Uzajamno pomaganje: o osnovama Kropotkinovog slobodnog i ekološkog društva

Piše: 

Brian Morris
„Sadašnjost je mjesto na kojem se izgubimo – ako zaboravimo svoju prošlost i nemamo viziju budućnosti.” Tako piše Ayi Kwei Armah, pjesnik iz Gane. Ove godine je i RiD nastojao izroniti iz prošlosti ideje koje je vladajući poredak zakopao duboko, ne bismo li povjerovali da naša sadašnjost, a i naša budućnost, ni ne mogu biti drugačije nego upregnute u pravljenje profita za nekolicinu na vrhu. Godinu 2021. završavamo stotinu godina starim idejama anarhiste, revolucionara, ekologa Kropotkina koji nas uči da drugačije ipak može. Da nismo slobodni, ali to možemo biti – kad izgradimo društvo bez eksploatacije, bilo ljudi ili prirode, utemeljeno na uzajamnom pomaganju, a ne na nadmetanju. Izgradnja takvog društva dugotrajan je proces, ali na početku svake evolucije, naglašava Kropotkin, da bi evolucija uopšte otpočela – stoji revolucija. (@RiD)
 

S engleskog prevela: M. Evtov

Ove godine se obilježava stogodišnjica smrti anarhiste-geografa Petra Kropotkina – ličnosti iz prošlosti koju ni slučajno ne smijemo zaboraviti.

Talentovani geograf, pionir socijalne ekologije i revolucionarni socijalist, Kropotkin je bio „riznica plodnih ideja“ (kako je rekao njegov prijatelj Errico Malatesta, talijanski revolucionar) koje s vremenom nisu nimalo izgubile na važnosti.

Protiv struje

Kropotkin je rođen 1842. godine u Moskvi. Čovjek koji će postati jedan od najžešćih protivnika svih oblika državne vlasti, čudnom ironijom sudbine rođen je u porodici visoke ruske aristokratije. Njegovi kneževski preci nekoć su vladali Rusijom.

Nakon naučnih istraživanja dalekih regija Mandžurije i Sibira 1860-ih, Kropotkin postaje član Međunarodnog saveza radnika [Prva Internacionala].

Zbog svojih političkih aktivnosti bio je dvaput u zatvoru. Godine 1886. dolazi u Britaniju i narednih trideset godina tu ostaje kao „časni izgnanik”, kako ga je opisao Nicolas Walter.

U rodnu zemlju se vraća 1917. godine – u vrijeme izbijanja Ruske revolucije. Kropotkin je tokom dugogodišnjeg egzila postao jedan od vodećih teoretičara anarhističkog pokreta, a nastavio i svoje naučne studije. Njegov portret još uvijek visi u biblioteci Kraljevskog geografskog društva u Londonu.

Evolucijski prirodnjak poput Darwina, Kropotkin je bio veliki erudit i višestruko talentovan. Napisao je knjige o velikoj – kako ju je nazvao – Francuskoj revoluciji, o ruskoj književnosti, o klimatskim promjenama i fizičkoj geografiji Evroazije, o evolucijskoj biologiji i socijalnoj ekologiji, a u svojim posljednjim godinama i filozofski traktat o etici.

Dio prirode koji se odvojio

Ovdje ću se fokusirati na samo jedan aspekt njegova bogatog i opsežnog opusa, naime, na njegove temeljne spise o socijalnoj ekologiji.

Po Kropotkinu, u srcu ljudskog života postoji suštinski „paradoks“ s obzirom na to da su ljudi s jedne strane neodvojiv dio prirode, proizvod evolucijskog procesa i potpuno zavisan od prirodnog svijeta za hranu, vodu i zrak – za samo svoje postojanje.

No, s druge strane, ljudi su od prirode na neki način „odvojeni”: Zemlja je postojala milijardama godina, mnogo prije nego što su se pojavili ljudi, a ljudi su, kao vrsta-bića [tj. po svojoj prirodi, op.ur.], prilično jedinstveni po kombinovanju visokog stepena samosvijesti i duboke društvenosti, te razvoju složenih simboličkih kultura i tehnologije.

I stvarno se sad ljudi opisuju kao „geološka sila“ na planeti Zemlji. Ljudi na neki način jesu „odvojeni“ od prirode.

U slučaju Kropotkina važno je naglasiti da je on ove dvije dimenzije ljudskog društvenog života uvijek nastojao držati zajedno.

