Savremena Kuba: otvaranje da, ali na temeljima socijalističke revolucije

Piše: 

Robert Griffiths
Kuba se i dalje bori s posljedicama sankcija koje nameću SAD. I dok desničarske snage unutar zemlje i širom svijeta rade na podrivanju socijalističkog puta u ovoj zemlji, kao i drugdje u latinoameričkoj sferi, Kuba iznalazi snagu za promjene koje će donijeti više istinske, neposredne i lokalne demokratije i prilagođavanje novim okolnostima kakvo neće ugroziti borbu za socijalizam – pravednije društvo jednakih i slobodnih. Teško je prognozirati hoće li samostalni razvoj Kube biti ugrožen zbližavanjem s Kinom, ali Kubanci su voljom svjetskih kapitalističkih sila lišeni drugih opcija. 
Robert Griffiths, generalni sekretar britanske Komunističke partije, razmatra trajno socijalistički karakter kubanskih međunarodnih odnosa, kubanskog društvenog modela, odnosa prema vjeri, sindikatima i izborima u okolnostima odnedavno povećane uloge trgovinske razmjene i otvaranja stranim ulaganjima.
@RiD

S engleskog prevela: M. Evtov

 

Moja posjeta Kubi u novembru 2022. godine počela je razgovorima s Huanom Karlosom Marsanom, članom centralnog komiteta kubanske Komunističke partije [Partido Comunista de Cuba / PCC] i zamjenikom šefa međunarodnog odjela ove stranke, zajedno s Belkysom Lay Rodriguez iz odjela za Evropu.

Oboje su izrazili zahvalnost za solidarnost koju njihovoj zemlji pružaju posvećena aktivistička tijela, sindikati, Morning Star i britanska Komunistička partija.

Uveliko ih je ohrabrilo što je Generalna skupština UN-a 3. novembra 2022. godine – već tridesetu godinu zaredom — glasala protiv „ekonomskog, komercijalnog i finansijskog embarga koji su Kubi nametnule SAD“. Blokadu su podržale samo dvije zemlje, SAD i Izrael, a dvije su bile suzdržane: Brazil – na čelu sa Jairom Bolsonarom – i Ukrajina, taj svjetionik slobode u kojem su sve opozicione stranke zabranjene, a sindikalna prava uskraćena.

Zadovoljni su i rezultatom 16. Međunarodnog sastanka komunističkih i radničkih partija, koji je krajem oktobra održan u Havani.

Uprkos nekim neslaganjima između učesnika – posebno u vezi s ratom u Ukrajini – PCC je pomogla da se sve strane usmjere ka zajedničkoj izjavi i programu zajedničkog djelovanja za 2023. godinu.

Naravno, blokada koju nameću SAD jednoglasno je osuđena.

Marsan ističe da embargo tokom dosadašnjeg mandata predsjednika Joea Bidena već košta kubansku ekonomiju više od šest milijardi dolara.
„To je 15 miliona dolara dnevno u izgubljenoj trgovini i investicijama“, procjenjuje Marsan, „i još uvijek čekamo da Biden održi obećanja o poništavanju dodatnih sankcija koje je uveo Trump.“

Biden je ublažio neke mjere protiv doznaka i letova iz SAD-a u Kubu, te nakon uragana Ian čak odobrio pomoć vrijednu dva miliona dolara, ali to je daleko od normalizacije odnosa između ove dvije države.
 

Talas promjena na kubanski način

Nije da si Kuba može priuštiti da miruje čekajući prosvjetljenje u Bijeloj kući.

Joel Queip Ruiz, ekonomski šef PCC-a, na našem sastanku je entuzijastično predočio kubanski „ekonomski i društveni model socijalističkog razvoja“ koji su nakon 6. kongresa stranke 2011. godine slijedile sve vlade.

Zadržavajući „društvena preduzeća kao glavne aktere” ekonomskog razvoja Kube, ovaj novi model naglašava ulogu samozapošljavanja, nepoljoprivrednih kao i poljoprivrednih zadruga, privatnih i državnih malih i srednjih preduzeća, specijalnih razvojnih zona poput one u Marielu, te novu otvorenost za „progresivna” ulaganja stranog kapitala koja koriste ekonomskim i društvenim ciljevima Kube.

