Živim među neonacistima u istočnoj Njemačkoj. To je da se slediš.

Denacifikacija Njemačke dugo je bila školski primjer uspješnog i sveobuhvatnog suočavanja jednog društva s vlastitom zločinačkom prošlošću. Čak i nakon što se otkrilo da je tog suočavanja bila pošteđena praktično kompletna administracija, kao i sve najveće korporacije koje su potpomagale Hitlerove planove. Ta odluka je protumačena pragmatičnim razlozima: valjalo je upravljati zemljom poslije katastrofe.

Zato su slike nedavnih protesta u Chemnitzu (nekadašnja Istočna Njemačka) potencijalno otrežnjujuće. Izvana gledano, sve jača nova desnica mobilizira ljude na tzv. migrantskom pitanju, ali ljudi zapravo reaguju na posljedice društvene i ekonomske krize, kao i iz dubokog nepovjerenja u političke establišmente u sprezi s ekonomskim moćnicima koji su potpuno okupirali demokratske procese i prostore.

Istorijski gledano, fašizam opet prati krizu kapitalističkih demokratija. Opet se formiraju osovine (najnovija austrijsko-njemačko-talijanska protiv migracija), opet se kao žrtveni jarci izdvajaju ranjive skupine koje su sve izloženije nasilju dok je država sve tolerantnija prema nasilnicima.

Kampanje protiv mržnje, koliko god dobronamjerne, promašile su temu. Tema, naime, nije loše odgojeni predrasudni pojedinac, nego društvo u krizi.

Sve ovo navodi na zaključak da procesi koje smo smatrali završenim zapravo nikad nisu ni počeli. Ako se krajem 20. vijeka i suočavalo sa zločinima prve polovine 20. vijeka, ipak se nije suočavalo s prošlošću – ni s fašizmom niti s onim što ga je proizvelo. Nije se suočavalo ni sa činjenicom da je ta prošlost zajednička većini evropskih država, kao što je i antifašizam zajedničko nasljeđe svih evropskih revolucionarnih snaga na ljevici i neraskidivo vezan s korjenitim preobražajem ekonomskog i političkog poretka. Put preodgoju društva i pojedinaca otvorio bi se tek takvim suočenjem, a ne dirljivim videima i seminarima pomirenja, i nama obilato serviranim nakon 1990ih. Antifašizam nije pitanje civiliziranja, budući da je civilizacija proizvela fašizam, nego političkog rada i borbe za svijet jednakosti i slobode.


Medijski izvještaji o ovogodišnjim rasističkim nemirima u istočnonjemačkom gradu Chemnitz pokazali su tek vrh ledenog brijega: sve ono što vreba ispod površine ostalo je skriveno.

Ja sam student i antifašistički aktivist koji živi u Saksoniji, nedaleko od Chemnitza. Dugo sam podcjenjivao stepen desnog ekstremizma u Njemačkoj. U Saksoniju sam doselio prije nekoliko godina; dotad je nisam poznavao, a antifašizam sam uzimao zdravo za gotovo. Nikad ranije nisam naišao na „prave” naciste i nasilne rasiste.

Odrastao sam u Berlinu; dijete sam metropole u kojoj je normalno da ne budeš bijel i da nemaš njemačko ime. Moj djed Francuz borio se [u Drugom svjetskom ratu] služeći u savezničkim zračnim snagama – tako je i moj otac došao u Njemačku. Moja majka, Njemica, rođena je u Zapadnom Berlinu, toj zapadnjačkoj enklavi usred Njemačke Demokratske Republike, i utočištu „alternativaca”, pankera, buntovnika i prigovarača savjesti.

Dugo sam sebi govorio da se podjela na Istok i Zapad mene ne tiče. Ja sam rođen nakon pada Berlinskog zida. O svom zapadnjačkom odgoju počeo sam ozbiljnije razmišljati tek kad sam doselio na istok. I pokušao sam se osloboditi vlastitih predrasuda i kritičnije osmotriti kako je Njemačka pristupila ponovnom ujedinjenju.

Diskriminaciji bih se suprotstavio bilo gdje i bilo kad, ali u ovim malim gradovima to može biti i teško i iscrpljujuće. Čovjek bi pomislio da je sama istorija Njemačke dovoljna garancija da će se fašizam i nacionalizam sasjeći u korijenu. Pa zar nam nije svima stalo da tako bude? Nažalost, stvari ne stoje baš tako.

