Šta nedostaje fudbalu? O veličanstvenom borbenom duhu doktora Socratesa

Piše: 

Will Magee
Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, brazilski fudbaler Sokrates je svoj sportski angažman stavio u službu borbe protiv vojne diktature, za demokratiju i jednakost. Političkih izjava i gestova nije nedostajalo ni na upravo okončanom Svjetskom prvenstvu u Kataru. Ali su izostali znaci solidarnosti s radništvom koje je žrtvovano (i) za ovo međunarodno takmičenje. Nedostaje nam Sokratesova borba za potlačene. Nedostaje i svijest da su korijeni mnogih slavnih fudbalera i timova među siromašnima, doseljenicima, radničkom klasom. A nedostaje nam i Sokratesov rad na tome da se sam fudbal demokratizuje i otme iz kandži kapitalizma. @RiD

 

S engleskog preveo: M. Manojlović

 

I pored toga što nikad nije prošao u polufinale svjetskog fudbalskog prvenstva, Sokrateš [kod nas poznat kao Sokrates] spada u najpoznatije igrače u istoriji fudbala. Prepoznatljiv po kovrdžavoj crnoj kosi, bradi u stilu Če Gevare i vitkom stasu od dva metra visine, potpuno je odgovarao tadašnjoj slici revolucionara.

U Meksiku, gdje je 1986. godine promašio sudbonosni penal i Francuskoj otvorio put u polufinale, na čelu je nosio traku – improvizovanu od čarape jednog saigrača – koja će milionima ljudi postati njegov znak raspoznavanja. Kasnije će on na traci isticati različite slogane: Narodu treba pravda, DA ljubavi, NE teroru, Zaustavite nasilje – ali prvi je vjerovatno bio najupečatljiviji.

Nakon razornog zemljotresa koji je godinu ranije u Meksiko Sitiju odnio hiljade ljudskih života i iznio na vidjelo svu nepravdu meksičkog društva, cijela nacija je bila na koljenima. Sokrates je došao s jednostavnom porukom: México Sigue En Pie – Meksiko još stoji.

Objašnjavajući kasnije značenje ove poruke, Sokrates je rekao: „Katastrofalni zemljotres koji je pred početak svjetskog prvenstva pogodio Meksiko ponukao me da iskoristim priliku dok cijeli svijet gleda i bacim svjetlo na neke kritične aspekte društvene stvarnosti”. Ideju za traku dobio je vidjevši na televiziji djevojku s tijarom, nakon čega je odlučio „na svom čelu ponijeti riječi protesta protiv apsurda koji postoje u čovječanstvu. [...] Po meni je bolje pokušati nešto promijeniti nego se prilagođavati”.
 

Moje noge nose moj glas”

Sokrates nije bio običan fudbaler, čak ni u doba kada je ova igra još bila mnogo bliža svojim korijenima nego danas. Na terenu je bio harizmatični vođa i kreativni genije, a van terena romantični junak u narodnoj mašti. Pušio je i pio, živeći s podjednakom slobodarskom bezbrižnošću s kojom je i igrao. Za sebe je govorio da je „antisportista”, a budući da je bio kvalifikovani ljekar – otud i nadimak Doktor Sokrates – tom kontradikcijom je još više potvrdio svoj nekonformizam.

Shvatao je da mu upravo fudbalski talent daje priliku da se obraća ogromnom broju ljudi. A talenta je imao napretek. Bio je inteligentan i odmjeren centar, odličan dodavač, ali i spektakularan golgeter koji je tako dobro šutirao petom da je Pele, koji je s Brazilom tri puta osvajao svjetsko prvenstvo, navodno rekao kako Sokrates bolje igra idući unazad nego većina igrača idući naprijed. Tim Brazila kojem je Sokrates u Španiji 1982. godine bio kapiten često se navodi kao najbolja ekipa koja nije osvojila turnir, ispavši u grupnoj fazi porazom 3:2 od Italije koja će na kraju osvojiti prvenstvo. Sokratesov kolega internacionalac Falkao nazvao je tu utakmicu „jednom od najboljih u istoriji fudbala”.

Poraz od Francuske na svjetskom prvenstvu 1986. godine bio je Sokratesova zadnja utakmica; nakon završetka karijere je izjavio: „Dok sam bio fudbaler, moje su noge nosile moj glas”. Taj glas je koristio da širi radikalne ideje i bori se protiv nepravde i u svojoj domovini i u inostranstvu.

Premda su ga nastupi za reprezentaciju proslavili širom svijeta, njegov najvažniji politički angažman poklopio se sa šestogodišnjim igranjem u klubu Korintijans (Corinthians) iz Sao Paula. Tamo je postao vodeća figura u pokretu Democracia Corinthiana koji se direktno usprotivio brutalnoj vojnoj diktaturi koja je od 1964. godine vladala Brazilom.

