SAD: O abortusu iz ugla crnih feministkinja

Piše: 

Keeanga-Yamahtta Taylor
Koliko god da je tragična, sudska odluka koja u SAD-u otvara prostor drastičnom ograničavanju prava žena na abortus – nije iznenađenje, što se vidi i iz ovog teksta, pisanog mjesecima prije odluke. Tako je ne zbog jačanja konzervativnih struja, nego zato što su bitku za autonomiju žena u ovom pogledu predvodile liberalne feministkinje koje su cijeli problem redukovale na pravo na izbor. Otud sad zakonodavci mogu tvrditi da se svijet promijenio i da žene imaju izbora i bez abortusa.
No u društvu je znatno više žena kojima odsustvo sigurnog legalnog abortusa ugrožava i život i osnovnu materijalnu egzistenciju. Ograničenjima su tako najgore pogođene siromašne žene s margine društva – bogati i bijeli najčešće imaju izbora. Feministički pokret žena koje nisu bijela srednja klasa problematiku postavlja znatno šire. Sve što se tiče reproduktivnog zdravlja žena zato mora biti pitanje društvene pravde i jednakosti – od zdravstvene zaštite do dostojanstva rada. Bez te korjenite promjene, sve su pobjede tek privremene.
(@RiD)

S engleskog prevela: M. Evtov
 

Vjerovatno će proći mjeseci prije nego što Vrhovni sud odluči da li će odlukom u predmetu Dobbs protiv Jackson Women's Health Organization poništiti odluku u predmetu Roe protiv Wadea. Ali u ovoj posljednjoj rundi napada na Roea javlja se nova linija argumenata: da prisilna trudnoća i roditeljstvo više ne predstavljaju poteškoću za žene. Tvrdnje države Mississippi, žalioca u ovoj tužbi, počivaju na slici svijeta u kojem je teret roditeljstva skinut sa žena i žene tako osnažene da mogu imati sve – ostvariti karijeru dok još uvijek podižu porodice. A što se tiče žena koje radije ne bi bile roditelji, tvrdi se, one sad imaju mogućnost da se naprosto odreknu roditeljskih prava.

 

Zakonodavci žive u zemlji iz mašte?

Mississippi u svom pravnom sažetku opisuje neku zemlju iz mašte, zemlju čiji brojni zakoni (mahom oni nakon presude Roe) „štite jednake mogućnosti – uključujući zabranu da se pri zapošljavanju vrši diskriminacija na osnovu spola i trudnoće”, zemlju gdje zakon jamči trudničko bolovanje i u kojoj „zaposlene majke imaju doplatak za troškove čuvanja djece”, a „snažni napreci u politici sad pružaju punu podršku težnji žena koje žele i karijeru i porodicu“. Državna tužiteljica Lynn Fitch u intervjuu jednoj lokalnoj televizijskoj stanici trijumfalno dodaje: „Žene su prije pedeset godina bile prisiljene birati između porodice i karijere. Sad ne moraju. Sad imate priliku da budete šta god hoćete. Imate mogućnost da u životu zaista ostvarite svoje snove, svoje ciljeve, a možete imati i tu prekrasnu djecu.”

Ovo bi i u normalnim okolnostima bile nečuvene tvrdnje, ali usred pandemije – kad su troškovi brige o djeci dramatično porasli i zbog povremenog i neočekivanog zatvaranja škola skoro dva miliona žena bilo primorano napustiti posao, naprosto su van pameti.

Po pravnom režimu Mississippija, posljednju rupu u logici zabrane abortusa zatvara mogućnost davanja djeteta na usvajanje. Sutkinja Amy Coney Barrett dala je svoje objašnjenje ove tvrdnje kroz ispitivanje advokata Jackson Women’s Health Organization, sugerirajući da zakoni o sigurnom utočištu, koji ženama omogućavaju da se odreknu svoje djece, znače da „obaveze majčinstva“ više ne „proističu iz trudnoće”. [...]

Moćni muškarci i žene koji se zalažu za okončanje prava na abortus tako prikazuju neželjenu trudnoću kao neugodnost za „zaposlene žene“. Ali bogate žene oduvijek imaju obilje izbora i kad odluče da prekinu trudnoću i kad odluče da imaju djecu.

