ČILE: Novi pravni temelj za jače radništvo

Piše: 

Pablo Abufom
Podjele, konstitutivnost naroda, teritorija, izbori, legitimno predstavljanje nacija – tako se ovih dana kod nas govori o ustavu. U mnogobrojnim saopštenjima i stavovima ni riječi o tome da bi ustav mogao štititi naša prava na socijalnu skrb, štrajk, abortus, stanovanje ili priznati kućanski rad. Upravo o tome se priča u Čileu gdje velika narodna skupština, proizašla iz uličnih mobilizacija i borbi, a ne krojena po stranačkim recepturama, raspravlja o budućnosti društva i države. (@RiD)

 

Sa španskog preveo: Nicolas Allen

S engleskog prevela: M. Evtov

Okončan je prvi korak ka novom ustavu Čilea. Nacrt nove Magna Cartae službeno je podnijet 16. maja, utirući put velikim promjenama u čileanskom društvu, posebno u oblastima socijalnih prava, rodne ravnopravnosti u političkom učešću i ustavnog priznanja domorodačkih naroda.

Što se socijalnih prava tiče, novi ustav prihvata najvažnije zahtjeve narodnih borbi još od neoliberalne kontrarevolucije Augusta Pinocheta 1970-ih. Novi ustav garantuje pristup zdravstvu, stanovanju, obrazovanju, pristojnim penzijama, neseksističkom obrazovanju, te pravu na abortus – sve grupisano u okviru koncepta „socijalna i demokratska država” koja sebe identificira kao višenacionalnu, interkulturalnu i ekološku.

Pablo Abufom iz Jakobina América Latina razgovara s Karinom Nohales o promjenama koje se mogu očekivati s novim ustavom. Nohales [advokatica za radno pravo, feministička i antikapitalistička aktivistkinja koja se kandidovala za Ustavotvornu skupštinu Čilea] analizira relevantnost novoodobrenih normi [...] te objašnjava izazove koje novi ustavni period predstavlja za višenacionalnu radničku klasu Čilea.

PA: Jedna od najvažnijih prekretnica Ustavne konvencije bilo je odobravanje niza socijalnih prava za koja se narodne organizacije bore već decenijama. To uključuje niz radnih prava koja su na čekanju još od kraja diktature. Koja od njih smatrate najznačajnijim?

KN: Prije svega, nova radna prava imaju neposrednu feminističku dimenziju. Feminizam je na Konvenciju stigao na talasu mobilizacija i usred važnih programskih diskusija, tako da je mogao oblikovati ustavne debate o priznavanju kućanskog i skrbničkog rada.

Socijalistički feminizam je konkretno uticao na to da se kućanski i skrbnički rad ustanovi kao društveno neophodan, neophodan za potpunu održivost društva, rad koji stoga zahtijeva i podršku sveobuhvatnog sistema socijalne skrbi na državnom nivou.

Ovaj novi pristup deprivatizira skrbnički rad, pomičući koordinate onoga što je bio liberalniji feministički pristup koji nikad ne ide dalje od politike suodgovornosti spolova. Ta je politika svakako neophodna, ali ostaje na nivou doma i privatnog prostora. Danas smo uznapredovali u stvarnom podruštvljavanju ove vrste rada.

Tu su zatim i norme koje spadaju u područje zakona o individualnom plaćenom radu. U ovom području, Ustav sadrži načela i parametre propisane međunarodnim pravom, posebno one koje propisuje MOR (Međunarodna organizacija rada). Ovo je napredak u odnosu na dosadašnje čileanske standarde budući da je rad još od ustava Augusta Pinocheta potpuno odvojen od sfere prava, do te mjere da je jedino zajamčeno pravo u svijetu rada tzv. „sloboda rada”, odnosno navodna sloboda radnika da bira gdje će raditi i sloboda kompanija da slobodno biraju koga će zaposliti.

Konačno, u najznačajnije uspjehe spadaju kolektivna radna prava.