Sokrates isprva nije pokazivao neki poseban elan za buntovništvo. Odrastao je u porodici srednje klase, uz oca Raimunda koji je bio opsjednut obrazovanjem – zašto je sina i nazvao po grčkom filozofu – i u pamćenje mu se urezalo kako njegov otac spaljuje ljevičarske knjige nakon što vojska preuzme vlast. Uprkos tome Sokrates 1976. godine, tad u svojim ranim dvadesetima, izražava apolitičan stav u jednom od svojih prvih velikih intervjua, čak pravdajući cenzuru jer bi bez nje „bilo previše komplikovano vladati zemljom”. Ali je halapljivo čitao i uz očevu podršku nastavio da se obrazuje, što mu je otvorilo oči za društvene probleme u Brazilu i represivnost vojnog režima.

Nakon što se 1978. godine pridružio Korintijansu, počeo se okretati ljevici. Uskoro sa svojim timskim kolegom Vladimirom i uz oduševljeno učešće Kazagrandea, još jednog budućeg brazilskog internacionalca, pokreće inicijativu koja će, uz podršku sportskog direktora Adilsona Montejra Alveša i klupskog predsjednika Valdemara Pireša, u klub uvesti direktnu demokratiju.

U pitanjima vođenja kluba svi članovi su imali pravo glasa, a igrači su odlučivali o svemu – od termina treninga do pauza za toalet. Olabavili su i stroga pravila „konsentrasaoa” (concentração), tradicionalnog zaključavanja igrača u hotele ili kampove za trening prije utakmica.

Odupiranje autoritarnom konsentrasau imalo je simbolički značaj i pretvorilo Korintijans u metaforu za brazilsko društvo.

Uvođenjem demokratskih metoda u elitnu sportsku instituciju, Sokrates i njegovi saigrači ne samo da su se otvoreno usprotivili diktaturi nego i pokazali da odbacivanje apatije i individualizma u korist kolektivne političke akcije može donijeti značajne rezultate.

Klub je pod demokratskom upravom dvaput osvojio kup Campeonato Paulista, 1982. i 1983. godine. „Naš pokret je bio uspješan iz mnogo razloga, ali najznačajniji razlog je bio Sokrates”, rekao je Kazagrande prošle godine u razgovoru za časopis Gardijan. „Trebao nam je takav genije, neko politički aktivan, inteligentan i poštovan kao on. Bio je naš štit. Bez njega ne bi bilo ni korintijske demokratije.”
 

Borac do kraja

Pokret korintijanske demokratije ubrzo je prerastao okvire kluba i postao direktan izazov režimu.

Godine 1982. pred prve višestranačke izbore u vojnoj diktaturi i usred postepenog procesa otvaranja („abertura”), Sokrates i njegovi saigrači izašli su na teren u dresovima s natpisom Dia 15 vote (Glasajte petnaestog). Prije no što će osvojiti Campeonato Paulista 1983. godine, cijeli tim predvođen Sokratesom pojavio se na igralištu noseći ogroman natpis Ganhar ou perder, mas sempre com democracia (Pobijedili ili izgubili, uvijek uz demokratiju). Postigao je dva gola protiv Sao Paula, oba puta proslavivši podignute pesnice, u znak pozdrava brazilskom narodu.

Sokrates će kasnije učestvovati u pokretu Diretas Já (Direktni izbori sada) koji je uz podršku sindikata, radnika, umjetnika, studenata i velikog dijela brazilskog društva izveo milione ljudi na ulicu i doveo do demokratske tranzicije u Brazilu 1985. godine.

Mitu njegove ličnosti najviše je doprinio trenutak kada je, premda su se italijanski klubovi otimali za njega, stao pred gomilu demonstranata u Sao Paulu i obećao da neće nikud iz Brazila ako bude usvojen ustavni amandman koji će omogućiti slobodne izbore. Amandman je oboren, a Sokrates prkosno otputovao u Fjorentinu.

Priča se da su ga na dolasku u Italiju pitali kojem se velikanu iz Serije A više divi, Sandru Macoli ili Đaniju Riveri. Odgovorio je: „Ne znam ih. Ja sam ovdje da bih čitao Gramšija u originalu i izučavao istoriju radničkog pokreta”.

Sokrates je još uvijek „idol” mnogim Brazilcima, uključujući Rouzi Sikeira iz Fiel Londres, londonskog kluba navijača Korintijansa. „On je bio ispred svojeg vremena, njegove ideje o politici i društvenim pitanjima prosvijetlile su mnoge Brazilce, ne samo navijače Korintijansa”, kaže ona.

