S engleskog prevela: M. Evtov

Vodik se izdvaja iz fosilnog gasa i koristi u preradi nafte i industrijskim procesima. Ima ogroman karbonski otisak, jer se preostali ugljen-dioksid ispušta u zrak.

Oni koji lobiraju za korištenje vodika kažu da će ovaj plin u budućnosti biti „plav“ (tako što će preostali ugljen-dioksifd biti zarobljen i pohranjen) ili „zelen“ (proizveden elektrolizom – propuštanjem električne struje kroz vodu).

Ali čak i „zeleni“ vodik, jedina vrsta bez ugljika, guta ogromne količine obnovljive električne energije. Planovi da se taj vodik izvozi iz Ukrajine – koja će budućih decenija i sama trebati čistu električnu energiju – tek su nešto više od ciničnog ratnog profiterstva.

Vodik bi se u budućnosti mogao koristiti u industrijskim sektorima koje je teško dekarbonizirati, kao što su proizvodnja čelika i gnojiva, te u transportu na velike udaljenosti. Ali lobisti oslikavaju opasno kontraproduktivnu sliku – o širokoj upotrebi vodika za grijanje stambenih objekata i za gradski prevoz.

Otkud ovaj plan?

Paket Fit for 55 / Spremni za 55 %, plan dekarbonizacije koji Evropska komisija objavljuje 2021. godine, sadrži plan proizvodnje „zelenog“ vodika iz hiljada elektrolitičkih ćelija u Ukrajini i sjevernoj Africi, te izvoza tog vodika u evropske zemlje. Ova ideja je u cijelosti prepisana iz plana koji je godinu dana ranije predložila lobistička grupa Hydrogen Europe.

Februarska invazija Rusije na Ukrajinu ne samo da nije poslužila kao povod za razmišljanje o problematičnosti ulaganja u spekulativnu tehnologiju, nego je ubrzala plan uvoza vodika.

U maju Evropska komisija objavljuje prijedloge energetske politike RePowerEU, fokusirane na smanjenje zavisnosti od uvoza ruskih energenata. Ciljani opseg proširenja upotrebe vodika do 2030. godine narastao je skoro četiri puta – iako postoje daleko bolji načini za smanjenje zavisnosti od uvoza iz Rusije.

Kao odgovor, European Hydrogen Backbone – lobistička grupa koju podržavaju kompanije za transport plina – nudi mrežu za transport vodika, spremnu do 2040. godine i kompatibilnu sa planovima RePowerEU, za 80 do 143 milijarde eura.

Brisel sad s Ukrajinom pregovara o „strateškom partnerstvu” za vodik i biometan. A povezana studija, koju finansira njemačka vlada, podržava prijedlog Hydrogen Europe da se 8 gigavata (GW) proizvodnih kapaciteta na vjetar i sunce u Ukrajini – malo više od trenutnog kapaciteta – do 2030. godine usmjeri za proizvodnju vodika..

Na prošlomjesečnoj Konferenciji o oporavku Ukrajine u Luganu, ukrajinska vlada predstavlja plan poslijeratne obnove u kojem je vodik najveća stavka energetskih ulaganja. Od predloženih 114 milijardi dolara za energetsku tranziciju, na vodik otpada 40 milijardi dolara za proizvodnju električne energije i transportnu infrastrukturu, plus 7 milijardi dolara za elektrolitičke ćelije koje šalju električnu struju kroz vodu da bi se stvorio vodik.

Ovi prijedlozi su uzbunili civilno društvo. Ekološka kampanja Ecoaction kaže da ukrajinska vlada ima „neopravdana očekivanja“ u pogledu izvoza vodika. Umjesto trošenja obnovljive električne energije za izvoz vodika, bilo bi je „mnogo svrsishodnije“ ulagati u ukrajinsku mrežu, kako bi se smanjili kapaciteti za proizvodnju uglja, plina i nuklearne energije.

Pet razloga za obustavljanje

Pet je razloga zašto ovaj plan izvoza vodika treba ukinuti.

Prvo, Ukrajina što brže treba povećati proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora, kako predlaže Ecoaction.

