Transformisati „prostor” u teritorij: intervju s Raulom Zibechijem

Antikapitalistički pokreti na prostorima nekadašnje Jugoslavije još uvijek su slabo razvijeni i sasvim sigurno daleko od neophodne masovnosti. Jedan od glavnih problema s kojima se susreću ne dolazi, međutim, od sadašnjosti, već od prošlosti, tačnije rečeno: od tumačenja prošlosti. Ono što se dešava u Južnoj Americi, a što Raul Zibechi naziva pretvaranjem prostora u teritorij na kojem zajednica živi u izmijenjenim društvenim odnosima i time jača borbu protiv kapitalističkih obrazaca – na našim prostorima ne djeluje izgledno, jer se jugoslovensko iskustvo tumači kao istorijska greška i totalni poraz alternative trenutno dominantnom kapitalističkom sistemu. Graditi alternativu koja nadilazi puki otpor, a u okolnostima samonametnute istorijske bespomoćnosti, djeluje ne samo utopijski nego i politički neozbiljno, tako da pokreti ili zamiru nakon pojedinačnih bitaka, ili se transformišu u političke stranke koje slijede reformistički kurs.
Neki ljevičari osuđuju reformizam. No, govoreći o južnoameričkim kretanjima, Zibechi podsjeća na nešto što je, uz teoretsku osnovu, uvijek bilo bitna karakteristika socijalističkih snaga: mora se početi od konkretnih stvari koje donose promjenu. Te konkretne promjene, metaforički rečeno, postaju 'teritorij' odnosno baza daljnjeg djelovanja.

 

Piše: Riccardo Carraro

Odabrala i s talijanskog prevela: M. Evtov

Raul Zibechi je urugvajski novinar i analitičar, vrstan poznavalac brojnih latinoameričkih društvenih pokreta. Njegov Zapatistički paradoks neizostavna je literatura za sve koji bi da shvate duboku inovativnost autohtonog ustanka u Chiapasu 1994. godine, osobito u poređenju s gerilskim ratovima druge polovine dvadesetog stoljeća.

Raul je u Rimu zajedno s partnericom Polom Ferrari. Tu je da bi se susreo s nizom talijanskih odbora i pokreta, te predstavio svoj najnoviji urednički poduhvat: Društveni pokreti u Latinskoj Americi. Drugačiji svijet u pokretu (Movimientos sociales en América Latina. El mundo otro en movimiento).

Donosimo ovdje neke njegove misli i zanimljive ideje o gorućim pitanjima bitnim za razumijevanje onoga što se trenutno dešava u Latinskoj Americi, o borbi za teritorij i ulozi društvenih pokreta.

Izgleda da je posljednjih godina parabola o latinoameričkim progresivnim vladama u ozbiljnoj krizi. Ti si često kritikovao ekonomske izbore tih vlada. Šta je drugačije sad kad se u mnogim zemljama, poput Argentine, vraća reakcionarna desnica?

U posljednjih 15 godina sve su latinoameričke progresivne vlade u ekonomskom smislu ostale ekstraktivne. Kuba je jedina latinoamerička zemlja u kojoj ekstraktivizma nema. Sve progresivne vlade zapravo su povećale crpljenje prirodnih resursa. Gotovo svi izvoze sirovu naftu a uvoze rafinirani benzin. Ovaj ekonomski sistem provodi se u različitim oblicima. U nekim zemljama ekstraktivizam znači rudnike, a u drugim se u potrazi za naftom grade bušotine i na kopnu i na moru, dok se u trećim iskrčuju šume – radi proizvodnje soje.

Između ljevičarskih i desničarskih vlada u Latinskoj Americi postoje dvije osnovne razlike. Prva je stepen represije – ako i postoje epizode represije ljevičarskih vlada, one nisu tako snažne kao recimo u slučaju današnje desničarske vlade u Argentini. Druga je socijalna politika – progresivne vlade teže da u doba visokih cijena sirovina dio dobiti preraspodijele u korist ugroženih kategorija stanovništva. Kvalitet života bogatih nikada nije ugrožen, jer se preraspodjela bogatstva ne dešava oporezivanjem privilegovanih grupa, već preraspodjelom prihoda od viška proizvedenih sirovina.

Međutim, kvalitet života najsiromašnijih grupa nije se bitno promijenio za ovih 15 godina progresivnih vlada; najsiromašnije grupe su za tih 15 godina samo dobile pristup izvjesnim potrošačkim dobrima.

