Stare zgrade su dio nas i naše istorije

Piše: 

Iain Butterworth
Već decenijama se na ovdašnjim prostorima vode bitke, navodno oko identiteta, a za to vrijeme se nemilosrdno razaraju javni prostori i ruše građevine koje su govorile nešto o tome ko smo i šta bili, ali i šta možemo biti, kao društvo i kao pojedinci. Kako se objašnjava u ovom tekstu, ti prostori i te zgrade bili su utkani u daleko kompleksnije mreže pripadanja od ovih u koje nas guraju prebrojavanja po imenima.
Tranzicija je donijela frizirane procjene statike zgrada, namjerno neodržavanje, iznuđene bankrote, restitucije nekretnina pojedincima nauštrb društva, preinake namjene, lišavajući nas i institucija i prostora koji su nas spajali, isključivo profita radi. Pod izlikom modernizacije, dopušta se da špekulanti nekretninama i njihov profit urušavaju istoriju gradskih prostora i zajednice koja je, gradeći te objekte, gradila i sebe. U tom svjetlu se dramatično, pa i epsko sučeljavanje identiteta na političkoj sceni razotkriva kao zapravo vrlo prozaično nadmetanje poslovnih interesa lokalnih i stranih kapitalista na tržištu nekretnina.
(@RiD)

 

S engleskog prevela: M. Evtov

Hotel John Curtin u Carltonu još je jedna kulturna znamenitost Melbournea koja treba da se zatvori. Star skoro 150 godina, ovaj pub je već dugo sastajalište sindikalnog pokreta, vođa laburista, detektiva i novinara, a i jedinstvena scena muzike uživo.

Zgrada će vjerovatno biti prodata inostranim investitorima. Iako kao kulturna baština ima određeni stepen zaštite, čini se da investitore ništa ne sprečava da joj unište unutrašnjost, zadrže fasadu i na vrhu tog lobotomizovanog oklopa izgrade još šest spratova.

[Investitorima] nije postavljen zahtjev da ova lokacija nastavi pružati zajednici okruženje u kojem ljudi grade društvene veze, i jake i slabe.

Još jednom će australijski sistemi planiranja iznevjeriti individualne i kolektivne identitete i biografije ljudi koji ovdje žive i onih koji su ovdje bili prije nas.

Još jednom stanovnici jednog kolonijalnog australijskog grada doživljavaju ono što naši starosjedioci, ostali kolonizovani narodi, tražitelji azila i klimatske izbjeglice odavno znaju: kad smo prisiljeni napustiti voljeno mjesto ili kada to mjesto pretrpi promjenu izvan naše kontrole, obuzimaju nas osjećaj gubitka i žalost, a naši individualni i kolektivni identiteti bivaju ranjeni.


Osjećaj destierra

Socijalni psiholog Irwin Altman kaže da se gubitak zgrada i mjesta u kojima smo živjeli i izgradili zajednicu može osjećati kao gubitak lične veze za koju smo očekivali da će trajati neograničeno.

Naše iskustvo promjene na nekoj lokaciji je „i ozbiljno pitanje životne sredine i duboko osobno pitanje”.

U Povratku u ništa: značenje izgubljenih mjesta (Returning to Nothing: the meaning of lost places, 1996.), istoričar Peter Read nas upozorava da ne „potcjenjujemo učinak koji gubitak mrtvih i umirućih mjesta ima na naš vlastiti identitet, mentalno blagostanje i osjećaj pripadnosti”.

Read ističe da, za razliku od engleskog, španski jezik ima riječ destierro, koja opisuje psihološku traumu iščupanosti iz korijena, raseljenja ili gubitka voljenog mjesta.

Naši kolonijalni zakoni o planiranju, koji su prožeti tradicijom terra nullius [ničija zemlja], daju vrlo ograničenu težinu ličnim i kolektivnim emocijama i identitetima onih koji nastoje očuvati veze između ugroženih zgrada, mjesta i prostora i svojih vlastitih biografija, kao i stalno prisustvo starosjedilaca i identitet zajednice.