Što brže energetskom opskrbom u Ukrajini počnu dominirati obnovljivi izvori, to će efektnija i društveno pravednija biti nužna tranzicija s uglja u rudarskim područjima koje je opustošila ruska vojska. I to će brže Ukrajina prestati s uvozom plina koji od 2016. godine ne uvozi direktno iz Rusije, ali je gotovo sav ruskog porijekla – dolazi preko Poljske, Austrije i Njemačke, no proizvodi se u Rusiji.

Onih 8 GW obnovljivih kapaciteta koje Hydrogen Europe želi koristiti za izvoz vodika moglo bi umjesto toga opskrbljivati toplinske pumpe za grijanje miliona ukrajinskih domova koji se sad oslanjaju na bojlere ili zastarjele sisteme centralnog grijanja na plin ili ugalj. A da bi Ukrajina narednih decenija potpuno dekarbonizirala svoj energetski sistem, trebaće višestruko veće količine energije iz obnovljivih izvora.

Drugi ključni prioritet ukrajinske energetske politike je – ušteda energije. Urbanu infrastrukturu iz 1960-ih i 1970-ih treba obnoviti ili zamijeniti. Na kućama koje prekomjerno gube toplotu mora se postaviti izolacija. Dotrajali sistemi centralnog grijanja i kombinovane toplane i elektrane koje ih snabdijevaju očajnički trebaju obnovu pogona ugradnjom električnih toplotnih pumpi, kako pokazuje nedavni izvještaj istraživačke grupe Low Carbon Ukraine.

Drugo, ako Ukrajina odluči da rezervnu obnovljivu energiju iskoristi za proizvodnju „zelenog“ vodika, treba ispitati može li se on u industrijskom sektoru ove zemlje koristiti umjesto „sivog“ vodika. Sivi se naime proizvodi iz plina – uz džinovski karbonski otisak [proces proizvodi ogromne količine emisija ugljen-dioksida, op.ur.]. Većina tog „sivog“ vodika koristi se za proizvodnju gnojiva u pogonima čiji je vlasnik Grupa DF, holding kompanija koju kontroliše oligarh Dmitro Firtaš.

Prema istraživanju koje je naručila UN-ova Ekonomska komisija za Evropu, Ukrajina godišnje proizvede 1,1 milion tona „sivog“ vodika. Ova proizvodnja vjerovatno čini oko 4% ukrajinske emisije ugljen-dioksida.

Energetski istraživači u Njemačkoj, glavnom potencijalnom uvozniku, ukazuju na njemačku Nacionalnu strategiju za vodik, gdje se navodi da trgovina plinom ne bi trebala „ometati opskrbu obnovljivom energijom, koja je u mnogim slučajevima neadekvatna, u zemljama u razvoju“. Kad bi se primijenio taj princip, ukrajinska bi shema sutra bila obustavljena.

Četvrto, kompanije koje se bave fosilnim gorivima osmislile su evropski uvozni plan za stvaranje tržišta vodika tamo gdje on nije potreban, prvenstveno za grijanje stambenih objekata. Kako ističe Jan Rosenow, viši energetski istraživač u Regulatory Assistance Project, predstavnici plinske industrije predstavljaju političarima vodik kao „jeftinu opciju koja ne remeti poslovanje na tržištu energije [nedisruptivna tehnologija]“, potkrepljujući to „prenapuhanim“ tvrdnjama da su čiste alternative preskupe i destruktivne.

Peto, ulaganja EU-a u uvoz vodika ne bi koristila ni Ukrajincima ni zelenoj tranziciji, ali bi pomogla kompanijama za fosilna, a možda i onima za nuklearna goriva. Njemačka energetska agencija ističe da nije vjerovatno da će namjenska transportna infrastruktura za vodik biti dostupna u narednih 20 godina. Sav vodik proizveden u Ukrajini vjerovatno bi bio pomiješan s plinom.

Ukrajinske ekologe zabrinjava i to što bi se moglo desiti da elektrolizu za „zeleni“ vodik ne pokreću solarna ili energija vjetra, nego nuklearna, za koju ova zemlja ima znatne kapacitete – što bi značilo dodatnu infuziju industriji koju treba smanjivati.

Ne smije im se dopustiti da ratom razorenu Ukrajinu koriste kao poligon za lažna rješenja.

Evropsko i ukrajinsko civilno društvo mogu se i moraju ujediniti da bi ih zaustavili.

IZVOR: Open Democracy

Objavljeno: 11/08/2022.

MAPA: ScienceDirect