S engleskog prevela: M. Evtov

„Madam Le Pen je potučena. Francuska je očito odbila da joj povjeri svoju budućnost, što je vrlo dobra vijest za jedinstvo našeg naroda. Međutim, Emmanuel Macron je predsjednik izabran najbjednijom većinom u istoriji Pete republike. Njegova pobjeda pluta u moru suzdržanih glasača i nevažećih glasačkih listića.“

Ima desnice, ali ima i ljevice

Ove riječi radikalnog ljevičara Jean-Luca Mélenchona, kojem je malo nedostajalo da u prvom krugu predsjedničkih izbora pobijedi fašistkinju Le Pen, ukazuju na sve dublju krizu francuskog političkog sistema, iako je Macron Le Penovu pobijedio s 58,5 naspram 41,5 posto.

Sinoć su glavni evropski lideri i komentatori odahnuli od olakšanja. Prije pet godina, kad je Macron izabran prvi put, bilo je veselja i predviđalo se da će poletni liberalni modernizator razbiti politički kalup i smaći prijetnju „populizma” i slijeva i zdesna – i to ne samo u Francuskoj, nego širom Evrope.

Sad su zahvalni već i na tome što se održao. Nema zanosa, samo zakašnjelo i površno priznanje razmjera društvene i političke krize s kojom se suočava ova zemlja.

Ima istinskog olakšanja među svima koji su se u praksi usprotivili ne samo Le Penovoj, nego i njenom rasizmu i autoritarizmu – koje je Macronova vlada oponašala. Ima i velike zabrinutosti javnosti zbog stalnog uspona Le Penove.

A tu je i priznanje radničke klase za ono što je Mélenchon u prvom krugu postigao sa 7,7 miliona glasova, te njegov poziv da se na tome gradi kako bi na parlamentarnim izborima u junu ljevica osvojila mnogo više mjesta.

Komentatori koji su proveli pet godina pretvarajući se da radikalna ljevica ne postoji sad je moraju barem spomenuti.

Ovi rezultati, zajedno s rezultatima prvog kruga, daju dublji uvid u političku realnost. Macron je u odnosu na 2017. godinu izgubio oko dva miliona glasova, a Le Penova dobila preko dva miliona glasova.

Uprkos tome što su ankete često pokazivale manju razliku, suzdržanih glasača i praznih/poništenih glasačkih listića bilo je više nego prošli put i opet ih je više nego glasova za Le Penovu.

Autoritarnost države u Macronovom mandatu

Ne radi se samo o tome da je bivši bankar i otvoreni elitista nametnuo „neoliberalne reforme” i najavio da još toga tek dolazi. Ti ekonomski napadi izvršeni su gvozdenom rukom države. Macronova vlada je autoritarno i nasilno gušila protestni pokret Žuti prsluci, 2018. godine započet zbog planiranih povećanja poreza na energiju i gorivo, a potom izazvala sve vrste drugih nezadovoljstava.

Utrljavajući so na bezbrojne tjelesne povrede koje je nanijela policija, Macronovi ministri i pristalice pokušali su okaljati šarolike proteste i učesnike tvrdeći da su ih pokretali fašisti. Bio je to poklon oportunistkinji Le Pen.

Stoga ne iznenađuje da su dva glasnogovornika dijelova mreže Žutih prsluka koji eksplicitno osuđuju Le Penovu rekli novinarima da uprkos tome ne podržavaju glasanje za Macrona.

To je bilo i mišljenje mnogih muslimanskih i imigrantskih zajednica u Francuskoj koje su 2017. godine prvo u većem broju (40%) glasale za socijalistu Mélenchona, a onda u drugom krugu za Macrona.
Macron ih je nagradio zatvorivši više od 700 džamija kad je krenuo u krstaški rat protiv onoga što je nazvao „islamski separatizam“.

To je bila krinka za donošenje rasističkog zakona o „antiseparatizmu” koji je značio zabranu ne nasilnog ekstremizma, nego muslimanskog građanskog i političkog djelovanja koje ne podliježe državnoj kontroli a muslimanima omogućava da se udruže kao muslimani.

Ovi zakoni učinili su legitimnim ne samo rasizam, nego i Le Penovu. U jednom trenutku je čak i kritikovala niz vladinih mjera kao rasističke!

