastrofe, nesrazmjernu njihovoj veličini i populaciji, a i do dana današnjeg uživaju privilegije te pozicije.

Bogate zemlje stoga imaju moralnu obavezu da kod kuće vode primjerom dok istovremeno plaćaju pravednu globalnu tranziciju – prihvatajući tako svoju istorijsku odgovornost za krizu. Ali u kontekstu globaliziranog kapitalizma koji uzgaja nejednakost i unutar i između zemalja, klimatsku krizu nije adekvatno posmatrati kroz nacionalnu prizmu. Mnoge su zemlje globalnog Sjevera izmještanjem proizvodnje u inostranstvo prenijele offshore i svoje emisije, dok mnoge zemlje na globalnom Jugu još uvijek pate od naslijeđa kolonijalizma.

Nejednakost u korijenu krize

Ni unutar svake zemlje nisu svi jednako odgovorni za udio svoje zemlje u emisijama. Izvještaj Oxfama za 2020. godinu otkriva da je 10% najbogatijih svjetske populacije odgovorno za 52% kumulativnih emisija ugljen-dioksida između 1990. i 2015. godine. Iako većinu ovih 630 miliona ljudi čine srednja i viša klasa Evrope i Sjeverne Amerike, tu su uključeni i najbogatiji ljudi Kine, Rusije, Bliskog istoka i drugih zemalja. Otisak potrošnje po glavi stanovnika ove grupe veći je više od 30 puta nego otisak najsiromašnijih 50% svjetske populacije, dok je otisak 1% najbogatijih veći više od 100 puta [nego otisak najsiromašnijih 50% svjetske populacije]. U mjeri u kojoj je klimatski slom rezultat neodrživih obrazaca potrošnje, problem je upravo u potrošnji bogate manjine u svijetu.

Osim toga, mnogi od najvećih svjetskih zagađivača nisu nacionalne države, nego multinacionalne korporacije. Studija Climate Accountability Institute 2019. godine otkriva da je od 1965. godine za 35% ukupne svjetske emisije ugljen-dioksida i metana, iz proizvodnje ili potrošnje energije, odgovorno samo 20 kompanija za fosilna goriva. Mnoge od ovih kompanija odavno namjerno potkopavaju naučni konsenzus o klimatskim promjenama i omalovažavaju rizike da bi zaštitile svoj profit.

Klimatska kriza je u najvećoj mjeri proizvod krajnje globalne nejednakosti i neograničene korporativne moći. Zbog toga djelovanje na smanjenju emisija i ostvarivanje ekonomske pravde moraju ići ruku pod ruku.

Budemo li se oslanjali na kompanije i pojedince da preuzmu vodstvo u rješavanju klimatske krize, samo ćemo se zaključati na svom trenutnom kursu. Umjesto toga, rješenja moraju biti isporučena „uzvodno“ – to jest na nivou naših ekonomskih sistema. Ovo zahtijeva sistemske promjene koje će karbonski otisak smanjiti svima, bez obzira na to jesu li pojedinci voljni promijeniti životni stil i žele li kompanije investirati. Obim i tempo ove transformacije znače da transformaciju mora voditi država i da mora biti koordinirana na globalnom nivou.

Države moraju djelovati

Planove za dekarbonizaciju svojih ekonomija vlade moraju implementirati hitno, najbrže što dopušta pravednost, te dovesti svoj ekološki otisak u pravedne i održive granice. To znači provođenje opsežne transformacije energetskog, transportnog, stambenog i poljoprivrednog sektora, kao i preinačenje obrazaca proizvodnje, distribucije i potrošnje u cijeloj ekonomiji.

To znači iskoristiti sve raspoložive instrumente – zakonodavstvo, regulativu, oporezivanje, subvencije, javno vlasništvo, finansijsku regulativu – da bi se preinačila pravila globalne ekonomije koja će služiti drugačijim ciljevima. To znači i mobiliziranje resursa u razmjerima koji nisu viđeni od Drugog svjetskog rata.

Tu je ključna i obaveza bogatih zemalja da globalnom Jugu osiguraju znatne klimatske reparacije; umjesto da se nacije koje već grcaju u dugovima opterećuju dodatnim kreditima, treba im obezbijediti bezuslovna bespovratna sredstva, otpis dugova i transfer tehnologije. Kako je rekao Keston Perry: „Reparacije nisu milostinja ni pomoć, nego priznanje industrijaliziranih nacija da su odgovorne da plate ono što su po pravdi dužne.”

Iako je od vitalnog značaja podržati biznise da ulažu u dekarbonizaciju svojih operacija, mora nam biti jasno da ne mogu svi biznisi biti dio rješenja. Nekim dijelovima sadašnjeg ekonomskog pejzaža nema mjesta u svijetu s nultom emisijom ugljika, te ih se stoga mora napustiti. Ovo ne bi trebala biti kontroverzna ideja. Tržišta nisu samoregulišuće sile izvan domena demokratske kontrole – tržišta su mreže ishoda koji se mogu kreirati, oblikovati i staviti van zakona u skladu s društvenim i ekološkim prioritetima. Odluke o ukidanju legalnog tržišta za robove i dječji rad u zemljama poput Velike Britanije nisu donesene na osnovu nekog ekonomskog zakona; to su moralne odluke. Danas nam je potrebna ista odvažnost kreatora politike u svemu, od ekstrakcije fosilnih goriva i neodržive poljoprivrede do terenskih vozila i privatnih mlaznjaka. Predstave koje priređuju zemlje poput Australije, Saudijske Arabije i Velike Britanije obećavajući neto nulu dok povećavaju proizvodnju fosilnih goriva ismijavaju već postojeću patnju.

Isto važi i za pravila koja regulišu globalnu trgovinu, finansije i intelektualnu svojinu. Odmah se moraju ukinuti sporazumi koji korporacijama dozvoljavaju da tuže vlade koje preduzimaju mjere za smanjenje emisija zato što te mjere negativno utiču na profit kompanija, te sporazumi koji štite interese međunarodnog kapitala nauštrb održivog razvoja.

Klimatska kriza nije neka zasebna kriza – ona je neopozivo povezana sa nepravednim ekonomskim sistemom koji ubija ovu planetu. Ako se na COP26 svjetski lideri direktno ne suoče s tim, biće protraćena životna prilika da se planeta postavi na održivi put. Najviše će patiti oni čiji su glasovi najmanje zastupljeni u Glasgowu.

IZVOR: Open Democracy

Objavljeno: 29/10/2021.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

04/11/2021