Gradovi pogodni za život

Planom Melbourne [urbanistička strategija u narednih 35 godina] vlada Viktorije fokusira se na izgradnju zdravih naselja pogodnih za život, nadovezujući se na tvrdnju da je od svih gradova na svijetu Melbourne najprikladniji za život.

Dakako, Australian Urban Observatory pokazuje da mnogi dijelovi Melbournea nude jednostavan fizički pristup raznolikom pristupačnom stanovanju, lokalnom zapošljavanju, socijalnoj infrastrukturi, svježoj hrani koja nije skupa, zelenim površinama, pješačkim četvrtima i efikasnom javnom prevozu.

Ali mjesta pogodna za život izražavaju i dobrodošlicu. Olakšavaju nam da osjetimo da im pripadamo i da iskusimo osjećaj zajedništva.

Izgrađeno okruženje daleko je više od pozadine naših života. Ekonomist za okoliš i urbanista Michael Jacobs kaže „Nije da ljudi jednostavno pređu pogledom preko krajolika i kažu: Ovo meni pripada. Nego kažu: Ja pripadam ovdje.

Naši otvoreno formalni i „racionalni“ zakoni o planiranju i baštini tipično procjenjuju vrijednost zgrada i lokacija samo na osnovu njihovih arhitektonskih vrijednosti, a ne po tome što ta mjesta i prostori služe kao spremišta kulturnog pamćenja i okruženja za izgradnju zajednice.
 

Gubitak utočišta

Hotel John Curtin nikada nije bio sastajalište moje raje, ali mi je osjećaj važnosti poznatog mjesta itekako poznat.

Ja sam u Melbourne doselio 1996. godine, na studij. Našao sam stan u Balaklavi i tu se odmah osjetio kao kod kuće. Takva urbana forma pruža osjećaj intimnosti kakav nikada nisam doživio živeći drugdje u Australiji.

Jedno od mojih omiljenih utočišta u St Kildi bio je hotel Greyhound.

Ovo nekonvencijalno, viktorijansko/art déco zdanje služilo je skoro 100 godina kao mjesto okupljanja LGBTQ+ i svih drugih lokalnih stanovnika.

Taj hotel i obližnja gradska vijećnica St Kilde, na suprotnoj strani ulice Brighton, služili su kao simbolična kapija u moj lokalni kvart. Greyhound nije bio elegantna građevina, ali je bio jedinstven. Čitavih 160 godina bio je vitalno „treće mjesto“ za izgradnju zajednice: prostor u kojem se okupljamo daleko od kuće i posla.

Greyhound je bio sastavni dio karaktera lokalnog kvarta, kao i individualnih i kolektivnih ljudskih priča.

Uprkos njegovom priznatom društvenom značaju i peticiji zajednice, ni lokalni zakoni o baštini ni državni ministar planiranja nisu zaštitili hotel Greyhound kad je 2017. godine međunarodni konzorcij koji ga je kupio odlučio da ga uništi.

Budući da je originalni viktorijanski hotel bio znatno preuređen 1930-ih, gradsko vijeće je odlučilo da zgradu ne može uključiti u svoj „istorijski” registar – koji očito priznaje samo zgrade koje su uglavnom ostale nepromijenjene. Pa zamislite sve one istorijske građevine po Evropi koje su se stoljećima neprestano osavremenjivane.

Mještani su oplakivali uništenje Greyhounda i njegove cigle nosili kući kao uspomenu. I nekoliko godina nakon rušenja hotela, ta lokacija ostaje ožiljak: tamo nema nikakve istorije. Čak i sad izbjegavam da mu se približim.

Nadam se da će hotel John Curtin – i oni koji se s njim poistovjećuju i vole ga – biti bolje sreće.

IZVOR: Conversation

Objavljeno: 01/03/2022.

FOTO: Centar Skenderija

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

16/03/2022