[...] Podrazumijeva se da to nisu opcije za siromašne žene i radnice, koje će bez pristupa abortusu izgubiti pravo i sposobnost da kontrolišu svoju sudbinu. Prema institutu Guttmacher, tri četvrtine pacijentkinja koje su 2014. godine imale abortus kvalifikovale su se kao siromašne ili s niskim primanjima, a više od polovine ih je bilo iz nebjelačke populacije.

U samom Mississippiju gotovo pola domaćinstava koje vode žene živi u siromaštvu, što je gotovo dvostruko više od nacionalnog prosjeka. U Mississippiju zdravstveno osiguranje nema 12% žena, u poređenju s 8% na nacionalnom nivou. Sugestija sutkinje Vrhovnog suda Barrett da trudnice jednostavno „iznesu još 15-16 sedmica“ [pa djecu daju na usvajanje] ne samo da je nepromišljena, nego zanemaruje i brojna opterećenja, između ostalog i to da u Mississippiju umire mnogo više trudnica nego u većini drugih država, uključujući Louisianu i Georgiju.

A budući da se ovaj predmet više ne odnosi samo na Mississippi, zanemaruje se i činjenica da su riziku od smrti na porodu crnkinje izložene tri do četiri puta više nego bjelkinje.

 

Borba za abortus je borba za život žene

Za siromašne i žene iz radničke klase, koje su velikom većinom iz nebjelačke populacije, obaranje Roea neće značiti kraj abortusa, nego to da će sigurni i bezbjedni abortusi u zdravstvenim ustanovama biti sve nepristupačniji.

Taj problem odavno prati moderni pokret za prava na abortus. Jedna studija pokazuje da je 1960ih u New Yorku 80% smrti uzrokovanih sepsom nakon abortusa uključivalo crnkinje i Portorikanke. Smrtnost trudnica u Georgiji je između 1965. i 1967. godine bila 14 puta veća među crnkinjama nego među bjelkinjama.

Tokom tog razdoblja medicinske sestre su izvještavale da se za prekid trudnoće koriste „šipke, kamenje, štapići za jelo, gumene i plastične cijevi, gaza i pamuk, hemijske olovke, vješalice za kapute i pletaće igle”. Za ove žene pristup pobačaju nije bio apstraktan – nego pitanje života i smrti.

Da je odluka u predmetu Roe jednostavno potvrdila da je pristup abortusu elementaran za društvenu jednakost žena, abortus bi se približio neospornom pravu. Ali sudije se izričito nisu složili s tužiteljičinom tvrdnjom da je „pravo žene apsolutno i da žena ima pravo prekinuti trudnoću bilo kad, na bilo koji način i iz bilo kojeg razloga koji sama izabere“. Odluka koju je napisao sudac Harry Blackmun na dvadeset jednoj stranici razmatra kad život počinje, potencijalnu štetu koju doživljavaju neželjena djeca i pravo na privatnost između ljekara i pacijenta, ali tu nema ništa o jednakosti žena ni o tome kako prisilna trudnoća otežava ostvarenje te jednakosti.

Novi zakoni su u roku od nekoliko godina počeli siromašnim i ženama iz radničke klase ograničavati pravo na abortus. Usvajanjem Hydeovog amandmana, 1976. godine je ukinuto finansiranje abortusa iz sredstava Medicaida osim u slučajevima kad je život majke ugrožen. Učinak je bio trenutan. Broj abortusa koje finansira Medicaid pao je s 300.000 na samo nekoliko hiljada godišnje.

Vrhovni sud je tvrdio da u predmetu Roe želi donijeti nepristranu odluku, odluku na koju ne utiču široke debate o abortusu. „Rast stanovništva, zagađenje, siromaštvo i rasne konotacije imaju tendenciju da iskomplikuju ovaj problem, a ne da ga pojednostave“, napisao je Blackmun.
 

Zanemarivanje nejednakosti

U odluci Suda tako se odražava ograničenost samog mainstream ženskog pokreta, koji je na pobačaj gledao kao na jedinstven način mjerenja prava žena da kontrolišu svoj reproduktivni život. U oba slučaja je zanemaren širok spektar faktora koji ograničavaju jednakost žena. Da nije – otvorila bi se veća i komplikovanija pitanja koja uključuju platu, strukturu porodice, socijalno osiguranje i opširnije razmatranje reproduktivnih prava.