Bio je i predvodnik u društvu, utičući podjednako na igrače i ostale zaposlene u klubu. Sokrates je bio ljevičar, protivnik vojne diktature u Brazilu i borac za slobodu govora. To je rijetkost u fudbalu, bilo u južnoameričkom ili globalnom.”

Premda je njegov uticaj na transformaciju kluba poznat i dokumentovan, njegov značaj za identitet kluba i njegovih navijača često se previđa. „Ponosni smo što smo među rijetkim klubovima s ovakvom istorijom”, kaže Sikeira. „Ta istorija će uvijek biti dio Korintijansa, podsjećati nas na naše porijeklo i našu svrhu. Naši korijeni su među siromašnima, doseljenicima, radničkom klasom. To ne smijemo zaboraviti. Sjećanje na korintijansku demokratiju pomoći će nam da održimo taj ideal na životu.”

Na dan kada Korintijans 2011. godine postaje prvak Brazila, Sokrates u svojoj 58. godini umire nakon duge borbe s alkoholizmom. Povukavši se iz fudbala, za radikalne političke promjene nastavio se zalagati kao ljekar, pisac i govornik. Luisa Inasija Lulu (Luiz Ignácio Lula da Silva) – koji je takođe učestvovao u pokretu Diretas Já i, slučajno, bio navijač Korintijansa – podržao je u njegovom prvom predsjedničkom mandatu i rekao da je „njegova vlada najbolja u istoriji Brazila”.

Ipak, Sokrates se nikad nije uzdržavao od kritike. Kada su ga upitali kako bi ocijenio Lulin mandat, odgovorio je: „Nije za desetku, za to bi morao promijeniti sve odjednom. Dao bih mu sedmicu ili osmicu. To je dobra ocjena.”
 

Zaboravljeno nasljeđe

Danas je brazilska reprezentacija, koja na okaljanom svjetskom prvenstvu važi za favorita, simbol političke i ideološke razjedinjenosti. Pred opšte izbore u oktobru, na kojima je povratnik Lula osvojio većinu glasova, dotadašnji predsjednik desničar Žair Bolsonaro (Jair Bolsonaro) poticao je svoje glasače da nose čuvene žute dresove nacionalnog tima, koje su njegovi sljedbenici već odavno prisvojili kao znak raspoznavanja na mitinzima i protestima; najokorjeliji među njima pozivali su na ponavljanje vojnog puča iz 1964. godine ako Lula pobijedi. Zato su mnogi Brazilci koji se protive Bolsonaru potpuno prestali da nose ovaj dres. Ulje na vatru dolila je i otvorena podrška koju su Bolsonaru iskazali neki brazilski internacionalci, a ponajviše Nejmar (Neymar), pri čemu je Lula izjavio da ovaj napadač Pariz Sen Žermena podržava Bolsonara iz poreznih razloga.

Sa svime što se trenutno dešava, Sokrates je još uvijek veoma uticajna figura”, kaže Endru Dauni (Andrew Downie), novinar i autor knjige Doctor Sócrates.

Za vrijeme predsjedničkih izbora u Brazilu, dok su ljudi kao Nejmar podržavali Bolsonara, mnogi su govorili: Nedostaju nam ljudi kakav je bio Sokrates, koji će ustati u odbranu ljudskih prava i demokratije i zastupati progresivne stavove... On se borio za ono što je vjerovao da je ispravno.”

Lulu je podržalo nekoliko bivših fubalera; najpoznatiji među njima su Sokratesov prijatelj Kazagrande i njegov mlađi brat Rai, i sam vrhunski igrač i pobjednik svjetskog prvenstva. Na inauguralnoj dodjeli Sokratesove nagrade u okviru ceremonije Zlatna lopta, održanoj neposredno prije predsjedničkih izbora, Rai je podigao desnu ruku u oblik slova L. „Svi znamo na čijoj bi strani bio Sokrates”, rekao je smiješeći se.

S obzirom na agresivne intervencije koje u Kataru FIFA vrši u slučaju i najbezazlenijih gestova podrške jednakosti, ovo Svjetsko prvenstvo vapi za igračem koji bi pobudio duh prvenstva u Meksiku 1986. Brazilce koji se bore da od Bolsonarovih pristalica preotmu simbole reprezentacije – a i ostale nacionalne ambleme – gorostasna figura Sokratesa podsjeća na to da desničari nikad neće imati monopol na nasljeđe reprezentacije. „Bolsonaro je poražen na ovim izborima, ali to ne znači da je s njegovom ideologijom gotovo; u zemlji i dalje ima predrasuda, seksizma i totalitarizma”, kaže Sikeira.

Po mojem mišljenju, fudbal – kao i obično – igra važnu ulogu u društvu, i zato Sokratesov duh moramo održavati živim.”

Objavljeno: 03/12/2022.

IZVOR: Jacobin

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

19/12/2022