Još jedan poticaj za nju došao je od samog Macrona. On i njegov tabor jasno su dali do znanja da bi im bilo draže da se u drugom krugu suoče s Le Penovom nego s bilo kojim drugim kandidatom. Djelomično je to bio najgrublji elektoralizam – ogoljeni kalkulantski rezon bez ideje.

Glasove je mogao dobiti samo suočavanjem s Le Penovom – iskorištavajući još uvijek snažne antifašističke osjećaje ljudi. U protivnom je riskirao da se uvrsti među one koji su predsjednikovali samo u jednom mandatu.

Drugi razlog je taj što Macron u dobroj mjeri dijeli fundamentalnu izbornu strategiju Le Penove. On smatra da se politika više ne dijeli na ljevicu i desnicu, a i Le Penova želi uništiti staru polarizaciju lijevo-desno – naročito lijevi pol organizovane politike radničke klase. Ona je savremena fašistkinja. On se zalaže za autoritarni nabildani neoliberalizam. Ona za nešto gadnije.

Zamagljena istina i šuplja politika

Vidimo da se sve ovo ogleda i u ozbiljnijem medijskom praćenju izbornih rezultata, uz analizu po kojoj je sad politika podijeljena između „antiglobalizacijskih populista i nacionalista” i globalnih modernizirajućih internacionalista. Slične riječi korištene su i prije pet godina.

One djelimično odražavaju istinu, ali je mnogo više zamagljuju.

I ne samo to, katastrofa pandemije COVID-a zadnja je u nizu kriza koje otkrivaju nesigurnost globalizovane ekonomije koja je trebala donijeti novu eru prosperiteta. Došlo je do reakcije. Ali nije tako jednostavna kao „globalizator” protiv „nacional-populiste”.

Što je još važnije, onima koji su privrženi kapitalističkom statusu quo odgovara tvrdnja da su stare podjele na ljevicu i desnicu nestale, zamijenjene racionalnim, tehnokratskim centrom i urođenim antielitizmom koji je u svojoj srži reakcionaran.

Tako nalazite članke po kojima opasnost u Francuskoj proizlazi iz toga što 61 posto glasova u prvom krugu ide „antielitističkim kandidatima“.

To odražava izvanredni kolaps glavnih stranaka i Macronovu stagnaciju. Ali to i zamagljuje činjenicu da je od toga barem 25 posto pripalo radikalnoj ljevici.

Braniocima propadajućeg centra možda odgovara da Mélenchona stave u isti koš s Le Penovom, ali on je prvi francuski političar koji je nju nazvao fašistkinjom, pridružio se velikim demonstracijama protiv islamofobije i ujedinio antifašiste pozivajući ih da ne glasaju za Le Penovu. Sedamdeset posto muslimana koji su glasali u prvom krugu izabralo je Mélenchona.

Nova konfiguracija politike

Pedeset godina je stranačka politika u Francuskoj značila po jednu veliku stranku na ljevici i desnici. Socijalističku partiju i partiju desnog centra koja je prolazila kroz različite oblike. U njihovim orbitama nalazile su se po jedna ili više manjih stranaka koje su, zahvaljujući sistemu predsjedničkih i parlamentarnih izbora u dva kruga, mogle nastojati da pregovorima i lokalnim dogovorima dobiju zastupljenost i vidljivost, a da pritom ostanu dio organizacionih polova francuskog političkog života.

To se već godinama ruši, i to ne samo u Francuskoj. Ovog mjeseca je pretrpilo još jedan udarac.

Socijalisti, koji su prije samo 10 godina bili na predsjedničkom mjestu, dobili su 1,8 posto. Istorijska stranka De Gaullea dobila je 4,8 posto. Pošto nijedna od njih nije dostigla 5 posto, ne mogu od države tražiti nikakva sredstva i suočavaju se s finansijskom krizom.

Tu su konzervativno-liberalni blok na čelu s Macronom, krajnje desničarski blok (sa stvarnim fašistima) na čelu s Le Penovom, te radikalno ljevičarski blok koji predstavlja Mélenchon. Slična tendencija viđena je i drugdje u Evropi, mada je Francuska otišla najdalje.

Ali treba biti oprezan.