Novi ustav priznaje pravo na slobodu udruživanja na tri nivoa: sindikalno pregovaranje, kolektivno pregovaranje i štrajk. Priznavanjem tih prava, novi ustav uklanja ključne strateške pravne bedeme nametnute diktaturom i demokratskom tranzicijom.

Prvo, garantuje pravo radnika u javnom i privatnom sektoru da osnivaju sindikate, te pravo ovih organizacija da postavljaju vlastite zahtjeve. Drugo, uspostavlja isključiva sindikalna prava u kolektivnom pregovaranju, za pregovaranje na bilo kojem nivou za koji se odluče radnici javnog i privatnog sektora, a kao jedinu granicu pregovaranja postavlja odricanje od radnih prava. Treće, radnicima javnog i privatnog sektora garantuje pravo na štrajk bez obzira imaju li sindikat ili ne. Utvrđuje i to da je zabrana štrajkova nezakonita.

Ova tri elementa predstavljaju kopernikansku revoluciju u odnosu na Ustav iz 1980. godine, gdje se riječ „štrajk” spominje samo jednom – da bi se zabranio radnicima javnog sektora. Promjena je velika i u odnosu na važeće zakonodavstvo, koje kolektivno pregovaranje dozvoljava samo na nivou preduzeća, tako da ga ne mogu zajednički provoditi radnici dvije ili više različitih kompanija, a koje štrajk priznaje samo u okviru „legalnog“ procesa kolektivnog pregovaranja. [...]

Sindikalnom kontrolom nad kolektivnim pregovaranjem novi ustav će okončati praksu koja kompanijama omogućava da grupe radnika na istom radnom mjestu podvrgavaju različitim uslovima rada.

Još je jedna sjajna vijest to da državnim službenicima ne samo da više neće biti zabranjeno da štrajkuju, nego će imati puna kolektivna prava.

Iznenađujuće je to što je ovaj napredak ostvarilo tijelo u kojem nije bilo direktnih predstavnika organizovanog rada. [...]

PA: Koje su još norme odobrene u vezi sa sindikalnim i borbama nesindikalizovanih radnika?

KN: Posebno treba istaći dvije. Radnicima se s jedne strane garantuje pravo da preko sindikalnih organizacija učestvuju u odlukama preduzeća. Način tog učešća je pitanje za pravnu raspravu i nesumnjivo će uskoro otvoriti zanimljive debate.

S druge strane je pitanje rada neodvojivo vezano za pravo na socijalnu sigurnost, koju bi novi ustav garantovao. Novi zakon ima nekoliko značajnih karakteristika. Prvo, propisuje da država mora uspostaviti politiku socijalne zaštite zasnovanu na principima kao što su solidarnost, jednaka raspodjela i univerzalnost. Drugo, to zahtijeva stvaranje javnog sistema socijalne zaštite koji pokriva razne nepredviđene slučajeve. Treće, utvrđuje da će se finansiranje tog sistema vršiti kroz obavezne doprinose radnika i poslodavaca i iz državnih prihoda, te da se taj novac ne može koristiti u druge svrhe. Konačno, i sindikalne organizacije će imati pravo učešća u upravljanju javnim sistemom socijalne zaštite.

Sve ove karakteristike predstavljaju apsolutni raskid s današnjim sistemom individualne kapitalizacije kojim upravljaju isključivo privatne kompanije (Administratori penzijskog fonda, AFP) i koji se finansira isključivo iz doprinosa radnika (dok poslodavci ne doprinose). AFP ulaže ovaj novac u akcije na berzi, stvarajući nenadoknadive gubitke. U krizi drugorazrednih hipotekarnih kredita izgubljeno je 2008. godine skoro 40 posto penzione štednje čileanskih radnika. Budući da AFP nije namijenjen isplati penzija, na kraju radnog vijeka nudi samo isplatu neke mizerne dobiti na ulagani novac.

PA: Koje su implikacije novih ustavnih normi na priznavanje kućanskog i skrbničkog rada?

