Nema široke podrške za pokušaje da se na ovu pojavu reaguje oštrije, npr. prekidanjem fašističkih manifestacija (poput veličanja četničkog vojvode Draže Mihajlovića na Kozari) ili otvorenim imenovanjem fašista. Bilo kakva radikalnija akcija odbija se na temelju 'kulture dijaloga' i 'tolerancije drugog i drugačijeg' na koju nas neumorno podsjeća profesionalno civilno društvo, oblikovano donatorskim grantovima za promociju liberalnog razblaživanja političke stvarnosti. No Hannah Arendt znala je reći da nema kajgane bez razbijenih jaja – ovaj tekst (iz kojeg objavljujemo samo neke dijelove) podsjeća da ni antifašizma nema bez izravnog sukoba s fašistima iz kojeg će oni, za početak, izvući pouku da se biti fašista – ne isplati. Poslije se neke od njih možda može i preodgajati.
(Redakcija)
Piše: Mark Bray
Anonimni osvetnik koji je na protestu protiv inauguracije Trumpa u Washingtonu odalamio Richarda Spencera, vođu rasističkog, desničarskog pokreta alt-right, u zadnje vrijeme sasvim opravdano privlači veliku pažnju. No, udarac koji je odjeknuo Internetom nije jedina antifašistička akcija koje se (tog) vikenda desila u DC-ju. Želimo li izgraditi širok antifašistički front i promijeniti stvari iz temelja, ne smijemo zanemarivati naizgled nebitne, ili čak trivijalne primjere koji, po mom mišljenju, čine svakodnevni antifašizam i temelje se na antifašističkoj perspektivi koja nam može pomoći da zaustavimo val mržnje potaknute 'svakodnevnim trampizmom'.
(…)
Svakodnevni antifašizam
Kad ljevičari govore o antifašizmu najčešće se fokusiraju na pokrete oko mnogobrojnih grupa antifašističke akcije, skraćeno antifa. Te grupe širom svijeta zasigurno igraju veoma značajnu ulogu u borbi protiv desničara i zaštiti onih najugroženijih. Međutim, mene zanimaju suptilniji oblici svakodnevnog antifašizma kojima se ekstremnim desničarima oduzima podrška javnog mnijenja. Da bih bolje objasnio šta podrazumijevam pod svakodnevnim antifašizmom, najprije želim objasniti šta je to antifašistička perspektiva na kojoj se on temelji.
U suštini, antifašistička politika zasniva se na onemogućavanju fašista da javno promoviraju svoju politiku. Što se može činiti fizičkim sukobljavanjem tokom javnih skupova, pritiskom na uprave dvorana da otkažu fašističke događaje, obaranjem internetskih stranica, krađom fašističkih glasila itd. U srcu antifašističkog etosa stoji odbacivanje klasičnog liberalnog stava (…) ne slažem se s tim što govorite, ali do smrti ću braniti vaše pravo da to kažete. Antifašisti su se, nakon Auschwitza i Treblinke, zarekli da će se do smrti boriti da nacistima ukinu pravo da bilo šta kažu.
U teoriji, američki liberalizam alergičan je i na samu pomisao da se ikoga „diskriminira” na osnovu političkog stava, a vladu vidi kao arbitra igre u kojoj slobodno učestvuju sve politički tendencije (uprkos empirijskoj netačnosti tog sna). Sve dok ne krše zakon, nacisti mogu biti nacisti. To je samo njihovo „mišljenje”, jednako legitimno kao i ostala mišljenja na imaginarnom slobodnom tržištu ideja. Nasuprot tome, antifašizam je otvoreno političan u namjeri da ospori legitimnost mišljenja nacista i vrlo ozbiljno shvata štetu koju takva mišljenja mogu, i zaista nanose, našem svijetu.
