Šta da poklonimo živom svijetu? Vrijeme, i to puno vremena

Piše: 

George Monbiot
Živi svijet na planeti ne samo da ne može preživjeti ovaj stepen eksploatacije prirode, nego su i dobrohotne intervencije najčešće problematične, a na duge staze čak i pogubne. Pokazuje se da je za prirodu najbolje da je ostavimo na miru – da ne upravljamo šumama sijekući stara stabla i sadeći nova, da se prođemo uređenja korita, bar gdje je to moguće, i da se okanimo kapitalističke kvantifikacije živog svijeta. Jedno staro stablo nije zamjenjivo novim sadnicama pa da ih je i stotinu. Jer dok one narastu, bez staništa se moraju snalaziti stotine vrsta živih organizama, za ekosistem neuporedivo bitnije nego, na primjer, vlasnik fabrike drveta. Nove šume koje se entuzijastično sade na grobljima starih – a sve u svrhu ekonomisanja „prirodnim kapitalom“ – narašće kasno i prekasno za mnoge biljne i životinjske vrste. (@RiD)

 

S engleskog prevela: M. Evtov

Imamo pokret spore hrane i pokret sporog putovanja. No, nešto nam nedostaje, a taj nedostatak doprinosi eskalaciji krize našeg svijeta. Treba nam pokret spore ekologije, ali nam treba brzo.

Većina vrsta na Zemlji ne može preživjeti visok stepen narušavanja svojih staništa koje vrše ljudi. Zdravi ekosistemi u velikoj mjeri zavise od starih, prastarih mjesta kojima za razvoj možda trebaju stoljeća i bogata su onim što ekolozi nazivaju „prostorna heterogenost“ tj. imaju kompleksnu prirodnu arhitekturu. Njima su potrebna, na primjer, džinovska čvornata stabla rascijepanih i trulih utroba, veliki grebeni od koralja ili kamenica ili velikih morskih crva (saća), isprepletane vijugave rijeke pune krša i dabrovih brana, nedirnuta tla puna korijenja i rupa. Gubitak ovih drevnih staništa jedan je od faktora koji pokreće globalni prelaz s velikih i sporo rastućih stvorenja na male kratkotrajne vrste sposobne da prežive naše silovite napade. Spora ekologija zaštitila bi i stvorila naša buduća drevna staništa.

Trenutno idemo u suprotnom smjeru.

Drevno stanište nema zamjene

Besmislice koje izmišljaju vlade i njihovi savjetnici opsjednuti isključivo vlastitom korišću – recimo „računovodstvo prirodnog kapitala“ i „neto dobit biološke raznolikosti“ – tretiraju svako stanište ili njegovo svojstvo kao zamjenjivo nekim drugim. Ne kukajte zbog ovog iskrivljenog starog hrasta koji obaramo jer ćemo na njegovo mjesto posaditi 10 mladica u plastičnim štitnicima protiv zečeva. To ćemo onda nazvati „neto dobitak“.

Ali zamjena za drevno drvo ne postoji, kao ni za bilo šta drugo drevno. Velika stara stabla su ključne strukture šuma i od njih zavise brojne druge vrste. Stabla koja šumari nastoje iskorijeniti – račvasta, uvijena, gromom pogođena, trula, mrtva – upravo su ona u kojim živi najveći broj organizama. Na primjer, u samo jednoj vrsti guba, onoj koja raste na trulim granama (škripavac) živi 246 vrsta buba.

U rascjepima debla skrivaju se šišmiši. U rašljama se stvaraju bazenčići vode i džepovi zemlje. Nazubljene rane raspuklih grana, ožiljci, izrasline, ogrebotine iz kojih se luči smola, bršljan, puzavice, lišajevi i mahovine, spletovi grančica i napuštena gnijezda, oljuštena kora i ožiljci od požara – sve su to ključna staništa raznih vrsta. Ali najvažnija svojstva drevnog drveća – i mnogih drugih staništa – jesu rupe.

