Širenje koronavirusa u Australiji nije krivica pojedinaca, nego posljedica neoliberalizma

Piše: 

Richard Denniss
Kako su tolike, širom svijeta, ubijedili da su zdravstvo i školovanje samo trošak, k tome suvišan, da nam ne treba imunoloških zavoda, da su nam epidemiološke službe preskupe, a zaštitna oprema samo kupi prašinu? Ovdje u našim tranzicijskim krajevima – vrlo lako. Tako što su iz svih budžeta vlastodršci obilato krali, a onda tim novcem pojeftino kupovali fabrike i pretvarali ih u građevinske placeve i tržne centre. Pa smo prestali vjerovati u bilo kakvu svrhu države.
Možda smo mi ekstreman primjer, ali priča iz Australije govori da baš i nismo neka iznimka. Privatizacija je uništila brigu za društvo. Bilo kakva dugoročna priprema društva za iznimne situacije, koje se u klimatskoj krizi pokazuju sve manje iznimnim, tretira se kao nepotreban trošak. Vladavina tržišta tjera ljude – u jeku pandemije – na posao, a djecu šalje u nesigurne škole, bez traga ideje o mogućem drugačijem modelu nastave koji bi potrebe djece zadovoljio bez ugrožavanja radnika i porodica. A mi možemo samo prati ruke, nositi maske i – konačno se pobuniti? (@RiD)

 

S engleskog prevela: M. Evtov

Nema tog „nesmotrenog tinejdžera“ koji može širiti koronavirus brzinom kojom ga širi neoliberalizam.

U Australiji su glavni uzroci širenja Covida-19 i zarazom uzrokovanih smrti privatizovani zaštitari privatnih hotela koje država koristi kao karantin, privatni starački domovi koji radi većeg profita zapošljavaju daleko manje od neophodnog broja osoblja, te nebriga odgovornih da zdravstvenim radnicima omoguće adekvatnu procjenu rizika na kruzeru Ruby Princess.

Jednostavno rečeno, da se Australija u zaštiti stanovništva oslanjala na dobro plaćen, dobro obučen i dobro finansiran javni sektor, možda u Viktoriji ne bi došlo do zatvaranja, ni do ograničenja putovanja među državama, ni do predviđanja nezaposlenosti koja se izražava dvocifrenim brojem. Decenijama se zagovornici ispošljavanja i privatizacije javnih usluga hvališu uštedama troškova. A danas tome plaćamo danak. I plaćaćemo ga još godinama.

Australijski horor: starački domovi

Ako vas za budućnost nije briga, smanjenje troškova nije nikakav problem. Ako prestanete servisirati automobil, osiguravati kuću i odlaziti kod zubara, možete uštedjeti hiljade dolara godišnje. Ali, suprotno decenijskim tvrdnjama neoliberalne retorike, postoji velika razlika između uštede novca i povećanja efikasnosti. Ima kratkoročnih ušteda koje će vas dugoročno koštati čitavo bogatstvo.

Scott Morrison je 2018. godine najavio javnu istragu kvaliteta i sigurnost staračkih domova nakon što su tamo zabilježeni šokantni dokazi o zlostavljanju i zanemarivanju. Javna istraga je u toku, a Privremeni izvještaj za 2019. godinu navodi:

„Vidjeli smo scene gdje ljudi leže s otvorenim ranama punim crva, i vidjeli smo video i fotografske dokaze otvorenog zlostavljanja.“ [...]

U ozbiljne probleme koji su ustanovljeni u staračkim domovima spadaju: „stravična hrana, i uopšte ishrana i hidratacija, nebriga za oralno zdravlje koja dovodi do raširene pojave neuhranjenosti, mučnih zubnih i drugih bolova, te njima izazvanih zdravstvenih problema.“

Australija je jedna od najbogatijih zemalja svijeta. Naše vlade godišnje troše više od 50 milijardi američkih dolara na starosne penzije, a 43 milijarde američkih dolara na porezne olakšice za penziona izdvajanja u okviru preduzeća – sve kako bi Australijancima pružili „dostojanstvenu starost“. Ali uz ovako visok nivo neodgovornosti u upravljanju i ovako visok nivo ostvarenog profita, cijelih 20 milijardi američkih dolara iz državnog budžeta nije dovoljno da se australijski privatizirani sistem brige o starijim osobama zaštiti od crva, a kamoli od Covida-19.

Većinu australijskih domova za starije osobe posjeduju i vode privatna preduzeća, ali u Viktoriji postoji 178 vladinih centara. A za razliku od njihovih privatnih „konkurenata“, vladine centre za brigu o starima [kako se često kaže i kod nas za razne oblasti javnog sektora, op. ur.] opterećuju „birokratska pravila“ – kakvo je, recimo, ono o minimalnom broju osoblja. Početkom augusta je u Viktoriji u jednom domu pod javnom upravom zabilježeno pet slučajeva (koronavirusa), a preostala 923 slučaja zabilježena su u privatnim i nekomercijalnim domovima.

Kad jaka i nezavisna javna uprava postane staromodna

Naravno, nije zaštita staračkih domova od Covida-19 jedino u čemu je zakazao privatni sektor. Jednako je zakazao i u zadržavanju ljudi zaraženih virusom koji su u njihove hotele smješteni u karantin.

