Zapanjuje (ili ipak ne?) koliko obrazac bogaćenja tamošnje stranačke elite liči na ovaj kod nas: kontrolisanje i/ili rasprodaja vitalnih prirodnih resursa, praćeno uništavanjem industrijskih pogona i usput, politički vrlo korisno, razbijanje temelja radničkih organizacija. Tim procesom se istovremeno stavlja pod kontrolu materijalna osnova društva i uništava kapacitet društva na otpor. Učestali protesti u zadnjoj deceniji nisu do sada uspjeli uzdrmati temelje ovog poretka, ali jesu doprinijeli jačanju narodnih političkih snaga i iskustva otpora. Nije zanemarljiva ni politička vrijednost iskustva velikih očekivanja koja su 'čudotvorne' nove stranke redom iznevjerile.
U trenutku kad se u nekim dijelovima BiH formiraju nove skupštinske većine, ideološki vrlo konfuzne, Kurdistan je poučan primjer: bez političkog organizovanja radnog naroda nema istinske opozicije i nema radikalnih zaokreta.
Prevod s njemačkog: M. Manojlović
Lektorisala: M. Evtov
„Htjeli smo vlastitu državu. Šta smo dobili? Tenkove, zatvorske kazne i korumpirane političare, a narod skapava od gladi. Dokle to treba da trpim, šta sam kome skrivila?“ Ovo je 26-godišnja učiteljica Nariman napisala o uzrocima protesta koji su se decembra 2017. proširili iračkim Kurdistanom. Nacionalna autonomija Kurda u Iraku nije riješila klasni konflikt. Naprotiv: socijalno pitanje je u središtu sukoba u iračkom Kurdistanu. Okidač protesta bili su očajni uslovi u kojima živi većina stanovnika.
Kurdsko klasno društvo
Nakon zaljevskog rata i ustanka Kurda u Iraku 1991. godine, dvije glavne kurdske partije, PUK (Patriotska Unija Kurdistana, pod vođstvom Dželala Talabanija) i PDK (Demokratska Partija Kurdistana, na čelu s Masudom Barzanijem) 1992. godine uspostavljaju vladu i parlament. Od tada, vođe ove dvije partije čine vladajuću elitu iračkog Kurdistana. Skoro osam miliona ljudi živi u ovoj regiji, gdje od 1991. Godine više nema nacionalne diskriminacije nad Kurdima. Kurdska regionalna vlast danas ima vlastitu policiju, obavještajnu službu, vojsku (Pešmerga), pa čak i vanjsku politiku nezavisnu od Bagdada. Privredna moć je u rukama kurdske vladajuće klase koja kontroliše industriju, zemlju i prirodne resurse.
Vođe dviju najjačih partija, PUK i PDK, ne kontrolišu samo državu, nego i privredu i naftna polja. Nekadašnji zamjenik sad već pokojnog Talabanija posjeduje dvije velike bolnice, dva naftna polja, 10.000 kvadratnih kilometara zemlje u Erbilu, dva brda u Kurdistanu, 360 stanova u Njemačkoj, jednu željezničku trasu u Turskoj, jedan luksuzni stan u Rusiji i račune u evropskim bankama teške, kako se procjenjuje, 38 miliona dolara. A on čak nije ni najbogatiji.
Klasno društvo u Kurdistanu vidljivo je na svakom koraku. Najniži slojevi više klase i viša srednja klasa žive u tzv. zelenim zonama, odvojeni od ostatka stanovništva. Najbogatiji žive u brdima. U Kurdistanu elite tradicionalno posjeduju vlastita brda. Postoji čak i poslovica: „Ako hoćeš da se popneš na vlast, popni se na brdo“.
Zapadni mediji slave irački Kurdistan kao demokratsku, politički stabilnu i prosperitetnu regiju. Rado se prikazuju najljepša mjesta, trgovački centri, naselja srednje i više klase, te bogataška brda.
