KOLUMBIJA: Pobuna naroda protiv neoliberalizma

Piše: 

Aaron Tauss

Sengleskog prevela: M. Evtov

Od 28. aprila u Kolumbiji se dešava jedna od najvećih mobilizacija naroda u istoriji ove zemlje. Masovni protesti počeli su kao opšti štrajk – koji su sazvali studenti, radnici, sindikati, ljevičarske stranke, društveni pokreti, seoske zajednice, domorodačke i afrokolumbijske zajednice i feministički kolektivi. Protestuje se protiv vlade (koju podržavaju SAD) krajnje desničarskog predsjednika Ivána Duquea i sad povučene reforme kojom se namjeravala uvesti regresivna porezna stopa.

Zakonom bi se podigla stopa poreza na osnovne potrepštine i javne usluge (voda, struja i plin) što bi prekomjerno opteretilo sirotinju i srednju klasu. Demonstracije su tokom prvomajskog vikenda ojačale i po obimu i intenzitetu, pa se – uprkos smrtonosnoj policijskoj represiji – pretvorile u narodni ustanak.

Na proteste je izašlo više od pet miliona Kolumbijaca – 10% ukupnog stanovništva zemlje. Protestuju protiv neoliberalne politike, korumpiranosti državnog aparata, policijske brutalnosti i sistematskog ubijanja aktivista. Zahtijevaju ostavku predsjednika Duquea i temeljne reforme: socijalnu, ekonomsku i političku. Ali vodeću ulogu u protestima ipak ne igraju progresivni opozicioni političari […] .

Ratna zona

Žestoki sukobi između demonstranata i pripadnika specijalnih policijskih jedinica zabilježeni su i u ruralnim područjima i u svim većim gradovima.

Cali, treći po veličini kolumbijski grad, […] nalikuje ratnoj zoni nakon što je predsjednik Duque naredio „maksimalnu“ militarizaciju. Vojni helikopteri nadlijeću zapaljene barikade na ulicama po kojima mladež pod kapuljačama koristi štitove, kacige, maske i kamenje da se odbrani od vodenih topova, suzavca i gumenih metaka. Društvenim mrežama kruže brojni videozapisi na kojima se jasno vidi da policija, naoružani civili u terencima i stanovnici bogatih četvrti pucaju na demonstrante bojevom municijom.

[…] Prema kolumbijskoj neprofitnoj organizaciji Temblores, ukupno je ubijeno 39 ljudi, ranjeno oko osamsto, a gotovo hiljadu proizvoljno privedeno. Human Rights Watch prijavljuje 48 smrtnih slučajeva. Nestalo je preko 400 prosvjednika koje je policija pomela s ulica – vjeruje se da ih drže u tajnim pritvorskim centrima.

[Dok je niz zemalja i međunarodnih organizacija osudio ovo nasilje], kolumbijska desnica proteste kriminalizira i poziva na još represivniji pristup [protiv] „terorističkog vandalizma“. Prosvjednike optužuje da djeluju u organizaciji ostalih kolumbijskih gerilaca, Vojske nacionalnog oslobođenja (Ejército de Liberación Nacional/ELN), trgovaca drogom i regionalnih ljevica.

Sveopšta kriza

Protesti se odvijaju dok se Kolumbija suočava sa smrtonosnim trećim valom pandemije COVID-19 – s izuzetno visokom stopom zaraze i prenatrpanim jedinicama intenzivne njege. Umrlo je više od osamdeset hiljada ljudi – veći broj žrtava u toj regiji imaju samo Brazil i Meksiko. Pandemija je opustošila privredu već pogođenu krizom i krhku socijalnu strukturu, ostavljajući milione nezaposlenih, siromašnih i gladnih.

Siromaštvo se povećalo za 6,8% u odnosu na godinu prije pandemije; sad 42,5% stanovništva živi ispod granice siromaštva, 15% u ekstremnom siromaštvu. Drastična devalvacija pezosa poskupila je uvoz i potakla inflaciju. Povećanje cijena najviše pogađa siromašne, povećavajući jaz između njih i izuzetno bogate vladajuće klase.

Prema Svjetskoj banci, Kolumbija je po socijalnoj nejednakosti sedma u svijetu. Mnogi od onih koji danas protestuju protiv vladinog neuspješnog upravljanja krizom doslovno nemaju šta izgubiti. To se posebno odnosi na mlađu generaciju: nedavno istraživanje pokazuje da 84% onih između osamnaest i trideset dvije godine podržava opšti štrajk.

