Velika gozba: Studija o privatizaciji

Privatizacija u Bosni i Hercegovini odvijala se u nekoliko talasa. Šta god da je bilo u pitanju – fabrike, komunalna preduzeća, preduzeća od najvećeg javnog značaja, a sad već i javno zdravstvo – i domaći i međunarodni krugovi stalno su nas uvjeravali da je javno upravljanje sinonim za korupciju, nepotrebne troškove, neefikasnost, loš kvalitet, neizbježni bankrot. Privatizacija je prikazivana kao jedino rješenje, a već od kraja rata ekonomska pomoć oporavku zemlje uslovljava se rasparčavanjem industrijskih giganata i prodajom društvenog vlasništva. Taj proces se zadnjih godina dovršava pod pritiskom Evropske unije i Reformske agende.
Zemlja je u tom poslijeratnom međuvremenu ostala bez ikakve industrijske proizvodnje, sa cijelom vojskom nezaposlenih radnika, s fabrikama pretvorenim u građevinske parcele. Ali ta činjenica ne objašnjava se privatizacijom kao takvom i ostalim neoliberalnim receptima, već nekakvim zlim balkanskim duhom pljačke i korupcije. Tekst o privatizacijama u Italiji, iz kojeg ovdje donosimo neke dijelove, ukazuje, međutim, na problem sa samim receptom koji brigu o opštem interesu jedne zajednice povjerava mehanizmima praktično neograničenog sticanja privatnog profita. Rezultat je opšte siromaštvo, nesigurnost i rasprodaja resursa i dobara stvaranih zajedničkim radom generacija. Balkanski demoni (ili oni južnjački) tek su zgodna fikcija koja maskira projekat bogaćenja bogatih.
(Redakcija)


Piše: Redakcija portala Contrapiano

Kriza avio-kompanije Alitalia ciglih pet godina nakon što su je preuzeli privatni partneri CAI (Compania Aerea Italiana) dešava se istovremeno s prodajom Telecoma španskoj kompaniji Telefonica. Vlada u međuvremenu najavljuje novi paket privatizacija (od naftne i gasne kompanije ENI do brodogradilišta Fincantieri, a u perspektivi i Terna, Pošte i RAI). Ponovo su u centru pažnje davne i nedavne dogodovštine privatizacije u talijanskom sosu.

Plan koji najavljuje premijer potvrđuje proces prodaje dijelova ekstremno važnih u ekonomskoj strukturi naše zemlje: sve ove kompanije imaju strateški značaj i same po sebi i kao podrška čitavoj proizvodnoj mreži države. Uobičajenom retorikom o smanjenju javnog duga stavlja se dodatna hipoteka na već postojeće strukturne ‘slabosti’ talijanske privrede (od energetike do izvoza). Kao dokaz donosimo listu dosad objavljenih privatizacija i područja djelatnosti:

– ENI (energija, nafta i gas)

– MREŽE CDP (državna infrastruktura za distribuciju plina)

– TAG (upravljanje mrežom za distribucijom gasa iz Rusije)

–VEĆE ŽELJEZNICE STANICE (upravljanje glavnim željezničkim stanicama s ukupno 1,5 miliona kvadratnih metara imovine)

– ENAV (upravljanje zračnim saobraćajem)

– SACE (osiguranje za preduzeća orijentisana na izvoz)

– FINCANTIERI (brodogradnja, orijentisana uglavnom na izvozno tržište)

– STM (napredna mikroelektronika)

Osuđujuća presuda za talijansku privredu

Počevši od 1930. godine, a poslije rata još i više, privredu Italije karakterišu državne intervencije snažnije no u ostalim evropskim zemljama. Prisustvo države i javnosti u privredi bilo je potrebno kao naknada ili čak zamjena za privatni sektor (karakterističan po širenju malih preduzeća, s jedne, i porodičnog kapitalizma, s druge strane), ali je imalo i društveno-političku ulogu ‘amortiziranja’ zahtjeva radničkog pokreta. Ta uloga se održava sve do 1980ih, kad počinje smanjivanje uloge ‘preduzetničke države’, zajedno s opsežnim procesom privatizacije i korporativizacije samog javnog sistema davanja.