PCC je na svom 8. kongresu u aprilu 2021. godine ažurirao ovaj model jasnim prioritetima: razviti i proširiti kubanske kapacitete obnovljive energije; povećati proizvodnju hrane korištenjem nove zelene tehnologije da bi se okončala zavisnost od uvoza; osigurati nove izvore sirovina – osobito za odjeću i obuću – i modernizovati proizvodne kapacitete; obnoviti i poboljšati turističku industriju Kube, te dobiti pristup međunarodnim finansijama, naročito za poticanje trgovine i ulaganja.

To podrazumijeva jačanje odnosa Kube sa susjedima. SAD su učinile sve u svojoj moći da te odnose pokvare, koristeći Organizaciju američkih država [OAD – organizacija 35 država Amerika, sa sjedištem u Washingtonu] za napade na vlade Kube, Venecuele, Nikaragve, Bolivije i svake druge koja u ovoj regiji odbija pokleknuti pred diktatom SAD-a.

Kuba umjesto toga aktivno sudjeluje u drugim regionalnim tijelima kao što su Bolivarski savez za narode naše Amerike osnovan u partnerstvu s Venecuelom, Zajednica država Latinske Amerike i Kariba, Udruženje karipskih država, Latinoameričko udruženje za integraciju, a djeluje i u partnerstvu s Karipskom zajednicom.

Kina, Španija i zapadna Evropa, Indija i jugoistočna Azija glavna su izvozna tržišta Kube, uglavnom za duhan, šećer, minerale i rum. Glavni uvoz Kube čine hrana i žitarice, gorivo, motori, rezervni dijelovi i druga industrijska roba – iz Španije, Kine, Italije, Brazila, Kanade, SAD i drugih zemalja zapadne Evrope i Latinske Amerike. Ubrzano se širi i trgovina s Indijom, Južnom Afrikom, Singapurom, Belgijom, Švedskom i Novim Zelandom.
 

Kubansko-kinesko prijateljstvo


No svakako je najznačajniji trofej iz decembra 2021. godine, kada je potpisan plan saradnje s Kinom, u sklopu njene inicijative Pojas i put.

U Havani me kontaktirao Ma Hui, kineski ambasador u Kubi, moj prijatelj još iz vremena svog službovanja na visokim pozicijama u Britaniji, i toplo govorio o obostrano korisnim odnosima njegove zemlje i Kube.

Kuba je velika zemlja, što moje ovdašnje iskustvo svakodnevno potvrđuje“, rekao mi je govoreći o kubanskoj borbi za nacionalni suverenitet, o kubanskom internacionalizmu na djelima a ne samo na riječima, doprinosu Kube biomedicinskoj nauci i odlučnosti Kube da uprkos svemu izgradi socijalizam.

„Kina poziva SAD da poslušaju glas međunarodne zajednice i prekinu ovu blokadu“, izjavio je Ma Hui. On očigledno uživa u svom radu na produbljivanju 62-godišnjeg prijateljstva između Fidela Castra i Mao Zedonga u ime njihovih naroda.

Nekoliko sedmica nakon ovog razgovora, kubanski predsjednik Miguel Diaz-Canel odletio je u Kinu radi razgovora o još bližoj saradnji u oblastima kao zelena energija, biotehnologija, turizam, digitalna tehnologija i ekonomska infrastruktura.

Kina u Kubi već znatno investira u naftu, komunikacije, poljoprivredu, transport i druge infrastrukturne projekte. U toku su i razgovori s Kinom i Rusijom o obnovi kubanskog željezničkog sistema.
 

Odbraniti nasljeđe socijalističke revolucije

Ovi i drugi trgovinski i investicioni sporazumi vrlo su značajni za Kubansku radničku federaciju [Central de Trabajadores de Cuba / CTC] koja okuplja 19 sektorskih sindikata.

U sjedištu CTC-a upoznao sam međunarodnog sekretara ove federacije Ismaela Drulleta Pereza i još devet sindikalnih vođa, većinom žena – u Havani je 1960. godine, 21 godinu nakon CTC-a, osnovana i Federacija kubanskih žena [Federación de Mujeres Cubanas].

Blokada SAD-a, „specijalno razdoblje” nakon raspada SSSR-a i, u novije vrijeme, pandemija COVID-a teško su pogodili milione radnika i njihove sindikate u smislu poslova i životnog standarda. Naravno, nedostatak hrane, energije, sredstava za čišćenje i lijekova izaziva ljutnju i frustraciju.