Koje oblike otpora na koje si naišao u istraživanju i analizi društvenih pokreta smatraš najzanimljivijima?

Temeljni je korak, za svaki društveni pokret, transformacija prostora u teritorij. Kako se to dešava? Neophodno je transformisati društvene veze unutar datog prostora. Prostor postaje teritorij oslobađajući se isključujućih i hijerarhijskih društvenih veza tipičnih za kapitalističko društvo.

Teritorij je trajna konstrukcija. Teritorij mora sadržavati raznolikost, to ne može biti homogeno ni ideološko mjesto, tu moraju živjeti ljudi koji su zajedno zato što teritorij žele braniti čak i ako imaju različite političke vizije.

U teritorij treba uključiti čitav spektar socijalnih dinamika i ljudi. Borimo se za svijet sastavljen od raznih boja. Što bi rekli ti, svijet koji sadrži mnoge svjetove.

Kako možemo raditi na razlikama unutar jedne teritorije da bismo održali raznolikost ljudi koji tu zajedno žive? Trebamo posvetiti više vremena integraciji raznolikosti, političkom radu potrebnom za razumijevanje logike drugih, koliko god da je drugačija od naše. Moramo početi od prihvatanja činjenice da drugi mogu misliti drugačije nego ja.

Organizacija teritorija mora biti široko rasprostranjena, a ne hijerarhijska. Mogućnost da se integrišu svi mora se odvijati sveobuhvatno i zaokruženo. Hijerarhijska je logika, s druge strane, isključujuća, tipična za stare političke i stare vođe pokreta. Mi se, naprotiv, moramo usmjeriti na unutrašnju organizaciju koja ne smije biti kapitalistička ni patrijarhalna, a mora biti otvorena za raznolikost.

Kako da organizacija „drugačijih svjetova” radikalno i potpuno sruši postojeće stanje stvari? Moraćemo, ovako ili onako, znati kako se pobjeđuje? Da bismo dobili barem svijet u kojem se čovjek može i boriti dostojanstvenije?

Želja za konačnom pobjedom postoji. Međutim, moramo biti svjesni da kapitalizam nije moguće iskorijeniti. Kapitalizam je ovdje, među nama, mi ga svakodnevno reproduciramo jer kroz sve ono što svakodnevno trošimo nije moguće da ga ne reproduciramo. Ali kapitalizam možemo kontrolisati. U srednjem vijeku ga je kontrolisala crkva. Tek se od 1800-ih uzima zdravo za gotovo da je kapitalizam nemoguće kontrolisati.

Problem je u tome što je potpuno izvan kontrole sistem koji tvore estraktivizam i kapitalizam (koji ga podržava) – taj sistem raste s razaranjem i živi sa smrću.

Braudel je kapitalizam poredio s grabežljivom zvijeri koja se, zarade radi, baca na plijen čim ga ugleda. Mi ovoj grabljivici možemo stvoriti prepreku, i pobrinuti se da ne uđe na dati teritorij.

Ako kapitalizam hoćemo iskorijeniti okomito, prijeti nam rizik da se pretvorimo u homogenu vojsku u kojoj su svi kao naštancani. Umjesto toga, od kapitalizma trebamo obraniti jednu inkluzivnu teritoriju naseljenu raznolikim osobama, teritoriju koju najprije moramo izgraditi, a onda i zaštititi.

Valja nam, dakle, identificirati grabljivicu, pa od nje kolektivno braniti teritorij, a na tom teritoriju izgraditi nešto drugačije.

Većina inicijativa otpora poznatih u istoriji nije pala zbog eksternih problema, nego zbog unutrašnjih protivrječnosti, unutrašnjih sukoba i pogrešno uspostavljenih unutrašnjih odnosa. Unutrašnja protivrječnost uništava kolektiv. Moramo djelovati tako da kontradikcije postanu kreativna snaga. Kontradikcija sama po sebi nije ni dobra ni zla: to je život.

Postoje dva oblika analize ovog problema. Kapital analiziramo ili pasivno, što neizbježno izaziva tjeskobu, ili se aktiviramo, a počinjemo od konkretnih stvari koje možemo učiniti, pa onda branimo osvojene teritorije, što nam mora postati prioritet.

