Profit njihov nasušni
 

Kad je u pitanju ekstraktivizam, govorimo istovremeno o ekonomiji, ekologiji i politici. U velikom broju slučajeva nije u pitanju samo narušavanje ili ugrožavanje prirode, nego i prijetnja opstanku i razvoju ljudskih zajednica, te njihovoj autonomiji u svim pitanjima značajnim za zajednicu. Ekstraktivizam podrazumijeva vid akumulacije koji se zasniva na eksploataciji prirodnih dobara za izvoz u treće, najčešće bogatije zemlje, gdje se jeftina sirovina prerađuje u proizvode na kojima se bogate kapitalisti iz tih zemalja. Budući da je cilj što veći profit u što kraćem roku, kao i to da se resursi crpe u zemljama od čije populacije ne zavisi rejting ni političkih elita ni korporacija koje izvlače korist od tih operacija, ekstraktivizam je najsličniji pustošenju – i okoliša i zajednica koje ga nastanjuju.

U doba imperijalizma upravo je taj pristup potpuno promijenio strukturu globalne ekonomije. Indija je pod britanskom upravom spala s 27 na 3 posto udjela u globalnoj ekonomiji. Spomena vrijedan privredni rast nije zabilježila do ponovnog osvajanja nezavisnosti. Slično je bilo i s Kinom.

Industrijalizacija Sjevera hranjena je prirodnim dobrima Juga, crpljenim takvom žestinom, silinom i brzinom da se nisu uspijevale obnoviti čak ni one obnovljive prirodne vrijednosti kakvim se obično smatraju šume. Sličnu sudbinu doživjele su i ljudske zajednice u tim krajevima, utoliko što je ekstraktivizam zahtijevao bezuslovnu predaju ne samo resursa, nego i lokalnog stanovništva. Potonje se moralo transformisati u radnu snagu, ropsku ili barem jeftinu, što podrazumijeva anihilaciju načina života zajednice ili, ukoliko je otpor suviše istrajan i prijeti da ugrozi profitabilnost eksploatacije resursa, anihilaciju zajednice.

Imperijalistički okvir pervertira prirodno dobro u društveno zlo:

„Mislim da istorija muškatnog oraščića na neki bizaran način odražava istoriju planete Zemlje... Oraščić je dar vulkanske prirode Zemlje. Preko hiljadu godina je činio ljude sićušnog arhipelaga Banda bogatim i prosperitetnim – živjeli su dobro. Bili su bogati. Vrsni trgovci. Trgovali s kraja na kraj okeana. Ali im je na koncu oraščić donio propast. Sve to bogatstvo i prosperitet u stvari su bili svojevrsna fatamorgana, jer su na kraju došli holandski kolonijalisti i masakrirali stanovništvo Bande. Bio je to jedan od najranijih genocida modernog doba. Stanovništvo tog arhipelaga bilo je među prvim žrtvama nečega što bi se moglo nazvati prokletstvom resursa. U neku je ruku to prokletstvo cijele ove planete, a pogađa nas jer smo je dugo tretirali kao nekakav pasivni repozitorij resursa. E sad nam ova planeta uzvraća udarac, moglo bi se reći – gotovo osvetnički.” (Amitav Ghosh u intervjuu o skrivenoj istoriji klimatskih promjena)

Oni koji danas govore o ekstraktivizmu najčešće se bave zastrašujućim primjerima iz Južne Amerike i, još uvijek, Afrike. Rudarenje minerala – litija i ostalih koji su neophodni za proizvodnju baterija nezaobilaznih u procesu zelene tranzicije – postaje poprište novih sukoba. Novovjeko rudarenje – koje trajno zagađuje izvorišta vode i vodotoke, a ugrožava i lokalnu poljoprivredu – najsavremenija je reinkarnacija perverzije dobra u zlo, one o kojoj govori Amitav Ghosh, s posebnom aromom kasnog ili razvijenog kapitalizma. Dakle, nije to učinilo neko apstraktno mi, zapravo nije to učinilo nikakvo mi, nego kapitalistički model esploatacije prirode, baš kao i ljudi. 

Pogleda li cjelinu, čovjek se mora zapitati u čemu je zapravo problem – je li resurs prokletstvo ili će prije biti da je ekonomski model to što blagoslov pretvara u prokletstvo? A ako je to tako, vodi li zelena tranzicija zapravo u promjenu koja neće promijeniti ama baš ništa?

Čista električna vozila, za koja su neophodne litijumske baterije, voziće se čistim ulicama čistih sjevernih gradova – zato što automobilska industrija neće moći dovoljnom brzinom proizvesti dovoljno električnih vozila i za druge krajeve svijeta. A i zato što je većem dijelu svijeta problematična cijena i samih tih vozila, a kamoli posebna infrastruktura koju zahtijeva njihova masovna upotreba (punionice).