Izgleda da je glavni uzrok najveće epidemije Covid-19 u Australiji najvjerovatnije to što se Viktorija oslanjala na slabo obučene i slabo plaćene privatne zaštitare. Sad se otkriva ne samo da je jedan privatni zaštitar u karantinskom hotelu u Sydneyu zaražen virusom, već da je – svejednako zaražen – odrađivao smjene u zgradi jednog suda i jednog tržnog centra.

A onda su tu i Australijske pogranične snage. Australijska parlamentarna demokratija izgrađena je na premisi ministarske odgovornosti za pružanje usluga kroz jaku i nezavisnu javnu upravu. Kako je to samo bilo staromodno i „neefikasno“!

Koaliciona vlada je 2015. godine formirala Pogranične snage pridodavši Australijskoj carinskoj i službi za zaštitu granica i odgovornost tadašnjeg Ministarstva za imigraciju i zaštitu granice: održavanje imigracionih centara.

U govoru kojim je hvalio novu mega-agenciju, ministar unutrašnjih poslova Peter Dutton je njeno formiranje obrazložio ogromnom konsolidacijom (svoje) moći. Po njegovim riječima, ta (za njega) preferencijalna struktura „uklanja bespotrebnu duplikaciju i omogućava da se veći dio resursa angažuje u prvim redovima. A usto doprinosi efikasnosti vlade u postizanju fiskalne sanacije i osiguravanju održivosti vladinog djelovanja.“ [...]

Uprkos ovim neoliberalnim žvakama o efikasnosti, fiskalnoj sanaciji i tradicionalnoj sektorizaciji, kad je putnicima zaraženim Covidom-19 dozvoljeno da se ukrcaju na Ruby Princess, ni Dutton ni njegova agencija nisu pokazali ni zeru kajanja zbog debakla koji je rezultirao smrću i razaranjem ekonomije. Čitavo obrazloženje za stvaranje Pograničnih snaga sastojalo se u uklanjanju „tradicionalne sektorizacije“ i povećanju efikasnosti, ali izgovor za najsmrtonosniji neuspjeh zaštite granica u modernoj istoriji, ministar unutrašnjih poslova nalazi jedino u okrivljavanju drugih ministarstava.

Jedan od najboljih trikova neoliberalizma sastoji se u tome da se za predvidljive posljedice vladinih odluka uvijek okrive „tržište“, „birokratija“ i „neodgovorni pojedinci“. Na žalost zaštitarskih preduzeća, tvrdnje da ta preduzeća ne ulažu dovoljno ni u obuku ni u nadzor svog osoblja pojavile su se mnogo prije nailaska Covida-19.

Ista je stvar s brigom o starijim i invalidnim osobama. Iako postoje šokantni primjeri pojedinaca koji zanemaruju i čak zlostavljaju ljude koji su im povjereni na brigu, isto tako postoje i dokazi da najlošije plaćeni radnici u državi rade prekovremeno (neplaćeno) da bi pružili najbolju moguću njegu ljudima smještenim u neke od najgorih objekata koje možete zamisliti. Ako se nekom kompanijom dobro upravlja, kako loš učinak pojedinca može mjesecima i godinama prolaziti neopaženo?

Cijena ušteda su ljudski životi

Neoliberalizam ne potkopava samo kvalitet određenih sektora (poput sektora njege starijih osoba i sektora zaštitarstva) nego – potkopavajući samu srž sigurnosti poslova (bolovanje, godišnji odmor, studijsko odsustvo) – podriva same temelje moderne države blagostanja koju je Australija gradila tokom cijelog 20. stoljeća. Ljudi koji nemaju pravo na bolovanje idu na posao i kad su bolesni – jer nemaju drugog izbora. Ljudi koji rade na puno radno vrijeme ne moraju kuckati dohodak odrađujući smjene na više lokacija. Konačno, ljudi sa stabilnim zaposlenjem vjerovatno dobiju neophodnu obuku, pa su i okruženi kolegama koji su takođe stekli neophodnu obuku.

Nisu zaštitari, bolničari za njegu starijih osoba, a ni pripadnici pograničnih snaga krivi što im poslodavci ne pružaju obuku neophodnu za obavljanje tako važnih poslova. Za to su krivi njihovi poslodavci i, konačno, vlade koje obavljanje nekih od najvažnijih, najosjetljivijih i najintimnijih poslova u Australiji spremno povjeravaju bilo kojoj privatnoj kompaniji koja ili ponudi najnižu cijenu ili najveću donaciju.

Nije tržište krivo za to što u staračkim domovima koje finansira država a vode privatne kompanije ne postoje ni minimalan broj osoblja ni minimalni standardi obuke. Za to je kriva Morrisonova vlada. I nije tržište krivo što nas od Covida-19 štite privatni zaštitari koji za to nisu osposobljeni.

Kao pojedinci, mi imamo odgovornost da peremo ruke, poštujemo pravila socijalnog distanciranja i nosimo maske kad god treba. Ali ako se zaista želimo zaštititi od ove pandemije i svih budućih prijetnji, moramo osigurati da vladini ministri budu odgovorni za rezultate koje ostvaruju.

Najveća prijetnja neoliberalizma nije u daljnjim budžetskim rezovima ni u još većoj deregulaciji tržišta. Nego u sposobnost da Australijance uvjeri da ministar unutrašnjih poslova nije odgovoran za Pogranične snage, a da Pogranične snage nisu odgovorne za zaštitu naših granica.

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 20/08/2020.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

25/08/2020