Procesi privatizacije pravdani su sljedećim lažnim argumentima:

– preuveličavanje potencijala privatnog upravljanja u odnosu na javno (umjesto da se riješimo korumpiranog i kriminalnog rukovodstva, lišeni smo javnih dobara: javno rukovodstvo sklono klijentelizmu zamijenjeno je nesposobnim i/ili grabežljivim preduzetništvom);

– potreba prodaje javnih dobara radi smanjenja javnog duga (kako znamo, taj problem ni slučajno nije riješen navedenim operacijama);

– potreba jačanja finansijskog tržišta radi poticanja privrede, od privatizacije javnih banaka, preko pretvaranja javnih preduzeća u dionička društva, do prodaje akcija na berzi (no, kako znamo, jačanje finansijske i spekulativne privrede nije rezultiralo povratom ulaganja u proizvodnju).

Javni ekonomski sistem do početka 1990ih igra ogromnu ulogu u talijanskoj privredi i obuhvata oko 20% zaposlenih (preduzeća u direktnom vlasništvu države, preduzeća s ‘državnim učešćem’, te nezavisna, opštinska i posebna preduzeća na lokalnom nivou).

Procesi privatizacije odvijali su se u raznim sektorima javnog sistema i međusobno se prepletali, ali mogu se grupisati ovako:

VELIKA PREDUZEĆA – JAVNI HOLDING: počev od velikih grupa IRI, ENI i EFIM, Ministarstvo državne imovine intervenisalo je u sektoru energetike, industrije, rudarstva, telekomunikacija, infrastrukture i transporta;

DRŽAVNA JAVNA TIJELA: kao BNL, CREDIOP i IMI (sektor investicijskog bankarstva), INA (osiguranje i nekretnine), MS (državni monopoli), ENEL;

POSEBNA PREDUZEĆA: npr. Ferrovie dello stato (željeznički promet i komunikacije), Poste Italiane (komunikacija i štednja), ANAS (cestovna mreža);

JAVNA KOMUNALNA PREDUZEĆA: nekadašnja opštinska preduzeća (za širok spektar komunalnih usluga: trasport, energija, voda, gas, smeće) koja, pretvorena u akcionarska društva, integracijama postaju regionalna i međuregionalna; privatizacija je „Paktovima stabilnosti” poticana i centralno;

BANKARSKI SISTEM: pored velikih javnih državnih banaka, u Italiji je sve do početka 1990ih postojala i mreža javnih kreditnih institucija, uključujući čitav niz manjih štedionica;

JAVNE NEKRETNINE: radi se o ogromnom bogatstvu – građevine i zemljište, od državne imovine do stambenih zgrada (za zaposlene u državnim institucijama i popularni smještaj u javnim stambenim zgradama), o imovini Države, javnih preduzeća, opština, o mreži objekata javnog zdravstva, ustanova socijalne zaštite i univerziteta. Od 2000ih koristi se takozvana „sekuritizacija” – prodaja imovine kompanijama posvećenim isključivo menadžmentu i prodaji ovakve imovine, uz teške gubitke resursa i nastanak ozbiljnih stambenih problema.

Privatizacijski radikalizam

Za razliku od drugih evropskih zemalja, recimo Francuske i Njemačke, gdje se održava stanovita kombinacija javnog i privatnog preduzetništva, u Italiji je tokom godina došlo do potpunog uništenja mješovite privrede. Ubrzanje tog procesa omogućeno je valom skandala 1990ih (Tangentopoli i sudska istraga Mani pulite) tokom kojih je izašla na vidjelo isprepletenost partijske politike, privrede i klijentelizma koji uključuje čak i mafiju. Samo Ministarstvo javne privrede i imovine biva ukinuto referendumom o opozivu 1993. godine.

Radikalna privatizacija bila je moguća prvenstveno zahvaljujući ekstremnom liberalizmu koji je potakla upravo koalicija tzv. lijevog centra (Partito Democratico della Sinistra, PDS/Demokratska partije ljevice i Partito Democratico, PD/Demokratska partija), ali i pohlepnosti finansijske kaste koja nije propuštala priliku da zgrabi svaki komad privrede koji garantuje rentijerski profit. Umjesto proširenja baze akcionara, u Italiji se svjedoči paničnoj kupovini koju vrše financijske grupe (prvo talijanske, a onda i strane) i velike porodice talijanske finansijske kaste.

To što su se najbogatiji domogli važnih i strateških dijelova privrede dodatno je otežalo političku i ekonomsku situaciju u zemlji: traženo je, i dobijeno, da se zajedno s privatizacijom javnih sektora pokrene i komplementarna deregulacija i liberalizacija koja pogoduje razvoju novokupljenih lokacija, rastu novih privatnih prihoda i profita – sve na štetu zajednice.