Javnost je isprva bila šokirana kad se pokret krajnje desnice Pegida odjednom pojavio s masom od 20.000 ljudi koji marširaju Dresdenom izvikujući islamofobne i rasističke slogane. Ali uskoro se medijski diskurs mijenja i javljaju se mišljenja da treba razumjeti one „dobronamjerne” među prosvjednicima. U međuvremenu pokret Pegida održava slične skupove i u brojnim drugim gradovima, gdje je mahom dočekivan s izvjesnim stepenom odobravanja. Kad je štampa kao problem počela postavljati „pitanje azila” i potrebu ograničenja broja izbjeglica, Pegida doživljava procvat.

Potom se na političkoj sceni ukazuje nova stranka: Alternative für Deutschland, euroskeptična, ksenofobična i nacionalistička. Među strankama establišmenta širi se panika jer gube glasove, a u opštim izborima 2017. godine „pitanje azila” postaje ključno. Zakon o azilu biva pooštren, a kao kontrareakcija organizuju se grupe koje iskazuju „Wilkommenskultur” ili „kulturu dobrodošlice”. U Minhenu su izbjeglice dočekane s čajem i kolačićima. Ljudi se počeli reagovati protiv diskriminacije. A mediji su rado prikazivali slike Nijemaca koji na krizu reaguju s ljubavlju i složno.

Ali su zato napadi na strance i hostele za tražitelje azila prošli mahom nezapaženo, iako ih je od 2015. godine bilo preko 4.000; u nekima su korišteni molotovljevi kokteli, u nekima bejzbolske palice, a naoružani neonacisti su upadali čak i u dječje sobe. Po zvaničnim podatcima, 2016. godine dnevno se u prosjeku dešavalo deset zločina iz mržnje prema migrantima.

Šta sve to znači za svakodnevni život u mjestima gdje se događaju napadi? Da biste to u potpunosti shvatili, morali biste tamo živjeti. Uđete, recimo, u pekaru gdje se neka starica žali na „pokvarene” strance, a prodavačica se slaže s njom. U tramvaju vidite da kondukter provjerava karte isključivo putnicima koji nisu bijelci. Dešavaju se napadi na ljevičarske kulturne projekte i društvene centre: bacanje kamenja, premlaćivanje, nasilje kojem ste izloženi pokušate li se uključiti u rad tih centara. Tu je i pasivnost takozvanog civilnog stanovništva – mještani koji ništa ne čine dok neki crnac biva pretučen, usred grada.

Uspostavlja se rasistička i fašistička normalnost.

Omladinski centri i socijalni radnici su rijetki. Oni koji protiv ekstremističkih grupa pokušavaju djelovati „alternativnim” projektima žive opasno i svakodnevno se suočavaju s mržnjom. Izboriš se da u školi pokreneš radionicu protiv ekstremizma, pa se debelo namučiš da nađeš ljude koji bi makar razmislili o takvoj vrsti rada u ruralnim područjima. Konačno, ko to želi živjeti u nacističkom selu? Ko god ima njemački pasoš može odabrati da se drži podalje od gradova gdje čovjeku probuše gume na autu ili zapale kuću samo zato što im se ne sviđa njegov politički stav, ili to ko je on, ili odakle. Ali odavde ne može svako otići tek tako. Tražitelji azila imaju obavezu boravka – ako žele radne dozvole i socijalnu pomoć.

Naizgled nema kraja listi gradova i sela gdje postoji problem nacizma. Ne radi se samo o Chemnitzu i Dresdenu. Posmatrajući šta se dešava u cijeloj Evropi, jasno je da se fašizam mora suzbijati u samoj bazi – a to znači da se tamo mora biti fizički prisutan.

Moramo shvatiti da neonaciste ohrabruje i to što su u medijima i politici zavladali nacionalistički slogani, i to što se veliki neonacistički skupovi odvijaju neometano, i to što se zločini iz mržnje ne procesuiraju. Zapažam sličnost s dobom koje smo smatrali zakopanim u knjige istorije, s mračnim dobom koje je prethodilo Hitleru.

Radije ne objavljujem svoju sliku, ime, mjesto boravka, niti kojoj aktivističkoj grupi pripadam – ne bih da bez potrebe izlažem ljude još većem riziku. Prije nekoliko sedmica, u noći još jednog rasističkog nereda, grupa nas je naišla na grupu neonacista koji su, ugledavši nas, zaurlali: „antifašističke pizde”. Produžili su tek kad su ugledali i našeg psa. Uz kud i kamo značajnije događaje, i ovakve sitnice izazivaju osjećaj da ste na prvoj liniji borbe protiv nečeg velikog i zloslutnog.

(Autor je student i antifašistički aktivist u Saksoniji, Njemačka)

Preneseno sa: The Guardian

Objavljeno: 31.10.2018.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

09/11/2018