Pravedna tranzicija je... energija narodu!

Piše: 

Nina Lakhani
Zelena tranzicija je sve manje budućnost, a sve više sadašnjost. Već se pomalja obrazac – u kojem nema ništa novo: na polje novih tehnologija jednostavno je primijenjen isti model bjesomučne eksploatacije profita radi. Za mnoge zajednice to znači da će biti žrtvovane njihova zemlja, voda, baština, a na kraju i one same, no ekonomska i energetska korist će biti ništavna. Isto čeka i nas. Već je u toku otimačina zemlje za solarne i vjetroelektrane, a rudnici niču širom BiH. Kako kaže jedan od sagovornika: „Kako litij može biti pravedno rješenje za klimatske promjene ako to znači žrtvovanje moje zajednice?”
Pravedna tranzicija je moguća pod uslovom da, umjesto samo o klimi i emisijama, počnemo pričati i o ljudima i energetskim sistemima – tako da radikalno promijenimo ne samo proizvodnju energije, nego i njenu raspodjelu i upravljanje resursima i procesima.@RiD


S engleskog prevela: M. Evtov

 

Trka Zapada za afričkim plinom povezala je sve aktiviste na COPu27: aktivisti za klimatsku pravdu prozivaju zbog licemjerja bogate zagađivače koji – da bi održali niske cijene energije – insistiraju na intenzivnijoj eksploatacije fosilnih goriva u Africi.

Ovo kratkoročno rješenje energetske krize izazvane ruskim ratom protiv Ukrajine znači da će neke od najsiromašnijih zemalja svijeta, najviše pogođenih klimatskim promjenama, biti osuđene na zagađujuće projekte fosilnih goriva. Projekte od kojih zajednice – čija se zemlja, voda i baština žrtvuju – imati malo ili nimalo ekonomske i energetske koristi.

To rješenje nije ništa drugo do energetski kolonijalizam – političko-korporacijski savez više no očit na COPu27.

Nije tranzicija, nego otimačina

Po konferencijskom centru u Sharm el-Sheikhu razmililo se više od 630 industrijskih lobista. Sklapaju se dogovori o finansiranju akcija za ublažavanje klimatskih promjena i prilagođavanje klimatskim promjenama, o šumskim i prehrambenim sistemima.

Za starješine zajednica na prvoj liniji krize ogroman je, često nepremostiv izazov izboriti se da ih se uopšte sasluša – a kamoli da iniciraju alternative forsiranim, mahom tržišnim rješenjima.

Ali je poruka pokreta za klimatsku pravdu jasna: neophodni su lokalni obnovljivi projekti koji koriste ljudima, a ne korporacijama, kaže Dipti Bhatnagar iz Prijatelja Zemlje (Friends of the Earth International) iz Mozambika. „Ne radi se samo o izvorima energije, nego o cijelom energetskom sistemu – ko tu odlučuje, ko ima koristi i ko profitira.”

Procjenjuje se da oko 600 miliona ljudi širom Afrike još uvijek nema pristup električnoj energiji – uglavnom zato što je većina ulaganja u fosilna goriva usmjerena na infrastrukturu za izvoz, a ne na isporuku struje Afrikancima.

Ali ništa ne garantuje pravednost ni kad se pređe na solarnu, hidro, geotermalnu i energiju vjetra, upozorava Resursni centar za poslovno i ljudska prava (Business and Human Rights Resource Centre) koji prati zloupotrebe i sukobe u vezi sa sektorom zelene energije.

Dobar primjer je vjetroelektrana na jezeru Turkana u sjevernoj Keniji. Izgrađena je na starosjedilačkoj teritoriji nakon što je konzorciju investitora predato 40.000 hektara zemlje – bez ikakvih konsultacija s autohtonim stočarskim zajednicama koje su tu stotinama – ako ne i hiljadama – godina živjele od održive poljoprivrede. Ova vjetroelektrana, najveća u Africi, izazvala je prisilne migracije, sukobe, rodno zasnovano nasilje, nesigurnost pristupa vodi i hrani, kao i narušavanje kulturne i jezičke tradicije zbog priliva građevinskih radnika.