KN: [...] Jedan od prvih zadataka biće izrada narodne inicijative [na osnovu ustavnog priznanja socijalnih prava] koja će ukratko prikazati od čega se sastoji ovaj integralni sistem skrbi. Kako radi? Kako se finansira? Koji su njegovi komunalni aspekti? Odgovaranje na ta pitanja natjeraće neke vrlo različite sektore unutar feminističkog pokreta da zauzmu stav i formulišu prijedlog koji rasplamsava političku imaginaciju, jer ovakav sistem – koji postoji u drugim zemljama – u Čileu nikad nije postojao.

Ja sam u ovom smislu optimistična jer je feministički pokret (govorim u jednini, uzimajući u obzir svu njegovu raznolikost) bio jedini sektor koji je pred Ustavnu konvenciju mogao staviti niz ujedinjenih narodnih inicijativa – za razliku od onoga što se dogodilo za sektore zdravstva, obrazovanja, rada ili socijalne zaštite, gdje su postojale konkurentske narodne inicijative. U slučaju seksualnih i reproduktivnih prava i prava na život bez nasilja i neseksističko obrazovanje, imali smo jedinstvene prijedloge zakona koje smo željeli. Konvencija je u tom smislu bila veoma važan presedan za politički zadatak koji nas očekuje.

Predstoji nam i zadatak da javnosti objasnimo šta znači socijalizirati ovu vrstu rada, jer su široj populaciji ovi pojmovi uglavnom nepoznati. Nepoznati su i mnogim ženama s margine i iz slojeva srednje klase. Tu se cijeli pojam dvostrukog radnog dana – za čiju nam je polovinu rečeno da je ljubav, a ne neplaćeni rad – još uvijek tretira kao sporedan u odnosu na koncepte suodgovornosti spolova.

Pa se tako zahtjevi u pogledu skrbničkog rada svode na to da poslodavci pokrivaju troškove vrtića, što zapravo podrazumijeva monetarizaciju kao način održavanja ove vrste rada.

Dakle, kad je o ovom pitanju riječ, vjerujem da se suočavamo s većim i dugoročnijim izazovom koji uključuje daleke političke horizonte, i ne znam možemo li tu održati transverzalno jedinstvo feminizama, budući da je kroz istoriju feminizam imao vrlo različite stavove o načinu tretmana ove vrste rada.

PA: Slično tome, još je nešto bez presedana: vlada koja sebe naziva feminističkom. U vladi Gabrijela Borića kadrovi organizovanog feminističkog pokreta zauzimaju važne pozicije. U kom pravcu će se po vama razvijati feminističke debate koje ste spomenuli, posebno između samog pokreta i feminističkih kadrova u vladi? Treba li očekivati jaču polarizaciju ili bismo, možda, mogli vidjeti da ove radikalne mjere napreduju brže nego što bi inače?

KN: Ako pitate hoće li feministički program biti lakše ili teže provoditi s feministkinjama na vlasti, rekla bih – i jedno i drugo. Lakše jer je cjeloviti sistem skrbi dio programa aktualne vlade. Ali nije lako biti na čelu vlade koja mora upravljati fiskalnim budžetom s ograničenim resursima. Nije to isto kao biti van sistema, gdje samo treba tražiti stvari od države. Tako će istovremeno biti i lakše i teže.

PA: Spomenuli ste problem fragmentacije organizovanog rada, koja je ukorijenjena u fragmentarnoj prirodi proizvodnje u Čileu: mnoštvo malih i srednjih komercijalnih poduzeća ili pomoćnih usluga i sektora, posebno u poljoprivredi, šumarstvu i rudarstvu. [...] Kakve će implikacije imati pravila novog ustava o kolektivnom pregovaranju? Kakve će to izazove predstavljati sindikalnom pokretu u preuzimanju odgovornosti za ovu promjenu?

KN: Uprkos mitu o impresivnom sindikalnom pokretu prije državnog udara 1973. godine, sindikalizam u Čileu zapravo nikada nije bio snažan. Stoji da je sedamnaest godina diktature brutalno slomilo radnički pokret, što je po mnogo čemu značilo nepovratan istorijski nazadak, ali organizovani radnički pokret nije imao one dimenzije koje mu se ponekad pripisuju.