Da me se ne shvati pogrešno: važno je i teorijsko znanje, ali najbitnije je rješavati stvarne probleme na svom teritoriju, pa iz tih rješenja proizvesti promjenu.

U tvojim knjigama se često javlja pitanje duhovnosti, ali ne u smislu religije. Možeš li objasniti šta ti podrazumijevaš pod duhovnost? U kakvim iskustvima si tu duhovnost vidio čak i izvan svijeta starosjedilaca?

Duhovnost postoji u svim pokretima, ali nedostajala je u logici Sovjetskog Saveza, gdje je birokratska država uspostavila potpunu dominaciju. Svi su narodi uvijek duboko duhovni, duhovnost je dio ljudskog života. A religija je hijerarhijska formula za ugnjetavanje ljudi, nema nikakve veze s duhovnošću. Duhovnost, za razliku od religije, podrazumijeva sudjelovanje. Ako dođemo ovamo samo da pričamo o mojoj knjizi, to je čin po svemu hladan. Ako smo, međutim, evo ovdje, zajedno sjedimo na obali mora, i ručamo zajedno, to je duhovnost. Kolektiv mora poklanjati veću pažnju zajedništvu, prijateljskim i drugarskim aktivnostima. Zato što policiji ne možete zajedno odolijevati ako nemate osjećaj da ste braća i sestre – eto to je duhovnost. Ne ujedinjuje nas ono što smo pročitali, nego ono što dijelimo – sve je to duhovnost, i sastavni je dio borbe.

Nažalost, duhovnost se danas shvata ili kao religioznost ili kao new age, što je pojam na čijoj se promociji sistem dobrano trudi. Vrlo je važno da se prepoznajemo po svojoj duhovnosti. Na primjer, juče je kuhinja bila puna duhovnosti: kolektivni rad, muzika, ples, hrana. Duhovnost je u nama, to smo mi sami, mi smo duhovna bića. To je nešto što su uvijek živjeli svi pokreti i narodi. Grupa koja izvodi hip-hop, zajedničko pravljenje empanada, sudjelovanje i dijeljenje – sve je to duhovnost, to našem djelovanju daje kolektivni smisao.

Zapatisti su jednom rekli da se svijet mora promijeniti bez preuzimanja vlasti; važi li taj slogan i danas?

Vlast i država nisu isto. Ne postoje društva bez vlasti, ali možemo izgraditi novo društvo s vlašću koja nije državna. Ne želimo izgraditi društvo bez vlasti, ali možemo izgraditi vlast koja se povinuje volji zajednice, bez vojne i civilne birokracije kakva je država, koja je opresivna.

Kolektivne odluke moraju se sprovesti u djelo. A kolektiv ne smije ostati okamenjen, već se mora stalno rotirati. Sindikat, crkva i država su, po tome kako koriste moć, hijerarhijske i opresivne.

U Chiapasu postoji vlast koja nije vlast države već je pod kontrolom zajednice i temelji se na stalnoj rotaciji koja onemogućava da se moć okameni u rukama unaprijed određene grupe ljudi, što nije jednostavno, ali u tome je izazov.

Kako kolektiv da reaguje kad se unutar kolektiva jave slučajevi nasilja? Treba ustanoviti ko je žrtva a ko napadač? Udaljava se žrtva, ili par? Pokreće se rasprava usmjerena samo na poremećenu ravnotežu?

Dio ovog problema predstavljaju i odnosi između muškaraca i žena, ali u kriznom trenutku kolektiv mora biti taj koji odlučuje. U nekim slučajevima udaljava se osoba, ili se razdvoje na neko vrijeme, to zavisi i od pokreta i od konkretne situacije. Radi li se o nasilnom fizičkom napadu? Nije svaki pojedinac u položaju da bude dio grupe, neki moraju ostati izvan (oni koji kradu kolektivni novac, oni koji vrše nasilje nad ženama). Biti dijelom kolektiva proces je koji čovjeku omogućava da promijeni sam sebe. Jedan od razloga za raspad grupe upravo je napetost unutar grupe. Neki su latinoamerički pokreti uspostavili vrlo efikasne interne kodekse za slučajeve rodnog nasilja.

Preneseno sa: https://www.dinamopress.it/news/trasformare-lo-spazio-un-territorio-intervista-raul-zibechi/

Datum objave: 13/06/2018.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

25/06/2018