Ova regija se suočava i s najvećom sušom u posljednjih nekoliko decenija, pa su stočari u potrazi za pašnjacima i vodom primorani da se sele sve dalje sa svojim kozama, kravama i kamilama. [Umiru i divlje životinje, a stradavaju i od stočara jer usljed nedostatka hrane i vode ulaze na teritoriju farmi, op.ur. ]

„Nije ovo tranzicija, nego otimačina zemlje,“ kaže John Tingoi iz Domorodačkog pokreta za širenje mira i transformaciju sukoba (Impact) u sjevernoj Keniji. „Ako se krše osnovna ljudska prava, a zajednice nemaju nikakve koristi, to ni slučajno ne može biti pravedno.“

Resursni centar je od 2015. do 2021. godine zabilježio 369 napada povezanih s obnovljivom energijom, uključujući ubistvo 98 branitelja zemljišta i okoliša. Većina napada odnosila se na brane, ali ubrzano rastu nasilje nad aktivistima i sudsko gonjenje aktivista koji osporavaju projekte eksploatacije geotermalne, sunčeve i energije vjetra.

Nijedna od 15 najvećih svjetskih kompanija za obnovljivu energiju nema politiku poštivanja prava na zemljište iako solarne i vjetroelektrane zahtijevaju znatne količine zemljišta, a samo ih četvrtina ima politiku priznavanja prava autohtonih naroda.

„Postoji opasnost da sektor obnovljivih izvora energije ponovi zloupotrebe ekstrakcijskog modela vođenog profitom. Ako govorimo samo o klimi, a ne govorimo o nejednakosti i ljudskim pravima, onda ne govorimo o pravednoj i održivoj energetskoj tranziciji”, kaže Jessie Cato, menadžerica programa prirodnih resursa u Resursnom centru.

Ali ne mora biti ovako.

U Keniji je, nakon višegodišnjih aktivističkih kampanja za sprečavanje koruptivnih dogovora investitora i lokalnih čelnika, 2016. godine donesen zakon koji zabranjuje prodaju i zakup zemljišta u zajedničkom vlasništvu bez konsultacija i odobrenja cijele zajednice. Zajednice oko jezera Turkana koriste ovaj zakon boreći se protiv još jedne otimačine svoje zemlje – ovog puta 110.000 hektara – i dosad je sud bio na njihovoj strani.

Više od 80% energije Kenije dolazi iz obnovljivih izvora. Tingoi kaže da se, nakon niza pravnih bitaka, blokada koje su vršile zajednice i otkazivanja projekata, zapaža promjena u poslovanju energetskih kompanija.

[…]

Dominacija profita i žrtvovanje zajednica

Globalne emisije stakleničkih plinova prošle godine su porasle za nevjerovatnih 1%, iako bi se morale drastično smanjiti – ako se nadamo izbjeći potpunu katastrofu u zemljama koje su istorijski najmanje doprinijele klimatskoj krizi.

Problem je u tome što se prelazak na obnovljive izvore energije već odvija tako da svakim dijelom opskrbnog lanca dominiraju privatni investitori. Ovaj obrazac je rezultat pritiska SAD-a i drugih zapadnih ekonomija, osjetan i na ovogodišnjem klimatskom samitu COP27. Upravo tome se opiru zemlje u razvoju koje se sve više zadužuju da bi sanirale štete i barem se prilagodile krizi kojoj nisu nimalo doprinijele.

Rudarski sektor ima neslavnu istoriju ozbiljnog kršenja ljudskih prava: otimačina zemlje, zagađenje vode, nasilje i kriminalizacija. Ne iznenađuje da se ovaj obrazac ponavlja i u slučaju minerala potrebnih za prelaz na električna vozila i zelenu tehnologiju – recimo litija, bakra i kobalta.

Resursni centar bilježi između 2010. i 2021. godine 495 prijava kršenja ljudskih prava u vezi s ekstrakcijom ovih minerala. Najčešći ekološki problemi su nestašica vode i zagađenje. Uz sve intenzivnije suše i neredovne kišne obrasce, ovo izaziva ogromnu zabrinutost – zbog same prirode rudarenja koje guta vodu.

Lesley Muñoz Rivera pripada domorodačkom narodu Colla iz Atacame u sjevernom Čileu. Njena zajednica se bori da spriječi vađenje litija, zlata, bakra i srebra iz prostrane slane ravnice iz koje oni crpe vodu za poljoprivredu i stočarstvo. Zajednice koje bi bile najviše pogođene vrlo vjerovatnom nestašicom vode u ovom sušnom planinskom području nikad nisu konsultovane i Vrhovni sud je prije dvije godine suspendovao ovaj projekat.

Muñoz Rivera kaže: „Mi nemamo alternativne izvore vode, a kiše i snijega je sve manje zbog klimatskih promjena. Kako litij može biti pravedno rješenje za klimatske promjene ako to znači žrtvovanje moje zajednice?”

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 13/11/2022.

FOTO: Bloomberg

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

15/11/2022