Neki su 2015. godine mislili da će napredak radikalne ljevice u Grčkoj i Španiji automatski okončati reformističke tendencije i socijaldemokratiju i da će ljevica zauzeti sav taj stari prostor. Socijaldemokratija se u obje zemlje zapravo značajno oporavila, dijelom zbog slabosti i grešaka radikalne ljevice. A u Njemačkoj je radikalna ljevica u žestokoj defanzivi.

Zamislivo je da bi se to moglo dogoditi i u Francuskoj.

Mnogo će toga ipak zavisiti od rezultata parlamentarnih izbora u junu. Mélenchon je pozvao na okupljanje snaga ljevice i izašao s ambicioznim sloganom – na Macronovo oslabljeno predsjedništvo treba odgovoriti glasanjem za Mélenchona kao lidera u Narodnoj skupštini.

Što je lakše reći nego učiniti s obzirom na dva kruga glasanja i prisustvo jače baze podrške fašistima i krajnjoj desnici. Krajnja desnica je podijeljena, ali Le Penova pokušava pronaći dogovor s ekstremnom desnicom i opsesivnim islamofobom Ericom Zemourom, koji je u prvom predsjedničkom krugu dobio 2,5 miliona glasova.

Na ljevici se poziva na jedinstvo. Ali je komplikacija u tome što je „ljevičarsko jedinstvo“ na parlamentarnim izborima decenijama zavisilo od dogovora među krugovima koji su nekad bile velike stranke, a sad su skoro pa puki spomenici staroj slavi.

Izuzetno je značajno to da su Mélenchon i njegova organizacija La France Insoumise (Nepokorena Francuska) nadogradili već sjajan rezultat ostvaren prije pet godina uprkos demonizaciji i delegitimizaciji koju je vršila politička klasa. Mélenchon se suočio s istim klevetama zbog antisemitizma kao i Jeremy Corbyn u Britaniji. Neki od onih koji su ga klevetali sad vape za zajedništvom – ne bi li zadržali gubice u jaslama parlamentarne politike.

Povratak bazi

Naravno da ljudi žele jedinstvo na ljevici.

No, mnogi ne žele oživljavanje stare, umiruće i, iskreno, korumpirane politike laburističkog tipa koja je mnoge otuđila. Kakvo god se jedinstvo postigne na parlamentarnim izborima, ključno je da se pol radikalne ljevice zadrži i izgradi u ovoj sad trosmjernoj podjeli francuske politike, a ne da se ponovno apsorbuje u propali stari poredak.

Jer će narednih mjeseci biti velikih društvenih i političkih sukoba dok se Macron, kao i vlade posvuda, hrve s uticajem krize na troškove života, rastućim gnjevom u bazi društva, uzastopnim međunarodnim krizama – i sve to uz podršku svega 38 posto biračkog tijela u Francuskoj.

Le Penova će, a i drugi poput njene ambiciozne nećakinje koja će možda nastojati da je zamijeni, najprije pokušati doprijeti do onih koji osjećaju da tonu pod teretom duga, inflacije i teškoća. Radikalna ljevica ih u tome mora preteći, i to ne samo u Francuskoj.

Ne smijemo se plašiti da će neki izrazi gnjeva, poput Žutih prsluka, biti politički kontradiktorni. Izravni štrajk nam jest svuda potrebniji, ali trebamo preuzeti inicijative koje ljudima omogućuju da se udruže i bore na jasnijoj osnovi.

A to se proteže na najšire moguće ujedinjavanje ljevice – kako bismo nadišli sebe i izgradili istinski masovan antifašistički pokret, umjesto da se najiskrenije ljudske težnje suprotstavljanju rasizmu svakih pet godina zloupotrebljavaju onako kako je to pokušao Macron.

Moramo se nadati da će se to desiti u Francuskoj, i trebamo na tome raditi gdje god da smo.

Francuski izbori, umjesto da – po riječima establišmenta iz 2017. godine – pruže EU i njenim vladama novu stabilnost, zasad obećavaju novi val sukoba i kriza.

Prosistemski mediji i političari neće o tome govoriti. Zato moramo mi.

IZVOR: Counterfire

Objavljeno: 25/04/2022.

Foto: Sean Gladwell