To bi zahtijevalo i objašnjenje različitog značenja koje jednakost žena ima za žene koje nisu bjelkinje ni srednja klasa. Crnkinje, Portorikanke i žene meksičkog porijekla imale su u svakodnevnom životu drugačija ograničenja i terete, što je značilo da će imati različite kanale ka emancipaciji.

Kad je 1966. godine osnovana Nacionalna organizacija žena (National Organization for Women – NOW), svoju misiju je oblikovala prema strategiji koju su organizacije za građanska prava koristile za promjenu pravnog okvira diskriminacije. Te iako je NOW zahtijevala dramatično proširenje prava za žene, uglavnom je previdjela probleme siromašnih i nebijelih žena iz radničke klase.

Tako je predsjednica NOW-a, Betty Friedan, u svom govoru 1969. godine […] pobrojala niz primjera seksizma, ali je zanemarila mogućnost da „žena” nije univerzalna kategorija i kao najgorljivije probleme iznijela samo probleme bjelkinja i žena srednje klase. A ako je bilo ikakve zabune oko toga kome se obraća, Friedan je nastavila objašnjavati da je svrha NOW-a „izaći iz okvira te sterilne male porodice iz predgrađa da bismo se međusobno povezale u smislu svih mogućih dimenzija naših osobnosti.”

Jaz između zahtjeva i težnji bjelkinja srednje klase i zahtjeva i težnji siromašnih žena i nebjelkinja iz radničke klase počinje se problematizirati s pojavom crnih feministkinja kasnih 1960ih. Ove su žene, između ostalih Toni Cade Bambara, Frances Beal, Alice Walker i Barbara Smith, tvrdile da se istinska jednakost može postići samo proširivanjem parametara onoga što je činilo „reproduktivnu pravdu“ – tako da se uključi cijeli kontekst unutar kojeg se donose odluke o tome da li rađati djecu ili ne.

Organizacije kao NOW mobilizirale su pretežno bjelkinje da se bore za prava na abortus, ali su često ignorisale ili minimizirale očigledan problem prinudne ili nametnute sterilizacije, što je nebjelkinjama bilo ključno. Prema studiji koju je Univerzitet Princeton 1970. godine proveo na nacionalnom nivou, bilo je sterilizirano 21% udatih crnkinja.

Kako primjećuje profesorica pravnih nauka Dorothy Roberts: „Dominantni ženski pokret kratkovido se fokusirao na prava na abortus nauštrb drugih aspekata reproduktivne slobode, uključujući pravo na rađanje djece, i pogrešno je shvatio kritiku prisilne politike kontrole rađanja.”

Crne feministkinje, mnoge od njih radikalizirane kroz učešće u pokretu za građanska prava, bile su – iskusivši na svojoj koži i rasizam i seksizam – natjerane na preispitivanje cijelog američkog društva, a ne samo svog mjesta u njemu. Beal 1969. godine piše jedan od pionirskih dokumenata crnog feminizma, pamflet pod naslovom Double Jeopardy: To Be Black and Female (Dvostruka prijetnja: biti crn i žensko). Beal je pisala: „Isprazno je sanjati o crnkinjama koje se samo brinu za svoje domove i djecu poput bjelačkog modela srednje klase. Većina crnkinja mora raditi da bi njihove porodice imale smještaj, hranu i odjeću. Crnkinje čine znatan postotak crnačke radne snage i to vrijedi i za najsiromašniju crnačku porodicu i za takozvanu porodicu iz 'srednje klase'.“ Ovaj dvostruki teret, nastavlja Beal, zanemaruju mnogi crni muškarci koji, kad je riječ o njihovom vlastitom ugnjetavanju, možda i vide „Sistem onakvim kakav zapravo jest”, ali kad je riječ o ženama kao da čitaju „sa stranica časopisa Ladies Home Journal.” […]
 

Uloga žena u revolucionarnom pokretu

U vrijeme kada je Beal napisala Double Jeopardy, ona i još nekoliko crnkinja iz Studentskog nenasilnog koordinacijskog odbora (Student Nonviolent Coordinating Committee/SNCC) napuštaju ovu grupu zbog sve većeg raskola oko uloge žena u crnačkom pokretu. Među muškarcima u tom pokretu vladalo je uvjerenje da bi žene trebale slijediti političko vodstvo muškaraca. Beal je pisala: „Dodijeliti ženama ulogu domaćice i majke dok muškarci idu u bitku vrlo je upitna doktrina za revolucionare. Svaki pojedinac mora razviti visoku političku svijest da bi razumio kako nas ovaj Sistem sve porobljava i šta sve moramo preduzeti da bismo doveli do njegovog potpunog uništenja. Oni koji se smatraju revolucionarima moraju početi doživljavati druge revolucionare kao sebi ravne. A, koliko ja znam, revolucionare ne određuje spol.”