Antifašistička perspektiva primjenjuje ovu logiku na svaku interakciju s fašistima. Odbija prihvatiti opasnu ideju da je homofobija samo nečije „mišljenje” na koje ta osoba ima pravo. Odbija prihvatiti suprotstavljanje temeljnoj tvrdnji da su Crni životi važni („Black Lives Matter”) kao puko političko neslaganje. Antifašizam ne toleriše „netoleranciju”. I neće se „složiti da se ne slažemo”. Onima koji kažu da zbog svega ovoga nismo bolji od nacista, moramo naglasiti da mi ne kritikujemo nasilje, drskost, diskriminaciju ni prekidanje govora kao takve, već kritikujemo one koji sve to koriste za promociju nadmoći bijele rase, heteropatrijarhata, klasnog potlačivanja i genocida. Ne radi se ovdje o taktici, već o politici.
Ako je cilj uobičajene antifašističke politike da postigne to da se nacistima onemoguće neosporavani javni istupi, onda je cilj svakodnevnog antifašizma da tlačiteljsko ponašanje učini društveno neisplativim do te mjere da nikome ko ga promovira ne preostane ništa drugo nego da svoje stavove zadrži za sebe. Daleko od toga da je ovaj cilj bio ostvaren prije uspona Trumpa, ali Trumpova izborna pobjeda i jačanje desničarskog pokreta alt-right (barem na Internetu), čine ovaj zadatak još nužnijim.
Na protestima protiv Trumpove inauguracije antifašistička perspektiva primijenjena je na razne načine – od onog vidljivijeg primjera lemanja Richarda Spencera do paljenja Trump-kačketa učesnika desničarske manifestacije „Deploraball” i unošenja u lice Trumpovim pristalicama koji su došli minirati Ženski marš. Dva transparenta koja sam vidio na Ženskom maršu savršen su primjer antifašističke perspektive: „Nek rasiste opet bude strah” i „Nek silovatelje opet bude strah”. Dok bi idealno bilo uvjeriti sve rasiste i silovatelje da se promijene, ovi slogani ukazuju na činjenicu da zaštita najugroženijih hitno zahtijeva da rasiste i silovatelje natjeramo da dvaput razmisle prije nego što djeluju.
Da se razumijemo: ja se, naravno, slažem da bi bilo idealno uvjeravanjem mijenjati stavove i ponašanje, i vjerujem da je to moguće. Upečatljiv primjer je sin osnivača Stormfronta (nacističke internetske stranice), Derek Black, koji se odrekao bjelačkog rasizma zahvaljujući raspravama s prijateljima na New Collegeu u Floridi.
Uz činjenicu da su ovakvi slučajevi rijetki, treba zapamtiti ovo: Derek Black, sa svojim rasističkim idejama o nadmoći bijele rase, i studenti i studentice New Collegea, sa svojim antirasizmom, nisu razgovarali na ravnoj nozi. Derek Black se stidio što je neonacista – to je isplivalo na površinu tek nakon što su drugi to javno prokazali. Zašto se stidio? Zato što je u tom okruženju nacizam diskreditovan u tolikoj mjeri da se Derek osjećao dijelom neznatne manjine koja je u sukobu sa svima ostalima.
Drugim riječima, zahvaljujući dosadašnjim antirasističkim pokretima, Blackovi rasistički stavovi o nadmoći bijele rase postali su društveno neprihvatljivi, što je utrlo put mogućnosti da Derek prihvati antirasističku perspektivu. Mišljenja i stavovi ne mijenjaju se u izolaciji, već su uvijek pod utjecajem vanjskog svijeta i diskurzivnih struktura koje im daju značenje.
Kad god neko reaguje protiv pobornika transfobnih i rasističkih ideja — tako što ih proziva, bojkotuje njihove kompanije, posramljuje ih zbog njihovih opresivnih stavova ili prekida prijateljske odnose sve dok se osoba ne promijeni — ta osoba u praksi primjenjuje antifašističku perspektivu i doprinosi širem svakodnevnom antifašističkom frontu koji je neophodan da bismo pružili otpor navali desničara, Trumpa i njegovih lojalnih pristalica. Naš cilj treba biti da za dvadeset godina sve Trumpove glasače i glasačice bude stid javno reći da su glasali za Trumpa.
Nećemo uvijek biti u stanju promijeniti nečija uvjerenja, ali nema nikakve sumnje da možemo postići da se javno izražavanje tih uvjerenja skupo plati: politički, društveno, ekonomski, a ponekad i fizički.
Preneseno sa: https://roarmag.org/essays/trump-everyday-anti-fascism/