Rupe koje život znače

Između 10% i 40% šumskih ptica i sisavaca ovog svijeta treba rupe u drveću u koje će se ugnijezditi ili skloniti. A mnoge druge životinje – vodozemci, gmizavci, beskičmenjaci – zavise od njih. Ali ove vrste trpe zbog nepostojanja rupa – zbog praznine u prazninama.

Rupa ima raznih: šuplja debla i grane, prolazi koje kopaju insekti, šupljine koje kljucaju djetlići. Djetlići su ključna vrsta, njihovi tuneli dom su drugim pticama i sisavcima. Čini se da na kljunu raznose spore gljivica na isti način na koji pčele šire polen, što pomaže stvaranju mekog drveta koje mogu bušiti. Za to trebaju stabla velika, stara i trula.

Ali ovakva stabla gotovo svuda nestaju. Istraživanja u Poljskoj, Francuskoj, Skandinaviji, na Balkanu i u Karpatima pokazuju da šume kojima ne upravljaju ljudi imaju daleko veći broj ključnih obilježja čak i od onih čije se drveće sječe vrlo pažljivo. Na primjer, u Francuskoj se u šumama gdje 50 godina nije bilo sječe broj slomljenih rašlji povećao za gotovo 300%, a broj rupa koje prave djetlići za 500%.

Istraživanje obavljeno u Australiji nakon jednog velikog požara pokazuje da je uništena velika većina stabala s rupama. Za potpuni oporavak njihove ekološke složenosti potrebno je do 120 godina bez ikakvih poremećaja.

Naše šumarstvo sklono urednosti i naša navika da drveće tretiramo kao zamjenjivo pogubni su za biljni i životinjski svijet. „Zamjena” starog drveća nema ništa više smisla nego zamjena starih majstora. Isto se odnosi na sve ekosisteme. Kad koča [ribarska mreža koja se povlači po morskom dnu, op. ur.] zagrebe kroz biološke strukture na morskom dnu, tim sistemima može trebati stotine godina da se potpuno oporave. Raskopana i ispravljena rijeka postaje prazna školjka u poređenju s onim što je nekad bila.

Usporimo!

Elem, kako bi izgledao spori ekološki pokret? Kako reče Henry David Thoreau, bogati smo onoliko koliko imamo stvari koje si možemo dopustiti da ostavimo na miru. Trebali bismo u najvećoj mogućoj mjeri dopustiti oporavak naše složene prirodne arhitekture. To bi značilo držati kočare izvan svih mjesta koja su farsično proglašena kao „zaštićena morska područja” a od kojih većina nije ništa drugo nego tek linije iscrtane na mapi. To bi značilo da se u rezervatima prirode manje oslanjamo na ispašu stoke, koja žive sisteme drži u stanju zakočenog razvoja. To bi značilo pustiti rijeke da teku.

To bi značilo, kad god je to moguće, ne obarati drveće stradalo zbog odumiranja jasena i drugih bolesti. Ako iz ovih pošasti može proizaći nešto dobro, onda je to povećanje broja ključnih staništa – što su i uspravna živa i oborena mrtva stabla. „Sanitarna sječa” – uklanjanje mrtvih i umirućih stabala – jedna je od najštetnijih ljudskih aktivnosti. A možda bi to značilo i opštu naredbu za očuvanje svih stabala, živih ili mrtvih, starijih od 100 godina; u tom slučaju bi bila neophodna izričita dozvola za obaranje svakog takvog stabla. To bi značilo novo i dublje poštovanje isprepletenosti prirode.

Danas moramo stvarati kvrgave i sasušene ekosisteme koje će vidjeti tek naši unuci. Obnova živog svijeta znači vraćanje složenosti, a za razvoj složenosti potrebna su stoljeća. Vrijeme je, dakle, da počnemo.

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 08/08/2021.

 

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

18/08/2021