Stvarnost je drugačija: većina ljudi živi u siromaštvu, bez struje i vode, mnogi nemaju ni za hranu. Od 2005. godine zatvoreni su mnogi industrijski pogoni i mnogi radnici ostali bez posla. Danas u Kurdistanu industrije više gotovo i nema – s izuzetkom naftne industrije. Većina zaposlenih radi u državnoj službi.
Javni sektor je drugi najveći poslodavac, odmah nakon naftne industrije. Ali nezaposlenost je visoka: po zvaničnim procjenama, i do 20 posto. Prosječna radnička plata je 320 dolara, a četveročlana porodica samo za stanarinu mora izdvojiti oko 300 eura mjesečno. No čak i tako niske plate isplaćuju se otprilike svaka tri mjeseca. K tome mnogi formalno zaposleni uopšte ne primaju platu i moraju tražiti dodatni izvor prihoda. U Kurdistanu kažu da je zvanična stopa nezaposlenosti 20%, no da je i 80% zaposlenih zapravo „nezaposleno“ utoliko što od plate ne mogu preživjeti.
Otpor raste
Još 2005. godine počele su prve demonstracije sa socijalnim zahtjevima, prvenstveno u Sulejmaniji i ruralnim oblastima. Desetine hiljada ljudi je izašlo na ulice. U isto vrijeme, regionalna vlada je kurdska naftna polja prodala stranim preduzećima. Sva dobit je završila u džepovima partijskih vođa i njihovih rođaka i poznanika. Obični narod nije dobio ništa.
No dvije najveće partije ipak su našle načina da obećanjima unesu razdor u protestni pokret. Velik novac uložili su u kupovinu opozicionara, intelektualaca i novinara, kako bi ušutkali kritiku. Korupcija je dostigla ogromne razmjere.
Talabanijev zamjenik je 2009. godine napustio PUK i osnovao novu partiju pod nazivom Gorran (Promjena). Profil ove partije je pored kurdskog nacionalizma obuhvatao i zahtjeve za više demokratije, građanskih prava, transparentnosti i pravde. Na izborima 2009. godine osvojili su više od petine poslaničkih mjesta. To je bio drugi veliki protest protiv kurdskih vlasti nakon demonstracija iz 2005. Gorran je četiri godine bio glavna opoziciona snaga u parlamentu. Premda su već tada počeli kršiti obećanja podržavajući privatizaciju i neoliberalne privredne reforme (a 2013. i zvanično ušli u vladu), kad je nastupio treći talas protesta, 2011. godine, još uvijek su bili u opoziciji.
Ovaj talas je bio posljedica tadašnjeg „arapskog proljeća“. Njegovu bazu su činili studenti; njihov pokret, poznat kao „februarski“, potrajao je nekoliko mjeseci. Zahtijevali su, pored socijalnih reformi, da vlada podnese ostavku. Partija Gorran je na početku podržala ovaj pokret, očito s namjerom da nad njim preuzme kontrolu, što se na kraju i desilo. Godine 2013. Gorran ponovo dobija na izborima i ulazi u koaliciju s vladajućim strankama. Partijski šef, Noširvan Mustafa (Nawshirwan Mustafa) tada je izjavio kako se nada da će ulice ubuduće biti „mirne“.
Nova privredna kriza u iračkom Kurdistanu nastupa 2014. godine. Nezaposlenost je rasla, a plate padale i mnogi radnici mjesecima nisu primili dohodak. Kada je isplata konačno ponovo počela, dobili su samo polovinu iznosa koji su primali ranije. Ovo 2015. dovodi do novog vala protesta: na ulice su izašli radnici i privatnog i javnog sektora, ali ih Gorran, sad na vlasti, više nije podržavao, a ministar finansija, zaslužan za smanjenje plata, pripadnik je upravo ove partije.
Uz to je osnovana i nova stranka pod imenom Nawae Nwe (Nova generacija). Dok se Gorran barem deklarativno zalaže za rješavanje socijalnih pitanja, šef nove stranke je proamerički nastrojeni privatni preduzetnik i zagovornik privatizacije. Zvanični mediji Kurdistana proglasili su Gorran strankom za politička pitanja, a Nawae Nwe strankom za privredna pitanja. No obje partije zauzimaju jasnu prokapitalističku poziciju.