(…)

Efekti privatizacije

Praktična implementacija procesa privatizacije i prodaje proizvela je niz posljedica koje možemo sažeti u:

– opšte slabljenje ekonomskog i proizvodnog sistema i pogoršanje kvaliteta javnih usluga;

– pogoršanje radnih uslova s porastom prekarijata i nezaposlenosti;

– povećanje tarifa i troškova za popularne sektore.

Prvi efekat je slabljenje ekonomskog i proizvodnog sistema: nekad je država kompenzirala strukturne slabosti u talijanskom sosu privatnih preduzeća i kapitalizma, a s pojavom sistemske krize nedostatak javne kontrole strateških sektora (energetika, transport, komunikacije, bankarstvo) favorizuje procese deindustrijalizacije i akvizicije koje vrše multinacionalne kompanije – evropske i ne samo evropske.

Dva primjera: a. nedostatak javne kontrole nad proizvodnjom, distribucijom i cijenama električne energije hendikepira cijele industrijske sektore; b. privatizacija bankarskog sistema danas ne dozvoljava stvarnu državnu intervenciju na polju kredita za srednja i mala preduzeća.

Nisu nimalo beznačajni ni generalni efekti na rad i prava radnika: u privatizovanim preduzećima provodi se ‘kresanje’ i fragmentacija radne snage, prodaja i transferi poslovnica preduzeća, raspošljavanje (outsourcing) putem tendera, promjena uslova kolektivnih ugovora na štetu radnika i, konačno, stavljanje na čekanje, otpuštanje, pa čak i stvaranje ‘bad company’ kao u slučaju Alitalie.

Relativno brzo pogoršanje stanja ovako velikog dijela radne snage u Italiji (oko 20%) ne utiče samo na ‘direktno zainteresovane’ već lančano izaziva smanjenje nivoa zaštite i pogoršanje radnih uslova i u ostalim privatnim sektorima s prekarnim uslovima rada. A s gubitkom tehničkih i stručnih kapaciteta (čak i visoko specijaliziranih radnika) znatno se smanjuje kvalitet usluga.

Proces privatizacije uticao je i na tarife, posebno u strateškim sektorima usluga. Razni izvještaji sektorskih tijela i Revizorskog suda pokazuju sveukupno povećanje tarifa: s izuzetkom sektora komunikacija i trenda fluktuacije električne energije (za zaštićenije tarife), povećane su cijene gasa, vode, transporta… što pada na grbaču radnika i popularnih sektora.

Ako su 1990ih, u eri tzv. Politike prihoda/Politica dei redditi i javnih konsultacija (preduzimača, sindikata i tijela javnih vlasti – prim.ur.), javna preduzeća morala stabilizovati cijene, ta ista preduzeća – privatizovana i korporatizovana – kasnije su mogla uvesti znatna poskupljenja, čak i bez obećanih investicija i inovacija. U drugim slučajevima liberalizacija i deregulacija sektora pokreće tzv. trku do dna i uspostavljanje tarifa ispod cijene, doprinoseći krizi upravo talijanskih preduzeća, a favorizirajući inostrana.

Privatizacija i Evropska unija

Počevši od 1980ih MMF (Međunarodni monetarni fond) kroz Programe strukturalnog prilagođavanja nameće takozvanim „zemljama u razvoju” privatizaciju privrede i prirodnih resursa, uvjetujući im time međunarodne kredite, a sve u ime ozdravljenja njihovih privreda i smanjenja javnog duga. Ti recepti za pljačku pretvoreni su u otimačinu resursa, i to u korist multinacionalnih korporacija i kapitala „razvijenih zemalja”.

Osnivanjem EUROPOL-a i Evropske unije (počevši od jedinstvenog evropskog tržišta 1992.) sličan model uvodi se, u kontekstu povećane međunarodne konkurencije, i u zajedničke evropske politike, gdje Jug svijeta biva „zamijenjen” jugom Evrope (zemlje PIIGS-a: Portugal, Irska, Italija, Grčka i Španija).

Zajedno s pravilima protiv „državne pomoći kompanijama” i obavezom poticanja slobodnog tržišta i konkurencije, nameću se i politike „prilagođavanja” – i ovdje fokusiranog na smanjenje javnog duga, ukidanje sistema javne ekonomije, liberalizaciju i privatizaciju. Baš kako se desilo i zemljama u razvoju, te politike dodaju već postojećim strukturnim nedostacima nova ograničenja i probleme.

