Intervju vodila: Franziska Tschinderle
Prevod s njemačkog: Adam Baltner

S engleskog prevela: M. Evtov

Dvadesetdevetogodišnji politolog, novinar i dopisnik Jacobina pušten je iz pritvora 24. decembra, nakon tri mjeseca provedena u turskom zatvoru maksimalne sigurnosti. Max je optužen za članstvo u terorističkoj organizaciji i suđenje mu je zakazano je za 11. april. Do tada ne smije napuštati Tursku.

U prvom opširnom intervjuu koji daje nakon izlaska iz zatvora, austrijskoj novinarki Franziski Tschinderle Max govori o svom radu u Turskoj, optužbama s kojima se suočava i o tome zašto sebe ne vidi kao „taoca“.

FT: Gospodine Zirngast, sad se možemo vidjeti jedino preko Skypea. Kako je bilo neposredno nakon vašeg oslobađanja?

MZ: Ja sam u Ankari. Moji roditelji su rano jutros (30. decembar) odletjeli u Austriju. Nakon što sam oslobođen, posjetio me najbliži krug prijatelja, a sad smo u stanu samo moja djevojka i ja.

Polako dolazim sebi. Počinjem ponovo da pišem. Od univerziteta se za sada odmaram.

Svakog ponedjeljka moram u policijsku stanicu, da potpišem dokument kojim dokazujem da sam još uvijek u zemlji. Srećom, nemam nikakvih psiholoških ni fizičkih problema. (...)

FT: (...) Kakvi su uslovi u turskim zatvorima?

MZ: Bili smo izolovani od drugih zatvorenika. Naša ćelija je bila na sprat. Gore su bili kreveti i metalni ormari, a ispod umivaonik, plastični sto i toalet. Ukupno šezdeset kvadratnih metara plus dvadeset pet kvadratnih metara dvorišta. U tom dvorištu smo vježbali – džogirali, radili sklekove i trbušnjake. Dizali smo i tegove – napunjene plastične kontejnere od pet litara. Željeli smo održati fizičko i mentalno zdravlje.

FT: Ko su bili ostali zatvorenici?

MZ: Velika većina ljudi optuženih za učešće u pokretu Gülen [pokret bivšeg saveznika Erdogana, imama Fethullaha Gülena, koga je režim optužio za poticanje pokušaja državnog udara 2016. godine]. Drugi su tu bili pod optužbom da su članovi PKK [Kurdistanske radničke partije]. Treći zato što su se navodno borili za Islamsku državu. Zatvorenik u susjednom dvorištu bio je tamo već dvije i po godine. Mi smo imali sreće da su nas advokati posjećivali svake sedmice.

FT: Jednom sedmično vam je bilo dopušteno deset minuta telefonskog razgovara s majkom. O čemu ste pričali?

MZ: Uglavnom mi je majka prenosila pozdrave. To mi je bilo važno zato što su pisma uvijek kasnila jer ih je prethodno čitala neka komisija. Po puštanju sam saznao da većinu pisama iz Evrope nikad nisam ni dobio. Mnoga pisma koja mi je slala djevojka nikad nisu uspjela proći do mene. Govor koji sam poslao u Beč, prihvatajući nagradu Karl Renner, bio je cenzurisan. Mojim najbližim prijateljima nije bilo dopušteno da me posjećuju – iz sasvim proizvoljnih razloga. Cilj je bio da vas psihički iscrpe.

FT: Austrijsko Ministarstvo vanjskih poslova smatralo vas je „konzularnim slučajem”. Suprotno tome, njemački Savezni ured za vanjske poslove u Berlinu stalno je novinare Deniza Yücela i Mesalea Tolua nazivao „političkim zatvorenicima”.

MZ: Ne smatram sebe posebnim slučajem u smislu kakav je to slučaj Yücel. Mene nisu uhapsili zato što sam Austrijanac. Nisam talac namjerno uhapšen tokom [austrijskog predsjedavanja] Predsjedništva Vijeća Evropske unije. Ja sam kolateralna šteta.

U Turskoj se vrši represija protiv demokratske opozicije. Tako sam i ja uhapšen. U tom smislu, naravno, ja sam politički zatvorenik. U Evropi bih možda bio poseban slučaj, ali ovdje u Turskoj – nisam. Ovdje sam samo jedan od nekoliko desetina hiljada slučajeva. Da ustvrdim da sam poseban, učinio bih nepravdu svim drugim političkim zatvorenicima, novinarima i akademicima u Turskoj.

FT: Prvo ročište zakazano vam je za 11. april. Ministarka vanjskih poslova Karin Kneissl pozvala je na „pošteno suđenje“. Očekujete li pošteno suđenje?

Kad je ona to rekla, bio sam u zatvoru, tako da mi nije poznat kontekst te izjave. Ali dovoljno je reći da je, u principu, farsično očekivati pošteno suđenje.

FT: Za šta vam se sudi?

MZ: Ne za klevetanje predsjednika. Ni za širenje propagande terorističke organizacije. Nego za članstvo u terorističkoj organizaciji.