Godine 2016. započet je novi proces rješavanja privredne krize. Upleli su se MMF i Svjetska banka: ponudili su kredite, a zauzvrat zahtijevali nove privatizacije. Na ulicama se ponovo našlo desetine hiljada ljudi, no ovaj put s jasnijom porukom: suštinski antikapitalističkom, budući da se radi o protivljenju MMF-u i Svjetskoj banci.
Rađanje nove ljevice
Na nesreću, i tada je nedostajala snažna aktivna ljevica koja bi mogla usmjeriti ovaj protestni pokret. U Kurdistanu, doduše, postoje tradicionalno lijeve partije, koje su i podržale proteste – na primjer Kurdska komunistička partija (KKP) i Radnička komunistička partija Kurdistana (APK). No KKP otvoreno podržava Barzanijevu građansku stranku PDK, dok APK nema gotovo nikakav uticaj i obitava na rubu političkog spektra.
Ali protesti su iznjedrili i novu ljevicu. Nju čine dva radikalna studentska sindikata: jedan je nazvan 1968, a drugi Oktobar. Usto je osnovan i Socialist Review Center Kurdistan koji okuplja revolucionarne socijaliste.
Radikalna ljevica još uvijek je previše malobrojna da bi značajnije uticala na stanje u društvu. Zadnjih godina značajan trend unutar ljevice predstavljaju politizacija i radikalizacija sindikalnih pokreta.
Veliki kurdski sindikati nisu pomogli u ovoj borbi jer su uglavnom naklonjeni privredi i teže partnerskom odnosu s velikim gazdama i partijskim vođama. Krovni savez ovih sindikata nastao je 2010. ujedinjenjem dvije organizacije koje su pripadale dvjema vladajućim strankama. Ovi zvanični sindikati zapravo su pomogli u gušenju protesta, pozivajući radnike da se raziđu i vrate kućama, obećavajući im da će zahtjeve progurati u pregovorima s političarima.
No tokom protesta su osnovani nezavisni sindikati, koji zaista zastupaju interese radnika i zahtijevaju poboljšanje socijalne situacije, povećanje plata i ostavku vlade. Ovi sindikati okupljeni su u savezu Radnički centar za borbu, a zastupaju radnike raznih sektora, prvenstveno građevinarstva.
Najznačajniji dio tržišta rada pokriva naftna industrija. Ali tu samo 20% zaposlenih čine Kurdi; ostali su stranci, što otežava sindikalno organizovanje. Ipak, zaposleni u naftnoj industriji imaju velik ekonomski uticaj: kad je nedavno na jednom od manjih naftnih polja izbio štrajk, vlada je odmah pristala na sve zahtjeve radnika.
Građevinarstvo ima velik protok radne snage: u Kurdistanu se mnogo gradi, na svakom koraku niču tržni centri, a stare građevine se ruše da naprave mjesta novima. Građevinci možda nemaju toliku ekonomsku moć kao radnici naftne industrije, ali su zato politički osvješteniji od svih radnika u Kurdistanu. S obzirom na izrazito razvijenu klasnu svijest, nije slučajno da je najaktivniji sindikat upravo sindikat građevinaca, koji je podržao i proteste u decembru 2017. i one u martu 2018. godine.
Socijalni pokreti, sindikati i ljevica Kurdistana moraju se oduprijeti pokušajima vladajućih stranaka da zazivanjem „nacionalnog jedinstva“ i „kurdskog pitanja“ skrenu pažnju sa socijalnih pitanja. Činjenica da kurdsko stanovništvo tlači kurdska vladajuća klasa pokazuje da borba za nacionalno oslobođenje mora biti i borba za socijalno oslobođenje.
Preneseno sa: www.marx21.de
Datum objavljivanja: 7/10/2018.