S engleskog prevela: M. Evtov

UN-ova konferencija o vodi, prva u gotovo pola stoljeća, završena je 24. marta u New Yorku s puno apela za djelovanje, ali bez obavezujućih dogovora. Svijet će dobiti novog UN-ovog predstavnika za vodu i novi panel naučnika, a redovno će se pratiti aktivnosti na realizaciji novog Akcionog programa za vodu.

Organizatori smatraju da je i samo održavanje konferencije značajno, ali nedovoljno. Manjka finansijskih sredstava i informacija, a bez obavezujućeg međunarodnog sporazuma biće teško natjerati vlade, industriju i finansijske institucije da preuzmu odgovornost.

Postignut je ipak dogovor o tome da se voda mora smatrati globalnim zajedničkim dobrom koje se mora i zajednički štititi u interesu svih naroda, kao i o tome da je voda pitanje svih pitanja koje se mora tretirati kao povezano s klimatskom krizom i drugim nagomilanim globalnim problemima.

Više od 100 stručnjaka za vodu – iz istraživačkih institucija i grupa civilnog društva s pet kontinenata –poslalo je u petak generalnom sekretaru UN-a pismo u kojem ovu konferenciju kritikuju zbog nedostatka „odgovornosti, strogosti i ambicije”, tvrdeći da prijeko potrebnu pravedniju, otporniju i održiviju budućnost vode nije moguće osigurati bez naučne strogosti i obavezujućih sporazuma.

Charles Iceland, globalni direktor za vodu pri Institutu za svjetske resurse, kaže da je samo oko trećina ovih najava „dramatična promjena“ koja bi u krizi s vodom mogla donijeti neko poboljšanje. „Mislim da je dobrovoljno preuzimanje obaveza dobro za početak. Ali u svakoj toj dobrovoljno preuzetoj obavezi treba da stoji koliko je novca dostupno za ispunjavanje obaveza, a većina je to mjesto ostavila praznim.“

„Trebamo Pariški sporazum za vodu na globalnom nivou, trebamo planove za vodu u svakoj državi, trebamo regionalne planove za vodu za svaki zajednički sliv i vodonosnik“, dodaje Iceland.

(Ne)rješavanje problema

Konferenciji je prisustvovalo gotovo 7.000 ljudi, samo što su privatni sektor i globalni Sjever bili daleko zastupljeniji nego stručnjaci i zajednice s globalnog Juga najviše pogođene krizom vode – mnoge od njih nisu mogle prisustvovati zbog problema s vizama i finansijama. Konferenciji je prisustvovalo svega desetak svjetskih lidera, a nije bilo ni velikih protesta ni mnogo aktivista koji bi prozvali licemjerje vlada i biznisa.

Mana Omar, aktivistkinja Fridays for Future Africa, jedna je od rijetkih koja je dobila vizu. „Kao mlada osoba bez veza s nekom velikom organizacijom, nisam ni imala priliku da iznesem iskustva svoje zajednice”, kaže ova dvadesetosmogodišnjakinja iz bezvodnog kenijskog okruga Kajiado, gdje se djevojke i žene iz stočarskih starosjedilačkih zajednica suočavaju sa sve većim rodno zasnovanim nasiljem jer ih suša prisiljava da u potrazi za vodom putuju sve dalje. „Program djelovanja u vezi s vodom trebao bi uključivati različita iskustva, ali tu nedostaje previše zajednica i nema nikakvih pravnih obaveza, pa kako da pozivamo države na odgovornost?“ dodaje Omar.

(Iz krugova organizatora navodi se da UN nije bio svjestan da je bilo ikakvih problema s pristupom.)

Konferencija se nije bavila ni nasiljem i prijetnjama s kojima su suočene zajednice koje svoje sve malobrojnije i slabije izvore vode pokušavaju zaštititi od rudarenja, industrijske poljoprivrede i drugih zagađujućih industrija.

Četvrtina svjetske populacije još uvijek nema pristup sigurnoj pitkoj vodi, a polovina ih nema osnovne sanitarne uslove – što je jedan od ciljeva održivog razvoja do 2030. godine. Ovi ciljevi se ostvaruju sporo zato što iz bogatih zemalja nema finansijske pomoći – koja je od bespovratnih sredstava pretvorena u kredite, te zato što nema političke volje ni integrisanog pristupa problemu vode. Sadašnjim tempom se univerzalni pristup čistoj vodi i sanitarnim uslovima neće dostići ni decenijama nakon 2030. godine.

Napomena: Članak je skraćen i priređen za objavljivanje na RiDu.

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 25/3/2023.
FOTO: un.org