ZELENA TRANZICIJA: Ne može bez javnih energetskih sistema

Piše: 

Vera Weghmann i David Hall
Ako vam se ovaj (nešto stariji, ali i dalje aktuelan) tekst čini kao izmišljanje tople vode, to je zato što to donekle i jest – javni energetski sistemi su ne tako davno bili pravilo i nikom nije trebalo objašnjavati zašto. Do trenutka kad ih se počinje sustavno i globalno uništavati i urušavati neoliberalnim reformama usmjerenim ka konačnom cilju privatizacije svih javnih resursa. I mi ovdje smo se naslušali o tome kako je ‘država loš domaćin’, iako nije bilo do države no do onih koji su je zaposjeli, pa tako i sve njene resurse.
Sad kad smo već uveliko zagazili u zelenu tranziciju, koja iziskuje daleko više od promjene tehnologije i izvora energije, sve je jasnije da korjenitih promjena u energetici i upravljanju resursima u skladu s potrebama društva i prirode ne može biti bez države. U međuvremenu se u cijelom regionu praktično poklanjaju hektari naše zemlje privatnicima za solarne i vjetroelektrane iz kojih će energija ići onome ko više plati. Uskoro će biti jasno šta to dugoročno znači za distribuciju i cijenu električne energije. @RiD

 

S engleskog prevela: M. Evtov

 

Nedavni redovi na benzinskim stanicama širom Velike Britanije ukazuju na znatne probleme s lancima opskrbe gorivom nastale nakon Brexita. Ali je u Velikoj Britaniji već godinama problem to što goriva nemaju oni kojima treba.

Procjenjuje se da je prije pandemije samo u Engleskoj u energetskom siromaštvu živjelo 13,4% domaćinstava – što znači 3,18 miliona ljudi.

Prema istraživanju National Energy Action, neprofitne organizacije za smanjenje siromaštva, u Velikoj Britaniji zbog nedovoljno grijanih domova svake godine umire skoro 10.000 ljudi.

Sad se suočavamo i s problemom naglog rasta cijena plina. Ovo posebno pogađa zemlje poput Velike Britanije, gdje se za grijanje domaćinstava uglavnom koristi plin.

Ovi problemi odražavaju tekuću „energetsku trilemu“: kako domaćinstvima i preduzećima obezbijediti stabilnu, niskokarbonsku i pristupačnu energiju? Nacionalizacija energetskih sistema sama po sebi ne bi riješila sve ove probleme.

Razumnija opcija je povećanje javnog vlasništva nad energetskim sistemima. Sve veća prijetnja klimatskih promjena, vanjski uticaji poput Brexita i tržišni pritisci koji pokreću rast cijena ne bi nestali, ali javni sistemi imaju ključne prednosti u odnosu na svoje privatne dvojnike.

Dokazi pokazuju da bi potrošačima u Velikoj Britaniji već samo javno vlasništvo nad plinskim i i električnim energetskim mrežama donijelo ogromne uštede. Prenosni sistemi u javnom vlasništvu osigurali bi da se svaki finansijski višak reinvestira u poboljšanje usluge ili koristi za smanjenje cijena energije, umjesto što se – kao sad – isplaćuje dioničarima privatnih kompanija.

Privatne britanske mrežne kompanije dobro zarađuju zadovoljavajući naše energetske potrebe. Dioničari National Grida su 2020. i 2021. godine od profita kompanije zaradili 1,4 milijarde funti, a 2017. godine rekordnih 3,2 milijarde funti, zahvaljujući odluci National Grida da udjele u svojoj mreži proda novim privatnim vlasnicima.

Desetine studija koje upoređuju javne i privatne energetske sisteme širom svijeta nisu otkrile znatne razlike u njihovoj efikasnosti, ali jesu to da u zapadnoj Evropi potrošači koji imaju javne sisteme dosljedno plaćaju niže cijene.

Istraživanje koje poredi troškove električne energije u cijeloj Evropi pokazuje da su cijene energije u javnim sistemima 20-30% niže od cijena u privatnim. Izračunali smo da bi se eliminacijom privatnog vlasništva nad energijom u Velikoj Britaniji cijena energije smanjila za 25%, što znači godišnju uštedu od oko 142 funte po domaćinstvu.

 

Transparentnost

Usto javni sistemi za proizvodnju električne energije mogu i obnoviti i proširiti kapacitet za demokratsku kontrolu ovog sektora od vitalne javne koristi. Uostalom, javni sektor ima zadaću da služi javnom interesu, a ne da novac poreskih obveznika usmjerava u privatne džepove.

U Francuskoj, na primjer, energetskim mrežama upravlja grupa EDF, koja je većinsko državno vlasništvo. Principi EDF-a oduvijek uključuju načelo „peréquation“, što znači da se troškovi različitih vrsta goriva dijele, čineći svu energiju jednako pristupačnom.
U slučaju naglog rasta cijena energije, vlada tako može lakše regulisati cijene i zaštiti najugroženije građane.

Trenutno u EU cijene električne energije reguliše 13 država, uglavnom da bi potrošače zaštitile od visokih računa za energiju.

A naše istraživanje pokazuje da bi sve veća liberalizacija energetskih sistema – što znači konkurentnija tržišta i veće privatno vlasništvo nad energijom – mogla pogoršati rastući nivo energetskog siromaštva u Evropi, stvarajući situacije u kojima sve veći broj ljudi ne može priuštiti adekvatno grijanje svojih domova.

 

Održivost

Uvođenje obnovljive energije i fizička infrastruktura koja se koristi za isporuku električne energije usko su isprepleteni. Budući da postoji samo jedan set cijevi, stubova i kablova koji električnu energiju dovode do korisnika, bilo bi besmisleno povećavati proizvodnju obnovljive energije ako se ona ne može uvesti u tu mrežu.

Ali privatne kompanije ne ulažu u prilagođavanje postojeće mreže obnovljivim izvorima energije. Naše istraživanje pokazuje da je porast obnovljive energije u Evropi omogućen isključivo subvencijama javnog sektora. Privatne energetske kompanije naprosto ne vide dovoljno zarade u dekarbonizaciji.

Osim Portugala – kojeg su 2011. godine Međunarodni monetarni fond i Evropska komisija u sklopu pomoći nakon finansijske krize prisilili da privatizuje svoju mrežu – Velika Britanija je jedina zemlja na evropskom kontinentu koja je svoju prenosnu mrežu potpuno privatizovala.

U ostatku Evrope mreže su podijeljene između javnog i privatnog sektora. U Njemačkoj je proces privatizacije energetskih sistema zapravo ide unatrag (vraćanje u javno vlasništvo, op.ur.) još od 2005. godine, uglavnom zbog društvene potražnje za energijom iz obnovljivih izvora.

U Evropi javno vlasništvo nad proizvodnjom električne energije uveliko funkcioniše. U nekoliko njemačkih gradova dvije trećine ukupne električne energije kupuju se od javnih energetskih preduzeća poznatih kao „Stadtwerke”. Minhenski Stadtwerke, na primjer, od 2016. godine opskrbljuje obnovljivom energijom sva gradska domaćinstva, a od 2025. godine će opskrbljivati i sve lokalne industrije.

Ovo pokazuje da bi tranzicija iz privatnog u javno vlasništvo mogla poboljšati ne samo zdravlje naših bankovnih računa nego i zdravlje naše planete.

IZVOR: Conversation

Objavljeno: 12/10/2021.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

29/05/2024