Ali se prosvjednici ne žale samo na siromaštvo, nezaposlenost i prekarnost. Sporazumi o slobodnoj trgovini i subvencionirani uvoz poljoprivrednih proizvoda iz SAD-a i EU prijete opstanku kolumbijskih malih poljoprivrednika. Grupe za zaštitu okoliša i starosjedilački pokreti kritikuju širenje velikih ekstraktivnih projekata, uvođenje hidrauličkog frakturiranja i kontroverzni nastavak zaprašivanja opasnim hemikalijama područja gdje se nekad uzgajala koka. Sindikati se žale na privatizaciju javnog penzijskog sistema i nedovoljno finansiranje javnog zdravstva. Studenti osuđuju sve dublju krizu javnih univerziteta i brutalnost državnih snaga na ulicama.

Duqueova vlada odavno trpi kritike i zbog zastoja u provedbi mirovnog sporazuma potpisanog 2016. godine s gerilcima Revolucionarnih oružanih snaga Kolumbije (Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia/FARC), a naročito zbog toga što, idući na ruku velikim zemljoposjednicima i trgovcima narkoticima, ne provodi zemljišne reforme predviđene ovim sporazumom.

Otkako je Duque na vlasti opet je povećana upotreba državnog nasilja. Ujedinjeni narodi izbrojali su u 2020. godini 76 slučajeva masakra [s ukupno 292 žrtve], što je najviše od 2014. godine. Žrtve su uglavnom aktivisti, mali poljoprivrednici i vođe autohtonih naroda koji svoju zemlju i način života brane od oružanih grupa, rudarskih megaprojekata i krupnog agrobiznisa. Prema nevladinoj organizaciji Indepaz, samo je 2020. godine ubijeno 310 aktivista. A od 2016. godine je nasilnom smrću stradalo više od 250 bivših članova FARC-a. U oba slučaja počinitelji su uglavnom desničarske paravojske, disidentne skupine FARC-a, državna vojska ili narko-bande.

Radikalizacija protesta

Protesti u Kolumbiji nisu spontan ni nepredvidiv ustanak protiv Duqueove vlade. Oni su prije nastavak i radikalizacija mobilizacija koje su krajem 2019. godine sedmicama potresale zemlju masovnim demonstracijama, obustavama rada i blokadama puteva.

[…] Vladino nestručno rješavanje zdravstvene krize dodatno je rasplamsalo plamen nezadovoljstva. Sve više ljudi zahtijeva od sve nasilnije i autoritarnije vlade strukturne promjene. Dok su u prošlosti protesti imali prvenstveno reaktivni karakter, sad postaju sve ofanzivniji. Ne radi se više samo o tome da učesnici protesta osuđuju postojeći društveni poredak, nego se formira i ideja o socijalno pravednoj, demokratskoj i mirnoj Kolumbiji.

Kolumbijski ustanak raznolik je ne samo po zahtjevima i specifičnim interesima, nego i po oblicima i simbolima protesta. Ali su prosvjednici shvatili kako u prvi plan staviti elemente koje ih objedinjuju. Faktor ujedinjenja različitih sektora jest pozitivno konotirano samoodređenje: pueblo [narod].

Taj pojam u kolumbijskom kontekstu očito ima klasno obilježje. Udružuje različite sektore isključenih, eksploatisanih, marginaliziranih i disidentskih klasa naroda – formalne i neformalne radnike, domaćice, studente, seljake, domorodačke i afrokolumbijske zajednice, ljevičare, žene i LGBT grupe – i suprotstavlja ih represivnoj vladi koja brani interese velikih zemljoposjednika, agroindustrije, transnacionalnih kompanija, velikih banaka, poslovnih konglomerata i paravojnih formacija.

Aktivizam i politička borba puebla nisu usmjereni samo protiv kolumbijskog oligarhijsko-plutokratskog režima i njegovih predstavnika u vladi. Brojni interesi i zahtjevi prosvjednika direktno su ili indirektno povezani sa socioekonomskim i ekološkim posljedicama kolumbijskog neoliberalnog, ekstraktivističkog modela akumulacije. Odbijanje potonjeg ujedinjuje pueblo.

Radikalizacija i širenje protesta tokom proteklih godina znak su duboke krize dotičnog modela. Minorni ustupci naprosto nisu dovoljni za izgradnju širokog i stabilnog konsenzusa o ekonomiji Kolumbije.