U tom smislu je važno da se o ovim procesima ne razmišlja kao o povratku u prošlost, kako to voli činiti određena vrsta ljevice […]. Cilj uvijek treba biti izgradnja alternative mnogo snažnije od onoga što je nekad postojalo.

Razne struje feminizma posebno su odlučno naglašavale da se „ne radi o povratku na ono što smo imali“ – očekivano upozorenje jer znamo gdje su feministkinje bile u toj prošlosti. Sindikalni svijet je u Čileu oduvijek slab jer je uvijek bio vezan za proizvodnju, a ovdje nikada nije postojao nikakav vid kolektivnog pregovaranja ili sindikalnog udruživanja po sektorima. [...] Jedinstveni trenutak je nastupio 1967. godine, kad je donesen Zakon o sindikalizaciji seljaka. To je bio iskorak, jer se seljaštvo moglo sindikalno udružiti, a vrhunac je dostignut 1972. godine za vrijeme vlade Narodnog jedinstva.

Hoću reći da novi ustav omogućava neviđene oblike i nivoe pregovora o radu, a ne povratak u prošlost. Iznenađujuće je da se to dešava sad, u trenutku prilično jalovom za sindikalizam i usred starih radnih struktura demokratske tranzicije. [...]

S druge strane postoje uporišta borbenog sindikalizma koja proizlaze iz radničke tradicije klasne borbe. Ovi sektori se nisu nametnuli, ili se nisu uspjeli konsolidovati kao „struja” u smislu određene političke ili ideološke tendencije. Postoje i borbeni sektori koji su vodili velike štrajkove i prkosili suzbijanju militantnog radničkog aktivizma stavljajući pod kontrolu važne sektore poslovne zajednice. Mislim na, recimo, sindikat lučkih radnika.

PA: Na kakve bi izazove mogao naići sindikalizam nakon usvajanja novog ustava?

KN: Mislim da su za radničku klasu generalno izazov zapravo dileme radničkog pokreta. U Čileu radnički pokret nikad nije bio dio zvanične sindikalne strukture i radnička klasa na organizovani rad gleda kao na strani entitet. (Sad društveni pokreti postavljaju zahtjeve koji su prije sto godina bili glavni slogani organizovanog rada.) Drugim riječima, izazov je stvoriti jedinstvo radništva i iskoristiti političku priliku koja se radnicima pruža, a to niko ne može učiniti u njihovo ime – moraju se izboriti s poslodavcima.

Nije jasno da li će se to postići s pozicije klasne nezavisnosti ili ne. Ne mislim ni na kakvu ideologiju „crvenog sindikalizma“ – mislim samo na klasnu nezavisnost, bez kompromisa s velikim biznisom. To će zavisiti od sektora koji preuzmu inicijativu, a čini se da su u najboljoj poziciji za to politički sektori znatno uključeni u sindikalni svijet. Nažalost, te grupe su često povezane sa strankama. [...]

Dalje, danas ne postoje alati koji bi mogli spojiti sektore neformalnih radnika, radnika imigranata, neplaćenih radnika i nezaposlenih. Ukratko, nemamo sindikalnu struju čiji je cilj da radničku klasu ujedini oko problema rada.

Istina, ima nekih borbenih sindikalnih sektora, ali čak i oni iznose viziju sindikata koja u velikoj mjeri odražava njihovu bazu: muškarci, formalno plaćeni i organizovani u legalne sindikate. Možemo se zapitati koliki je postotak tog maskuliniziranog, formalno plaćenog i sindikalizovanog sektora unutar većine radničke klase danas? Radi se o manjini.

PA: Na kraju valja istaći da Ustav u katalogu novih prava uspostavlja niz socijalnih prava za koja se decenijama borimo. Izuzetak je priznavanje neplaćenog kućanskog i skrbničkog rada koji je relativno nov zahtjev, barem u obliku u kojem je odobren [...]. Može li se o novom ustavu razmišljati kao o „ažuriranju“ tradicionalnog poimanja čileanske radničke klase?