Eksploatacija

Tako je spojio naturalizam i humanizam – s naglaskom na ljudsko djelovanje i ljudsku kulturu, u potpunosti prepoznajući ekološku dimenziju ljudskog života, to da su ljudi uvijek „ukorijenjeni u prirodi”. Kao socijalni filozof, Kropotkin je, dakle, u osnovi bio ekološki humanist, društveni ekolog.

Dvije knjige koje je napisao (obje bazirane na člancima objavljenim 1890-ih) oslikavaju njegovu socijalnu ekologiju: Polja, fabrike i radionice sutrašnjice (1899.) i Uzajamna pomoć: faktor evolucije (1902.).

Potkraj devetnaestog stoljeća Kropotkina sve više zaokupljaju dva međusobno povezana pitanja ili kretanja.

Jedno je rastući „ponor“ između sela, ispražnjenih od ljudi i sve više i od svoje flore i faune, i gradova punih ljudi koji žive u bijedi i siromaštvu, u prenatrpanim stanovima, i rade u fabrikama pod nezdravim, izrabljivačkim i potpuno nedemokratskim uslovima.

Učenje o drugačijoj poljoprivredi

Druga briga mu je bila razvoj unutar kapitalizma, industrijski oblik poljoprivrede, sistem monokultura koji iscrpljuje tlo i u kojem je poljoprivreda usmjerena ne samo na proizvodnju hrane već i na stvaranje profita.

Brinulo ga je i to što je u Britaniji gotovo sva zemlja u privatnom vlasništvu, a ogromne zemljišne površine prepuštene rezervatima za odstrel – fazana i tetrijeba – posebno za rekreativne aktivnosti bogate i moćne vladajuće klase.

Iako su Kropotkina neki, recimo Trocki i razni liberalni naučnici, prikazivali kao sanjarskog intelektualca, utopijskog socijalistu potpuno izvan dodira s društvenim i političkim „stvarnostima”, Kropotkin je zapravo bio vrlo praktičan i realističan učenjak.

Dok je Marx u biblioteci Britanskog muzeja proučavao ekonomiju – uglavnom izvještaje vlada, Kropotkin je mnogo putovao i radio empirijska istraživanja poljoprivrednih praksi, a cijelog je života sa svojom suprugom Sofijom obrađivao komad zemlje. Čak je pravio i vlastiti namještaj!

Kultura

U svojoj maloj knjizi razmišljanja Polja, tvornice i radionice sutrašnjice, koju je Colin Ward opisao kao jedno od „velikih proročkih djela devetnaestog stoljeća“, Kropotkin zagovara sljedeće:

- Da se svi oblici industrije, bilo tvornice ili radionice, moraju decentralizovati, a u gradovima izvršiti ono što bismo danas nazvali „ozelenjivanje”.

- Da buduća poljoprivreda mora biti raznolika i intenzivna, uključivati povrtnjake, intenzivnu obradu polja, navodnjavane livade, voćnjake, stakleničke kulture, kao i okućnice. Kroz njih bi se, tvrdio je Kropotkin, mogli proizvesti visoki prinosi raznih usjeva. Smatrao je da bi tako svaka zemlja mogla podmiriti vlastite potrebe za hranom, bez pribjegavanja industrijskoj poljoprivredi (u kapitalizmu), pod uslovom da se uzgajivač oslobodi tri „lešinara“: države, zemljoposjednika i bankara. Kropotkin se dakle protivio i državnoj kolektivizaciji poljoprivrede i kapitalističkoj poljoprivredi.

- Da se rad, i u industriji i u poljoprivredi, treba – i može – svesti na nekoliko sati dnevno, što bi ljudima u zajednici omogućilo dovoljno vremena za razonodu i kulturne aktivnosti.

Sve to, shvatio je Kropotkin, zahtijeva društvenu revoluciju i stvaranje ekološkog društva zasnovanog na anarhokomunističkim principima.

Vrijedi napomenuti da je Kropotkinova knjiga znatno uticala na mnoge, uključujući, na primjer, Lava Tolstoja, Ebenezera Howarda (i njegovo zagovaranje vrtnih gradova), Lewisa Mumforda i Paula Goodmana.

Uzajamna pomoć – ne nadmetanje

Knjiga o „uzajamnoj pomoći“ možda je najpoznatija od svih Kropotkinovih djela i još uvijek se štampa. Ovo djelo popularne nauke izražava Kropotkinovu zabrinutost krajem devetnaestog stoljeća, kad nastaje škola mišljenja koja postaje poznata kao „socijalni darvinizam“.