FT: Kojoj organizaciji?

MZ: TKP / K. Što je skraćenica za Komunistička partije Turske / Iskra. Ova organizacija se nikada nije našla na listi terorističkih organizacija. Njihov istorijat završava 1995. godine. Čak nije dokazano da ta organizacija još uvijek postoji.

FT: Sve je počelo 11. septembra – na dan vašeg hapšenja. Kako se sjećate tog dana?

MZ: Imao sam sreće što me nisu zatekli na spavanju. Tog jutra sam se probudio već u 05:00 da bih radio na jednom članku. U 06:00 se začulo kucanje na vratima. U Turskoj je opštepoznato da policija obično dolazi u to doba. Pomislio sam: „Znači, počinje.“ Pogledao sam kroz prozor, pažljivo odgurnuvši zavjesu. Onda je uslijedilo drugo kucanje. Čekao sam. Kad su pokucali i po treći put, moj cimer se probudio i onako bunovan otišao do vrata i otvorio. Ali bi oni, prije ili kasnije, ili silom provalili ili doveli bravara.

FT: Šta se onda dogodilo?

MZ: Pred vratima je stajalo petnaestak- dvadeset policajaca. Jedan je upitao da li je tu Max, i pokazao nalog. Onda sam ih pustio unutra. Policajci nisu uletjeli u kuću, već mirno ušetali, bez oružja u rukama. Zar se tako ulazi u stan navodno opasnog teroriste? Kasnije sam saznao da Mithatu nisu ni lisice stavili. On je jednom policajcu rekao: „To zapravo nije neophodno, zar ne?“ a policajac mu je odgovorio: „Nije.“

FT: Onda ste se našli u policijskom pritvoru. U pismima ste pisali o nepodnošljivo dugim danima.

MZ: Klima-uređaj je bio postavljen na 17 stepeni Celzijusa i nije bilo dnevne svjetlosti. Dvadeset četiri sata dnevno treperila su nam nad glavama bijela neonska svjetla. Hrana je bila hladna. Gotovo se nikad nismo mogli tuširati ni presvući. Zube smo čistili solju na prstima. Od drvenih dasaka sam imao bolove u leđima.

Uhvati vas letargija, postanete slabi i iscrpljeni. I takvog vas dovedu u Palatu pravde. A u tome i jest poenta. Ne bi trebalo da ste u mogućnosti da se branite previše dobro.

FT: Šta vas je tužilac pitao?

MZ: De facto je sve već bilo odlučeno. Dešava se ono što hoće policija. Tužilac je pitanja koja je postavljao dobio od policije. Policija je raspravljala i sa sudijom, što je potpuno nezakonito. Bilo je unaprijed odlučeno da ćemo biti uhapšeni.

Tužilac me ispitivao o člancima koje sam napisao. Pokazao mi je neke fotografije iz mog telefona. Fotografije natpisa na političkim događajima ili iz novina. Zatim je uslijedila fotografija koja pokazuje mene dok djeci držim čas engleskog. Onda su došle na red knjige pronađene u mom stanu.

FT: Koje knjige, konkretno?

MZ: Knjige marksističkog teoretičara po imenu Hikmet Kıvılcımlı. U Turskoj je on istorijska ličnost. Objasnio sam tužiocu da studiram političke nauke i da istražujem tursku ljevicu. Na univerzitetu sam o Hikmetu Kıvılcımlıju držao prezentaciju. Najnormalnije je da kod sebe imam njegove knjige. U svojoj biblioteci imam i knjige o desničarskim ideologijama, ali njih nisu zaplijenili.

FT: Optuženi ste i za održavanje kontakata s Friedrich Ebert Stiftungom, socijaldemokratskom fondacijom sa sjedištem u Njemačkoj. U vezi s njima nema ništa protivzakonito.

MZ: Stvar je u tome što s tom fondacijom nikad nisam bio u kontaktu. Nego je u mom stanu pronađena feministička novina koju dijelom finansira i ta fondacija. Budući da sam stranac i govorim njemački, policija je vjerojatno pomislila da sam ja povezao te novine i fondaciju. Isprva su me pokušali prikazati kao agenta. (...)

FT: Vaša optužnica je predstavljena prije nekoliko dana. Za šta vas terete?

MZ: Optužnica ima 120 stranica. Ne tereti samo mene, već i tri druge osobe, uključujući i mog bivšeg cimera Mithata.

Sve su nas pratili tri mjeseca. A pet mjeseci su nam prisluškivali telefone. Dokazi su nejasni. Navodi se, recimo, da sam se u kafiću sreo s nekim neimenovanim osobama. Ili da sam prisustvovao nekom predavanju u prostorijama sindikata.

Ja sam inače držao besplatne časove engleskog djeci iz siromašnijih naselja Ankare. Na časovima smo crtali, igrali se i pravili muziku. A na univerzitetu sam organizovao filozofske diskusije sa studentima. Ovo se u optužnici prikazuje kao pokušaj indoktrinacije djece i studenata, i obuka novih kadrova.