Anti-Uribismo

Još jedan aspekt koji ujedinjuje demonstrante jest odbacivanje kolumbijske krajnje desnice, koju personificira bivši predsjednik, a sad senator Uribe. Hegemonija uribizma u zemlji već se dugo čini čvrstom. Dok u Latinskoj Americi tokom „progresivnog ciklusa“ između 1998. i 2014. godine dolaze na vlast vlade lijevog centra, Uribe u Kolumbiji eskalira građanski rat koji vlada vodi s [ljevičarskim] gerilama, te pojačava protivpobunjeničke operacije protiv civilnog stanovništva. Za vrijeme njegovog predsjednikovanja (2002–10) SAD u Kolumbiji dobijaju najpouzdanijeg regionalnog saveznika i pristup u najmanje sedam vojnih baza na kolumbijskoj teritoriji.

Uribe se potom snažno protivio mirovnim pregovorima [...] s FARC-om, [čime] otvara put Duqueu koji je 2018. godine izabran za predsjednika – kao kandidat koga je probrao lično Uribe. Ali je, uprkos pobjedi, slabljenje hegemonije uribizma već započelo.

Na dan izbora na naslovnicama se našao bivši gerilac Gustavo Petro koji je u drugom krugu protiv Duquea ostvario istorijski rezultat za ljevicu. Tokom njegove kampanje javljaju se jasni znaci političkog buđenja, osobito među mladima i studentima. Otad sve više jača raspoloženje protiv Uribea. [...]

Kako dalje?

Decentralizirana i ponekad nekoordinirana priroda protesta [ipak] otežava formulaciju zajedničkih političkih ciljeva. Prvi pokušaji u ovom smjeru potekli su od Nacionalnog štrajkačkog odbora (Comité Nacional de Paro) koji ujedinjuje različite protestne skupine. Odbor poziva na reformu policije, osnovni dohodak za najsiromašnije slojeve stanovništva, zaustavljanje planiranog prskanja glifosatom i demilitarizaciju države.

Pregovori s vladom dosad nisu dali nikakve rezultate. Mnogi prosvjednici ionako smatraju da zahtjevi nisu dovoljno radikalni, ne priznaju štrajkački odbor kao svog predstavnika i zavjetuju se da će nastaviti borbu na ulici. Širom zemlje se organizuju narodne skupštine i kvartovska vijeća.

Ciklus mobilizacije, očita kriza hegemonije i sve snažnije akcije na ulicama mogli bi odigrati važnu ulogu za kolumbijsku ljevicu u predsjedničkim izborima 2022. godine. [...] Mnogima je, međutim, savršeno jasno da za duboke i emancipatorske društvene promjene u Kolumbiji treba više od izborne pobjede ljevice, [jer desnica ne bira sredstva da zaštiti vladajuću klasu].

Prevladava neizvjesnost

Ne može se predvidjeti koliko će trajati i u kojem će se smjeru razvijati narodni ustanak u Kolumbiji. Situacija u Caliu i dalje je izuzetno napeta. U međuvremenu je iz susjedne regije Cauca stigla zaštitna jedinica autohtonih zajednica da pruži podršku demonstrantima na terenu. No, nakon dvije sedmice mobilizacija, sukoba i blokada cesta, u gradu se već osjeća nedostatak hrane, goriva i lijekova. Pošto poskupljenja uglavnom pogađaju siromašnije stanovništvo, sve je više poziva na prekid protesta. Ali prekid se još uvijek ne nazire.

Lucas Villa, jedan od studentskih vođa pobune u Pereiri, prošle sedmice je u bolnici podlegao prostrijelnim ranama. Njegove ubice bili su naoružani civili koji su željeli poslati poruku svima koji se bore za promjene.

Villa je sad u cijeloj zemlji postao simbol: on utjelovljuje buntovni duh, neustrašivost i polet svih onih koji žude za drugačijom Kolumbijom. Jedna od njegovih posljednjih glasovnih poruka, poslana rođaku na dan kad je ustrijeljen, pokazala se kobnom slutnjom: „Güevon [buraz], može se dogoditi i najgore. Svi za sve. Mnogi od nas mogu poginuti jer u Kolumbiji danas, upravo sad, riskiraš život samom činjenicom da si na ulici, da si mlad i da si na ulici. Svi ovdje možemo izginuti.“

IZVOR: JACOBIN

Objavljeno: 20/05/2021.
 

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

04/06/2021