Kropotkina je u početku izazvao članak Thomasa Huxleya, nadaleko poznatog kao „Darwinov buldog“ zbog odbrane Darwinove teorije koju je objavio 1888. godine u časopisu The Nineteenth Century (Devetnaesto stoljeće).

Članak je bio naslovljen Borba za egzistenciju i njen uticaj na čovjeka. Citirajući Hobbesa, Huxley je život u prirodi – što se odnosilo i na organsku prirodu i na društveni život plemenskih ljudi – izričito opisao kao „usamljen, siromašan, gadan, okrutan i kratak”.

Slijedeći Huxleyja, socijalni darvinisti (u koje spadaju takvi nemilosrdni američki preduzetnici kao Rockefeller i Carnegie) primijenili su darvinističku teoriju – tačnije koncept Herberta Spencera o „opstanku najsposobnijih” na ljudski društveni život.

Ovaj koncept korišten je kao ideološko opravdanje za širenje kapitalizma i imperijalizma, te kolonijalne eksploatacije plemenskih naroda. Implicirao je i da su ljudi po prirodi motivisani agresivnim impulsima i da su suštinski sebični, egoistični, kompetitivni i posesivni individualisti.

Kropotkin nikada nije sumnjao u postojanje – stvarnost – sukoba, nadmetanja i egoizma i u živom svijetu i u ljudskom društvenom životu.

Ali je snažno osporavao hobsovski (kapitalistički) pogled na svijet, tvrdeći da je pretjeran i potpuno jednostran. Stoga je počeo pisati seriju članaka o „uzajamnoj pomoći“ – kooperativnim aktivnostima i međusobnoj podršci i brizi koju iskazuju ne samo životinje, nego i sva ljudska društva kroz istoriju.

Sklonost ka uzajamnom pomaganju, koju je opisao i kao „anarhija“, bila je očita i „među nama“ ljudima u zapadnim društvima.

Postojala je zajedno s državom i kapitalističkim institucijama, a često i u suprotnosti s njima. Međusobna pomoć (ili anarhija) otjelovljena je, tvrdi Kropotkin, u radničkim udruženjima, sindikatima, porodičnom životu, vjerskim dobrotvornim društvima, raznim klubovima i kulturnim društvima, kao i mnogim drugim oblicima dobrovoljnih udruženja. Uzajamna pomoć, naglašavao je Kropotkin, važan je faktor u evoluciji i društvenom životu čovjeka.

Pljačke

Uzajamna pomoć nije anarhistički tekst, niti djelo političke teorije, ali odražava Kropotkinovu koncepciju budućeg društva koje on opisuje kao slobodni ili anarhistički komunizam.

To implicira potrebu za društvenom revolucijom i oblikom politike koji uključuje tri osnovna načela ili principa:

- Odbacivanje države i svih oblika hijerarhije i ugnjetavanja koji koče autonomiju i dobrobit osobe kao jedinstvenog društvenog bića;

- Odbacivanje kapitalističke tržišne ekonomije, zajedno s njenim sistemom plata (koji Kropotkin smatra oblikom ropstva), odbacivanje privatnog vlasništva, njegovog konkurentskog etosa i njegove ideologije posesivnog individualizma;

- I, konačno, vizija budućeg ekološkog društva zasnovanog na uzajamnoj pomoći, dobrovoljnim udruženjima, participativnim oblicima demokratije i društvenoj organizaciji orjentisanoj na zajednicu. Takvo bi društvo unaprijedilo najpotpuniji izraz individualne slobode i izrazilo uzajamnost, kooperativni odnos s prirodnim svijetom.

Kropotkinova vizija i politika koju je zagovarao itekako su relevantni i danas, kad trijumfalno vlada korporativni kapitalizam, stvarajući uslove koji izazivaju strah, društvene dislokacije, velike ekonomske nejednakosti i akutnu ekološku krizu.

Za razliku od zagovornika Green New Deala – koji podržavaju Naomi Klein i ostali – Kropotkin bi insistirao na tome da kapitalistička država nije rješenje nego uzrok ekološke krize.

Jer, kako je davno tvrdio socijalni ekolog Murray Bookchin, kapitalizam u simbiozi s državom pljačka Zemlju u trci za profitom, te je stoga glavni uzrok „moderne krize”.

IZVOR: Ecologist

Objavljeno: 24/12/2021.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

29/12/2021