„Moramo u ovim teškim okolnostima zadržati svoje socijalističke vrijednosti, moramo CTC-ova načela jedinstva, solidarnosti i participativne demokratije braniti od sebičnosti i sektaštva“, insistira Perez. Važnost kolektivnog pregovaranja i proces socijalističke emulacije moraju se održavati.

CTC prepoznaje vitalnu ulogu PCC-a, ali – kao tijelo nezavisno od vlade – mora zastupati i prava i dužnosti svojih članova. Perez je, kao i 20 drugih vodećih sindikalaca, izabrani zastupnik u Nacionalnoj skupštini narodne vlasti [Asamblea Nacional del Poder Popular] i, zajedno s još pet članova CTC-a, služi i u Centralnom komitetu PCC-a.

„Trenutne potrebe i zahtjeve radničke klase moramo uravnotežiti s borbom za izgradnju socijalističkog društva za sve“, napominje Perez.

Nema sumnje da vlast PCC-a počiva na saglasnosti naroda. Kuba je decenijama bila jedna od rijetkih zemalja Latinske Amerike čija se vlast usuđivala staviti oružje u ruke naroda i njegovih milicija, ili čije su vođe mogle riskirati da lično uđu među mase radnika i seljaka.

Ali ovaj pristanak treba pridobiti i, u nedaćama, obnavljati. To je slučaj naročito u siromašnijim četvrtima kakva je Los Sitios u centru Havane, gdje siromaštvo rađa zloupotrebu droga i alkohola, porodično nasilje, prostituciju i sitni kriminal.

Ovdje su vlada i PCC sklopili neke izvanredne saveze.

Posjetioce sociokulturnog projekta Quisicuaba u jednoj staroj, zapuštenoj ali živahnoj ulici, dočekuju široki osmijeh i čvrsti stisak ruke dr Enriquea Alemana.

„Mi ne osuđujemo, nego nastojimo razumjeti i pomoći”, kaže mi on. U uskoj gradskoj kući dočeka vas Aladinova pećina puna slika, skulptura i egzotičnih artefakata svih vrsta, od kojih su neki nasljedstvo buržoaske porodice njegove bake.

Mnogi od njih odražavaju porijeklo i kulturu izvorne zajednice oslobođenih robova iz današnje Angole, koji su svoje naslijeđe štitili pod plaštem rimokatolicizma – ta vjerska veza opstala je sve do danas.

Ovaj projekat je dobio nacionalno i priznanje UN-a kao muzej, kulturni i distribucioni centar u kojem se stotinama ljudi svakodnevno dijele hrana i savjeti. Aleman sve to vodi staloženo, blagim glasom.

„Vi ste katolički vjernik?” – upitao sam ga, podsjetivši ga na na Zapadu uvriježeno mišljenje da je na Kubi religija zabranjena.

„Jašta je”, odgovorio je tobože tajnovito, pa odmah veselo dodao, „ja sam katolik sa članskom iskaznicom Komunističke partije.”

U osnovi kubanske socijalističke demokratije nalaze se opštinske skupštine narodne vlasti, svih 168. Blisko sarađujući sa svojim Narodnim vijećima i sindikalnim, ženskim, omladinskim, studentskim i drugim masovnim organizacijama, te skupštine ispunjavaju širok spektar finansijskih, ekonomskih, ekoloških, društvenih i kulturnih odgovornosti.

Jedne blage novembarske večeri prisustvovao sam takvom sastanku na otvorenom, gdje su bili predlagani kandidati za skupštinske izbore koji će se tajnim glasanjem održati 27. novembra.

Maydelys Dupuy Zapata, predsjednica Pokrajinskog izbornog vijeća, pozdravila je stanovnike i pozvala ih na nominacije. Jedna mještanka je nominovala trenutnog nosioca te dužnosti, koji se odmah našao na udaru kritike ostalih prisutnih.

Potom je predložena jedna mlada žena, koja je nakon razmatranja izglasana u sljedeći krug, kao i 26.745 drugih kandidata diljem zemlje.

Političkim strankama, uključujući i PCC, kampanje su zabranjene i na izbornim skupovima se ne navodi ničija stranačka pripadnost. Nakon 27. novembra se ispostavilo da su mnogi uspješni kandidati komunisti, ali neki nisu, te da među njima ima mnogo više žena – oko 51 posto – i mladih nego prije.

Ali milione Kubanaca i dalje nadahnjuje upravo PCC-ov slogan: Hasta la victoria siempre! – Naprijed sve do pobjede!

IZVOR: Morning Star

Objavljeno: 11/2022.

 

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

09/01/2023