KN: Može, djelimično. Odnosno, tijelo koje se sastoji od 154 osobe ne može odraziti tu javnost u potpunosti. Ali dva su sektora na Konvenciji zastupljena kroz premoćno glasanje javnosti: sektor organizovan oko feminističkih borbi i sektor organizovan oko društveno-ekoloških borbi. Konkretno, sektori koji su svih ovih decenija podupirali feminističke zahtjeve i mobilizaciju, došli su s programom i opsežnim političkim promišljanjem, da i ne govorimo o njihovoj brojnosti očitoj u uličnim mobilizacijama. [...]

Ali je feminizam u današnjem Čileu postao zdravorazumska pozicija velikog dijela stanovništva – ima neku vrstu društvenog autoriteta, čak i u očima onih koji nisu nužno simpatizeri feminizma. A to je bilo od velike važnosti za napredak u pitanjima koja nikad prije nisu otvarana.

Ovo je prvi u svijetu rodno ravnopravan ustavni proces, ali je on uspio uspostaviti i demokratiju rodne ravnopravnosti bez gornje granice. To znači da sva tijela vlasti, nezavisno od toga jesu li izborna, moraju biti sastavljena od najmanje 50 posto žena. Ne 50 posto i 50 posto, nego žena može biti i 80 ili 100 posto.

Drugo je pitanje bilo pravo na abortus, nešto što nismo mogli postići ni s jednom vladom. Nacionalni kongres je nedavno, u septembru prošle godine, odbacio dekriminalizaciju pobačaja, ali je sad kroz Konvenciju dobrovoljni prekid trudnoće uveden kao osnovno pravo. To se dogodilo zahvaljujući glasanju političkih ličnosti koje to nikada ne bi odobrile u okviru parlamentarne debate, političkih sektora koji nisu odobrili ni dekriminalizaciju.

Dakle, u Konvenciji je snaga feminizma prilično impresivna. Slažem se da u istoriji Čilea nikad nije bilo vala feminističke mobilizacije koja je u centar svoje borbe stavljala zahtjev za socijalizaciju rada. Ali sam zahtjev nije nov. Takav program socijalizacije rada bio je testiran u Ruskoj revoluciji. A bio je ključan i za takozvani drugi val feminizma. U Čileu su ga, srećom, toplo prihvatili organizovani feministički sektori koji su donijeli svjesnu odluku da usvoje socijalizaciju skrbničkog rada.

Ali da, ovo pokazuje da je feminizam ne samo sposoban preuzeti kontrolu nad svojim istorijskim programom, nego i da se uspio izboriti za niz zahtjeva bez ozbiljnijeg protivljenja Ustavne skupštine [...]. Uvijek ima sektora koji feminizam žele postaviti na neko određeno mjesto. Ali je pokret odgovorio pozivom na „transverzalizaciju feminizma u društveni pokret” koji vlastitu aktivnost shvata kao oblik političkog djelovanja radničke klase. Tako je na primjer pravo na stanovanje upisano u novi ustav kao istorijski zahtjev pokreta beskućnika, ali pravo na stanovanje uključuje i skloništa za osobe koje su doživjele rodno nasilje.

Ovo uključivanje feminizma u šire tokove društva znači više od pukog preuzimanja zahtjeva koji već dugo postoje u narodnim sektorima. Feministički pokret ostaviće svoj pečat na tim zahtjevima preispitujući njihove ključne elemente u pogledu uticaja i obuhvata, kad su u pitanju spol i rod.

Sve će ove politike – a to će jezikom novog ustava biti zagarantovano – eksplicitno tretirati spolne i rodne aspekte oblasti koju regulišu. Ovim će jedan od najnaprednijih feminističkih procesa posljednjih decenija imati temelj u svjesno transinkluzivnoj feminističkoj perspektivi.

IZVOR: Jacobin

Objavljeno: 11/07/2022.
FOTO: Nelson Quiroz/Chile Today

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

25/07/2022