FT: Kako je došlo do toga da 2015. preselite u Ankaru?

MZ: Već dugo se bavim ovom regijom. U Beču sam učio turski i dugo proučavao tursku književnost, politiku i istoriju. Želio sam studirati u Ankari, i živjeti ovdje.

FT: Kako se zemlja promijenila u ove tri godine otkad tu živite?

MZ: Kad sam doselio, stvari su već išle nizbrdo. Mjesec i po nakon mog dolaska, pripadnik ISIS-a je izvršio samoubilački bombaški napad u kojem je poginulo više od stotinu ljudi. Ja sam s prijateljem bio na demonstracijama za rad, mir i demokratiju. To je bilo 10. oktobra 2015. a meta napada bile su upravo ove demonstracije. Bombe su eksplodirale 150 metara od nas.

Bio sam u Ankari i za vrijeme pokušaja državnog udara. Još se jasno sjećam kako su avioni nisko nadlijetali grad i kako je bombardovan parlament. Sve sam to obradio u svojim tekstovima.

FT: Niste samo u svojim tekstovima bili kritični prema vladi, već ste i društveno angažovani. Za šta se zalažete?

MZ: Ja sam socijalista i to nikad nisam krio. Zalažem se za demokratsku Tursku. Zalažem se za prava žena i djece i za ekologiju. Kritikovao sam katastrofalnu situaciju u kojoj se nalaze radnici.

U Turskoj se godišnje dešava više od dvije hiljade smrtnih nesreća na radu. Sindikati imaju vrlo malo članova. Plate su niske. U građevinskoj industriji radnici često nemaju ugovor i ne dobijaju platu.

Radio sam istraživanja i pisao novinske tekstove. Uvijek ću se suprotstavljati nepravdi i zalagati za slabije, bez obzira na to gdje živim. To je dio moje ličnosti.

FT: Jeste li bili član neke stranke?

MZ: Ne, nisam član stranke. Ali pišem za novine jedne socijalističke organizacije. To nikad nisam sporio ni pred tužiocem ni pred sudijom. Naprotiv.

FT: Studirali ste na Odsjeku za političke nauke Tehničkog univerziteta Bliskog istoka (ODTÜ). Je li tamo bilo slobode mišljenja i izražavanja?

MZ: U tom smislu je moj univerzitet bio oaza u pustinji. Ali, naravno, postojala su i velika ograničenja. Studentske organizacije su bile zabranjene. Usprkos tome smo imali vrlo živahne rasprave o svemu što se dešavalo vani. Za političke nauke Turska je laboratorij našeg vremena. Ono što se ovdje dogodilo ne može se naučiti iz knjiga. Mi smo bili svjedoci istorije.

FT: U kom smislu?

MZ: Država i društvo postaju sve autoritarniji. Ja bih to nazvao fašizacijom. U okviru toga se dešava brutalizacija društva, što je očitoi u stalnom porastu ionako enormno visoke stope femicida, na primjer.

Nakon proglašenja vanrednog stanja došlo je do talasa hapšenja. U pritvor su odvedeni advokati, sudije, policijski službenici i vojnici. Državni službenici su otpuštani, uključujući i neke od mojih najboljih prijatelja koji su radili kao učitelji i akademici. Niko od njih nije imao apsolutno nikakav interes za pokret Gülen. Sad nemaju od čega da žive.

FT: Jeste li se bojali da će to i vas snaći?

MZ: U Turskoj uvijek živite u strahu od nečega. Sjećam se da sam se noćima budio na svaki zvuk, misleći da je policija došla po mene. Pred kraj smo bili svjesni da nas posmatraju. Ali nismo mogli otići – već su stisnuli omču.

FT: Vi ste prvi austrijski državljanin koji nije turskog porijekla a koga Turska optužuje kao teroristu. Šta očekujete od vlade u Beču?

MZ: Da, tako je, pa je ovo i za Austriju potpuno nepoznata teritorija. Očekujem nastavak konzularnog savjetovanja, kao i to da će se čitavo moje suđenje posmatrati. To znači da mom saslušanju prisustvuju članovi parlamenta ili ovdašnjeg konzulata.

Mora postojati stalni nadzor – da se ne bi dogodilo ništa apsurdno. Trebalo bi mi dopustiti da u praksi iskoristim prava koja imam teoretski.

Uostalom, dosad nisam ništa tražio od vlade, nikada nisam rekao da me vlada treba spasiti ili išta slično. Nikad to ne bih uradio. Naravno, bio bih sretan ukoliko se vlada založi za mene. Ali to ne zavisi od mene.

FT: Hoćete li se izjasniti nevinim?9

MZ: Da, tražim da me proglase nevinim.

FT: Šta očekujete od suđenja?

MZ: Ovakva suđenja dugo traju. Drugo ročište će se možda održati ovog ljeta, a treće u oktobru. Očekujem najmanje četiri-pet ročišta. Nestrpljivo očekujem ukidanje ograničenja.

Preneseno sa: Jacobin

Datum objavljivanja: 04/01/2019.