Ovo je bilo više od debate o ženama u radikalnoj politici. Beal i njene drugarice bile su isprovocirane uticajem izvještaja koji je Daniel Patrick Moynihan objavio 1965. godine o stanju crnačke porodice. Tu se iznosi teza da je emaskulacija navela crnce da se povuku iz svoje prirodne uloge patrijarha, što je dovelo do toga da ulogu glava porodica preuzmu crnkinje. Moynihan smatra da je upravo ova rodna konfuzija uzrokovala kolaps porodičnog života crnaca, pokrenula kriminal među muškarcima i dovela do neposlušnosti djece. […]

Moynihan je kritikovan zato što je u suštini okrivio crnkinje za siromaštvo i teškoće koje su oblikovale živote njihovih porodica. Godinu dana nakon što je izvještaj objavljen, vođa SNCC-a Stokely Carmichael kaže u jednom govoru:

Samo da razjasnimo, razlog što nam je ovako kako nam je nije moja mama, nego ono što je mojoj mami učinjeno. [] Moramo okriviti stvarne krivce.”

Ali je mnogim drugim crncima Moynihan pružio okvir u kojem su mogli razumjeti svoju marginalizaciju i pokušati da poprave štetu – ponovno potvrđujući svoju pravu poziciju patrijarha. Preuzimanje ove uloge značilo je kontrolu rađanja i osudu abortusa kao oruđa genocida koji ugrožava budućnost i slobodu crnačkih porodica. Komičar i aktivista Dick Gregory 1971. godine piše za magazin Ebony članak koji počinje ovako: „Moj odgovor na genocid je, jednostavno, osmoro djece – i još jedna beba na putu.” Gregory, koji u tom članku nikad ne citira svoju suprugu, niti joj ikad spominje ime, nastavlja tvrdeći da su i kontrola rađanja i abortus osmišljeni da „ograniče crnačku populaciju“, kao usput ih nazivajući metodama genocida. Velečasni Jesse Jackson 1971. godine, obraćajući se Američkoj komisiji za kontrolu stanovništva (U.S. Commission on Population Control), kaže: „Zapravo je naša jedina sigurnost u broju djece koju stvaramo.”

Za Beal, samohranu majku dvoje djece, kao i za druge crne feministkinje, reproduktivna sloboda, koja uključuje pristup kontroli rađanja i abortusu i pravo da imaju djecu po svojim uslovima, bila je najosnovniji element samoopredjeljenja u društvu u kojem su njihovi izbori bili snažno ograničeni rasizmom, rodom i klasnim položajem.

Kao rezultat toga, crne aktivistkinje ne samo da su pokrenule pitanja neposredno vezana za reprodukciju, nego i pitanja brige o djeci, zapošljavanja, socijalne pomoći i drugih materijalnih potreba koje bi mogle pomoći ženama da se brinu o svojoj djeci i odluče da ih donesu na svijet. Fokusirajući se na situaciju siromašnih žena, pokazale su da se borba za abortus i reproduktivnu slobodu tiče jednakosti, a ne samo privatnosti ili čak „izbora“.

Njihov uvid u načine na koje su siromaštvo i drugi oblici ugnjetavanja ograničavali njihove životne šanse natjerali su ih da zahtijevaju reproduktivnu pravdu – što je uključivalo i pravo da odgajaju djecu u zdravom okruženju u kojem se mogu zadovoljiti osnovne potrebe i djece i njihovih roditelja. To je standard koji s Roeom sigurno nije postignut, ali je sad potrebniji no ikad.

IZVOR: The New Yorker

Objavljeno: 22/02/2022.

Foto: Yasin Ozturk/Anadolu Agency via Getty Images

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

12/07/2022