Radnički protesti su najdjelotvorniji

Piše: 

Sirianne Dahlum, Carl Henrik Knutsen i Tore Wig
Politički komentatori i analitičari počesto krive radništvo za jačanje autoritarnih tendencija. Obično se nakon izbora lamentira nad navodnim konzervativizmom neukih birača. Istraživanje od prije koju godinu međutim jasno upućuje na to da su upravo radničke akcije najdjelotvornije u demokratizaciji društva i to važi zadnjih 150 godina. No radnička klasa nema interesa da se bori za opstanak građanske predstavničke demokratije koja kapitalizmu služi kao ukras i kamuflaža i za radne ljude ostavlja vrlo malo, ako ikako, prostora u donošenju odluka. @RiD

 

Brojni komentatori – uključujući one iza SAD-a i nekih evropskih zemalja – strahuju da je demokratija trenutno ugrožena. Neki od njih za antidemokratičnost krive manje obrazovane pripadnike radničke klase.

Postoji stereotip da ova vrsta birača naginje skepsi prema ekonomskoj globalizaciji i imigraciji – i da je možda sklonija podršci autoritarnim populističkim političarima i strankama. Politički analitičari su skloni da kao nepokolebljive branitelje demokratskih vrijednosti i principa vide obrazovanije urbane srednje klase.

No jesu li industrijski radnici zaista antidemokratska snaga? Mi u ovoj studiji sistematski ispitujemo kako su građani u oko 150 država nastojali uvesti demokratiju. Evo šta nalazimo:

Industrijski radnici su bili ključni akteri demokratizacije – čak i važniji od urbane srednje klase. Kad industrijski radnici mobiliziraju masovnu opoziciju protiv diktature, vrlo je vjerovatno da će uslijediti demokratizacija.

 

Uspjeh protesta zavisi od toga ko protestuje

U modernoj istoriji su građani različitih država organizovali masovne proteste tražeći politička prava i slobode. Ponekad su uspijevali. Trenutni [2019. godina, op.ur.] demokratski protesti u Hong Kongu samo su najnoviji primjer masovne mobilizacije za politička prava i slobode širom svijeta. Drugi primjeri uključuju sufražetkinje početkom 20. stoljeća, antikomunističke pokrete u istočnoj Evropi prije 30 godina i antirežimske demonstrante na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi tokom Arapskog proljeća.

Ipak, kako ilustruju različite putanje različitih država nakon Arapskog proljeća – uporedite tunisku demokratiju sa egipatskom autokratijom – narodne mobilizacije ne vode uvijek demokratiji.

Protesti često ne dovode čak ni do pada postojeće diktature, kao u Iranu, gdje je sadašnji režim preživio Zeleni pokret 2009. godine. Zašto neki pokreti dovode do demokratizacije, a drugima to ne uspijeva?

U našoj studiji, baziranoj na poređenju svih velikih antirežimskih protestnih pokreta u svijetu od 1900. godine do danas, otkrivamo da vjerovatnost toga da li će protestni pokreti potaknuti demokratizaciju zavisi od toga ko protestuje. Tačnije, od socijalnog porijekla demonstranata, to jest da li su demonstranti uglavnom iz urbane srednje klase ili su industrijski radnici, državni službenici ili seljaci.

Protestni pokreti privlače mješavinu ljudi. Uzmimo, na primjer, pokrete tuniskog i egipatskog Arapskog proljeća. Tuniski Kvartet za nacionalni dijalog dobio je zbog svoje uloge u mirnoj demokratskoj tranziciji Tunisa Nobelovu nagradu za mir 2015. godine. Ova organizacija predstavljala je široku međuklasnu koaliciju, uključujući i organizovane radnike. U Egiptu je prodemokratski pokret Arapskog proljeća imao užu društvenu osnovu, sastavljenu prvenstveno od urbanih profesionalaca srednje klase.

U 20. stoljeću desilo se i nekoliko protestnih pokreta i pobuna u kojima su gotovo potpuno dominirali seljaci. Po našim podacima, protesti predvođeni seljacima rijetko su dovodili do demokratskih reformi. Moguće zato što ove grupe nisu imale moć za promjenu režima ili motivaciju za implementaciju demokratije.

 

Stvar je drugačija kad protestuju industrijski radnici

Nalazimo da je mnogo vjerovatnije da će demokratizacija uslijediti nakon masovnih protestnih pokreta kojima dominiraju urbane srednje klase – ali još i više kad protestuju industrijski radnici. Ove grupe često uz snažnu sklonost demokratiji (posebno u urbanizovanim društvima) imaju i sposobnost da proguraju demokratske promjene.

To se naročito odnosi na industrijske radnike koji koristeći sindikate, međunarodne radničke mreže i socijaldemokratske stranke mogu koordinirati snažne izazove diktatorskim režimima. Ovdje se slažemo s uticajnim detaljnim studijama o specifičnim evropskim i latinoameričkim državama, sa studijama koje ističu istorijsku ulogu radničkih pokreta u borbama za univerzalno pravo glasa i konkurentne višestranačke izbore.

Ali su iskustva u ovim studijama slučaja možda atipična. Naša studija je prva koja u globalnom uzorku država sistematski istražuje da li je za demokratizaciju važan društveni sastav protestnih pokreta. Istražili smo sve glavne masovne protestne pokrete širom svijeta od 1900. do 2006. godine i zabilježili ko je dominirao svakim pokretom – industrijski radnici, urbana srednja klasa, seoski radnici, etničke grupe, vjerske grupe itd.

Najjači dokazi koje je prikupila naša studija jasno upućuu na to da su nosioci demokratije protestni pokreti kojima dominiraju industrijski radnici i po tome nadmašuju sve druge protestne kampanje. Kampanje industrijskih radnika su u ovim situacijama očigledno efikasnije i bez ikakvih masovnih protesta.

Postoje neki dokazi da su urbani pokreti srednje klase povezani s demokratizacijom, ali su oni slabiji od dokaza o važnosti industrijskih radnika u demokratizaciji.

Aktuelne debate o nedavnom usponu autoritarnih populista mogu upirati prstom u radničku klasu – ali naše istraživanje pokazuje da su industrijski radnici bili ključni za istorijski napredak demokratije.

IZVOR: Washington Post

Objavljeno: 24/10/2019.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

08/01/2024