No već je opšte mjesto da električna vozila nisu tu da spašavaju nas i ovu planetu, nego automobilsku industriju. Da nije te inovacije, automobilska industrija bi se našla u nerješivoj krizi, budući da pritisak za napuštanje fosilnih goriva sve više raste. I tako je spašen izvor profita, mada se radije govori o spašavanju planete Zemlje, našeg ‘načina života’ i radnih mjesta – potonje, doduše, sve rjeđe zbog  automatizacije/robotizacije proizvodnog procesa.

Je li nešto zaboravljeno u tom procesu?

Lesley Muñoz Rivera pripada domorodačkom narodu Colla iz Atacame u sjevernom Čileu. Njena zajednica se bori da spriječi vađenje litija, zlata, bakra i srebra iz prostrane slane ravnice iz koje oni crpe vodu za poljoprivredu i stočarstvo. Muñoz Rivera kaže:

Muñoz Rivera ovdje koristi zanimljiv termin – pravedno rješenje. Ne samo dobro rješenje. Pa ni zeleno ni za okoliš prihvatljivo ni inovativno nego – pravedno.

A zelene šminka je već uveliko utočište za industriju fosilnih goriva.  

Fosilna goriva spadaju u prokletstva koja su, još prije no što smo shvatili šta čine cijeloj planeti Zemlji, opustošila krajeve gdje ih je bilo u izobilju, na primjer deltu Nigera. U delti Nigera je cijeli narod Ogoni prvo ostavljen bez sredstava za život – tlo je zagađeno, kao i rijeke – a kad su se nigerijske vlasti stavile u službu interesa naftnih kompanija, Ogoni su bili sistem(at)ski ubijani, mučeni i protjerivani. Danas uglavnom žive van Nigerije, a bogata kompanija Shell nije im ni na koji način nadoknadila učinjenu štetu.

Zahvaljujući sad već široko rasprostranjenoj praksi zelene šminke, zelena tranzicija predstavlja izlaz za Shell i druge naftne kompanije koje ne pokazuju nikakvu namjeru da bar reparacijama pokušaju popraviti štetu učinjenu svojom trkom za profitom. Umjesto toga povlače investicije iz sektora fosilnih goriva, preimenuju se u energetske kompanije, napuštaju bušotine, a za sobom ostavljaju pustoš. I opet je okcidentalni progresivizam u ulozi spasioca kapitalizma spasio kapitalizam: zelena tranzicija otvara put u novo, u budućnost, žuri se naprijed. Fosilna goriva su prošlost, ne smijemo dopustiti povratak na staro. Štaviše, ne smijemo se čak ni osvrtati. Tako oni kojima je budućnost oteta ostaju nevidljivi, a njihovi zahtjevi, utemeljeni na istoriji, prigušeni.

Sad se sve fokusira na nauku i tehnologiju koje, međutim, ne zadiru u poredak eksploatacije prirodnih bogatstava i dominacije prirodom radi profita. U tom poretku većina, svojim radom i društvenim dobrima, stvara višak vrijednosti za manjinu na vrhu. Tehnologija sama po sebi može samo otvoriti novo polje za istu vrstu aktivnosti po istom obrascu hijerarhije interesa privilegovane manjine (na vrhu) i potreba većine (na dnu).

Istinska i istinski zelena tranzicija zahtijevala bi, međutim, da se ta hijerarhija bar dobrano poljulja, ako ne i sasvim odbaci. Tranzicija u spomenutom sektoru saobraćaja, na primjer, podrazumijevala bi između ostalog i radikalnu transformaciju organizacije prevoza roba i ljudi ustanovljenu na kolektivnim rješenjima, počevši od intenziviranja željezničkog saobraćaja, kao i promjenu obrazaca globalne trgovine koja se sada za transport robe u velikoj mjeri oslanja na prekookeanske brodove – koji spadaju u najveće zagađivače. Morali bismo drugačije misliti i turizam. A i poljoprivredu i proizvodnju hrane uopšte. Morali bismo drugačije misliti i radikalno drugačije raditi, tačka.

Samo što nema tačke. Umjesto definitivne tačke, u toj i mnogim drugim oblastima forsiraju se rješenja koja ne zahtijevaju radikalne promjene poretka, a ta rješenja će opet tražiti žrtve. Među njima bismo mogli biti i mi. (Nastaviće se...)

FOTO: Rudnik "Lager" kod Sanskog Mosta, Centar za zaštitu životne sredine - Banjaluka

---------------

NAPOMENA: Tekst je napisan zahvaljujući materijalnoj podršci Ureda u Sarajevu Fondacije Heinrich Boell. Mišljenja i ocjene iznesene u tekstu su plod autonomnog istraživanja i promišljanja redakcije RiDa i ni na koji način ne odražavaju stavove Fondacije HBS.