S engleskog prevela: M. Evtov
 

Naveliko se piše o tome kako ova pandemija pogoršava socijalne nejednakosti. Ali šta ako se ova pandemija i dogodila zbog dubokih neravnopravnosti u našim društvima?

Postoji škola mišljenja po kojoj istorija dokazuje da su pandemije uvijek izbijale u vrijeme socijalne nejednakosti i razdora. Kako siromašni postaju siromašniji, drži ova škola mišljenja, pogoršava im se opšte zdravstveno stanje, te postaju skloniji infekcijama. Istovremeno su, u potrazi za poslom, prinuđeni da se više kreću i da gravitiraju ka gradovima. Bogataši u međuvremenu sve više troše na luksuz, što uključuje i proizvode iz dalekih krajeva svijeta. Svijet postaje sve čvršće povezan trgovinom, a trgovačkim putovima koji povezuju gradove zajedno putuju klice, ljudi i luksuzna roba. Slučajna kombinacija faktora koja, bar u teoriji, garantuje katastrofalne posljedice.

A u praksi? Istoričar Peter Turchin utvrđuje snažnu statističku vezu između globalne povezanosti, socijalne krize i pandemije. Jedan takav primjer zabilježen je u drugom stoljeću nove ere, kad su i Rimsko i Kinesko carstvo bili na vrhuncu bogatstva i moći, siromašni u oba carstva vrlo siromašni, a drevni put svile na vrhuncu. Počevši od 165. godine nove ere, Antoninova (Galenova) kuga hara Rimom, a u narednoj deceniji desetkuje i Kinu, nakon čega počinje propast i jedne i druge imperije.

U sličnim okolnostima se u 6. stoljeću pojavljuje Justinijanova kuga, a u 14. stoljeću Crna smrt. Turchin zapaža da su i danas na djelu iste sile: globalizacija (koja dovodi do pojave novih ljudskih patogena) u kombinaciji s rastućom nejednakošću. „A sad je izgleda i naše Doba razdora dobilo svoju pandemiju“, piše on prošle sedmice na svom blogu.

Eksperiment bez presedana

Nije rečeno da pandemije uvijek pokreću socijalne nemire, ali ih mogu izazvati budući da pandemije čine izuzetno uočljivim upravo one nejednakosti koje su ih i uzrokovale. Zato što najteže pogađaju one slabo plaćene ili prekarne, one koji žive u pretrpanom smještaju, one koji imaju zdravstvene probleme, a zdravstvenu zaštitu ili nemaju ili im je manje dostupna. Tako je bilo nekad, a tako je i sad. U pandemiji gripe 2009. smrtnost je bila triput veća u najsiromašnijoj nego u najbogatijoj petini stanovništva Engleske. Covid-19 ne pokazuje odstupanja od ovog obrasca koji – zbog načina na koji padaju socioekonomske kockice – ima i rasnu dimenziju.

No, u vezi s ovom pandemijom postoji i nešto sasvim novo, dosad neviđeno u istoriji čovječanstva: ovom globalnom eksperimentu izolacije nema presedana. Mjere izolacije osmišljene su da uspore širenje bolesti, smanje opterećenje zdravstvenih sistema i, konačno, spase živote – a moguće da to i čine. Ali je moguće i da same te mjere produbljuju socijalne nejednakosti. Na to ukazuju neki anegdotalni primjeri, ali i već dostupne sistematske analize, iako potpunu sliku uticaja ovih mjera nećemo imati prije okončanja pandemije. Prošle sedmice objavljeni preliminarni nalazi istraživanja obavljenog s 1.200 Norvežana pokazuju da privremeni otkaz daleko više prijeti ljudima s nižim nivoom obrazovanja i primanja. I ovi se ljudi mogu prijaviti za vladin program sličan onom u Velikoj Britaniji, ali ovoj kategoriji u svakom slučaju prijeti veća vjerojatnost pada prihoda i trajne nezaposlenosti.

Norveška studija nije utvrdila vezu između siromaštva i broja ljudi koji se sami prijavljuju zbog simptoma zaraze koronavirusom, ali jest utvrdila visoku vjerojatnost da će se siromašnije, manje obrazovane osobe manje pridržavati smjernica o fizičkom distanciranju. Teško je reći zašto, kaže demograf Svenn-Erik Mamelund s univerziteta Metropolitan u Oslu, koji je bio uključen u anketu. Ali ima o tome svoje teorije.

Moguće da ljudi iz nižih socioekonomskih grupa osjećaju veći pritisak da izađu – radi posla, kaže Mamelund. Moguće i da im je nivo zdravstvene pismenosti niži, kao i to da manje vjeruju u državne službe, moguće da imaju i jezičkih problema, ako nisu norveškog porijekla. Mamelund se boji da bi niži nivo poštivanja mjera javnog zdravstva kasnije mogao dovesti do višeg nivoa zaraze i smrtnosti.

Cijena virusa

Nemoguće je reći da li prijetnja koju Covid-19 predstavlja ljudskom životu opravdava te mjere, ali su oni koji su ih nametnuli znali da će nas virus skupo koštati. Ovdje već citirani demograf Mamelund je prošle godine bio član odbora koji je Svjetsku zdravstvenu organizaciju savjetovao o nefarmaceutskim intervencijama u slučaju pandemije. Taj Odbor je bio zadužen da na osnovu raspoloživih dokaza procijeni troškove i korist mjera za usporavanje širenja bolesti – od pranja ruku do zatvaranja granica. Lista njihovih preporuka ne uključuje izolaciju, čak ni u najgorem scenariju. „Nismo je predložili zato što smo znali da će izolacija izuzetno naštetiti svim zemljama – i društveno i ekonomski“, kaže on. „Nikad nisam ni pomislio da će ostatak svijeta slijediti primjer Kine.“

Norveška je solidna socijalna država s nevelikim brojem stanovnika – 5,4 miliona. Tamo dosad nije bilo protesta, ali se zato u drugim državama društveni uticaj izolacije itekako osjeti. Indija bilježi smrtne slučajeve nezaposlenih migrantskih radnika koji su se vraćali kući u potrazi za hranom, a u mnogim zemljama (uključujući SAD) radnici štrajkuju i ruralne zajednice se bune što u vrijeme pandemije među njih dolaze bogataši koji iz gradova bježe u svoje druge kuće.

Vlade bi trebale pripaziti na ovaj razvoj događaja i dobro odmjeriti kada i kako uklanjaju izolaciju, jer iako je danas teško raspravljati o tome da li je lijek gori od bolesti, lijek bi mogao izazvati neugodnosti potpuno drugačije prirode – a istorija nas uči da nema društva imunog na tu vrstu neugodnosti.

Ovo je simptomatska terapija. A dugoročno bi se (i oni i mi) trebali pozabaviti stravičnom nejednakošću u našim društvima koja sad pandemija razdvaja smrtonosnim skalpelom.

IZVOR: The Guardian

Objavljeno: 12/04/2020.