Krenuvši od visokog stepena javnog vlasništva, Italija se osobito istakla u procesu 'rasprodaje' pa je prihodima od „privatizacije” nadišla čak i zemlje poznate kao hiperliberalne, npr. Veliku Britaniju. Zemljama PIIGS-a nameću se deindustrijalizacija velikih razmjera i brutalna privatizacija s prigodnim shoppingom za evropske multinacionalne kompanije koje kupuju preduzeća i liberalizovane dijelove tržišta.

Sve vlade od 1990ih do danas prihvatale su i podržavale politike privatizacije i liberalizacije, u čemu su se naročito efikasnim pokazale vlade lijevog centra. Nedavne tehničke i vlade neprincipijelne koalicije potvrđuju i ponovo pokreću ove politike, sad ojačane mehanizmima neposredne kontrole, pravim povjerenstvom ekonomske politike uspostavljene Fiskalnim sporazumom (Ugovor o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u ekonomskoj i monetarnoj uniji iz 2012.). Čak i najnovije „preporuke” Vijeća Evropske unije daju Italiji „zadačić” dalje liberalizacije tržišta osnovnih usluga, a posebno lokalnih javnih usluga (transport, gas, energija, komunikacije). Efikasnom upravljanju investicionim i javnim preduzećima ograničenja se dodaju i uvođenjem takozvanog „spending reviewa”.

(…)

Od privatizacije do nacionalizacije strateških sektora: perspektiva

Danas se suočavamo ne samo s neuspjehom trenutnog ekonomskog modela, s proširenjem i manifestacijom sistemske krize, nego i s neuspjehom raznih „antikriznih” receptura osmišljenih za pružanje podrške rentama i profitima: ti recepti proizveli su samo trenutne „prednosti” i uvijek za iste ljude. Srednjoročno, kao u slučaju privatizacija, izazvali su – i produbili – probleme i protivrječnosti.

Ne radi se ovdje o odbrani talijanstva važnih i strateških dijelova privrede države. Radi se o razumijevanju razloga i modaliteta bilionskih rasprodaja i reagovanju na pljačke kojima nas je juče oštećivala talijanska, a sad nas oštećuje evropska finansijska kasta.

Stoga je proces neophodno preokrenuti i ponovo uspostaviti učešće javnosti sposobne za inovativnu ulogu kontrole javne vlasti, kontrole koja ne vodi računa o interesima poslodavaca i klijentelističkih stranaka, nego aktivno zastupa interese radnika i popularnih sektora.

Neće tržište sebe disciplinovati za dobro kolektiva. Intervencija države i „javnosti” mora se shvatiti kao područje mogućeg očuvanja opšteg društvenog interesa i upravljanja finansijskim i proizvodnim resursima sposobno da kombinuje profitabilnost i socijalnu pravdu.

Upravo zato društvene i ekonomske promjene moraju proizaći iz obnovljene sposobnosti radničkog pokreta da se bori i razbije apsolutnu logiku tržišta, renti i profita: od nacionalizacije banaka (da bi investicijske odluke postale društveno orijentisane), preko nacionalizacije i povratka strateških sektora i mrežne industrije u javno vlasništvo, do eksproprijacije i nacionalizacije preduzeća u krizi, onih koja zagađuju i onih koja izmještaju.

Ovako bi se ekonomski i proizvodni resursi zemlje ne samo spasili od pljačke evropskih multinacionalnih kompanija, nego bi se pokrenula i ozbiljna politika zapošljavanja, inovacija i ponovnog pokretanja eko-kompatibilne produktivne proizvodnje, poboljšanja osnovnih javnih usluga (energija, transport, komunikacije...) i kvaliteta života.

Za taj proces neophodno je da organizovano radništvo shvati neophodnost raskidanja s ovakvom Evropskom unijom diktata i fiskalnih ugovora koji, ako se ispoštuju, onemogućavaju našoj zemlji svaku društvenu i političku alternativu.

Bottom of Form


Uz dozvolu redakcije, preneseno sa: http://contropiano.org/documenti/2013/11/23/la-grande-abbuffata-un-approfondimento-sulle-privatizzazioni-020501

Objavljeno: 23. novembra 2013.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

20/04/2018