S engleskog prevela: M. Evtov

Već sam dvije sedmice zatvorena u kući sa svojom kćerkom, njenom dadiljom i dadiljinom sestrom. U ostavi imam stvari koje nikad prije nisam kupovala: dezinfekcijske maramice, sredstva za dezinfekciju ruku i malu zalihu maski.

Naoružana kratkim video-zapisima novinskih kuća, prestravila sam svoje domaćinstvo u strogi režim socijalnog distanciranja koje u mom gradu tek sad stiče popularnost. Ali polako dolazim do spoznaje da strah koji me već dvije sedmice mori zapravo nije moj vlastiti strah.

Strah mi dolazi uglavnom iz saznanja o brzini i lakoći s kojom se ova bolest širi, o tome koliko je ljudi poubijala u posljednjih nekoliko mjeseci i o tome koliko nas neadekvatan odgovor na nju može skupo koštati.

Dopustila sam da me novosti iz Evrope, Azije i Sjeverne Amerike uvjere da ćemo i mi izaći na kraj s lokalnim učincima ove globalne pandemije ukoliko preuzmemo odgovornost za usporavanje ili isključivanje javnog života. A ako to ne učinimo, kaže mi ovaj strah, nema nam spasa.

Socijalno distanciranje u 'slamu' koji nikad ne spava

Ali evo u čemu je stvar. Moja porodica i ja živimo u Lagosu, Nigerija, u gradu više no prepunom, gdje na samo 1.171 kvadratnih kilometara živi između 15 i 22 miliona ljudi, zavisno od toga koga upitate. Ako New York nikad ne spava jer su tamo uvijek upaljena svjetla i u svaka doba imate gdje izaći, Lagos nikad ne spava jer ovdje nema struje i u zatvorenom je previše vruće, a dobro se možete zabaviti i vani – dok se pokušavate rashladiti na povjetarcu.

Sudeći po definiciji koju nalazimo u rječniku – slam (slum) je zapuštena i prenapučena gradska ulica ili kvart gdje žive vrlo siromašni ljudi – moj rodni grad je najveći slam na svijetu. A širom mog kontinenta više od 200 miliona ljudi živi u slamovima. [Po procjenama UN Habitata, 2010. godine je u slamovima živjelo 200 miliona ljudi subsaharske Afrike: 61,7% urbane populacije te regije.] Ja živim u jednom od ljepših dijelova Lagosa i odluka o samoizolaciji koju sam donijela prije dvije sedmice počiva na mom relativno privilegovanom socijalno-ekonomskom statusu. No, iako moje socijalno distanciranje može zaštititi mene i moju porodicu, malo je vjerovatno da će bitno uticati na ukupnu stopu zaraze u mom gradu i mojoj državi.

U Lagosu su svakodnevni prekidi struje sasvim normalni, s tim što neki kvartovi nisu ni priključeni na električnu mrežu, a drugi – s obzirom na neredovnost opskrbe električnom energijom – isto kao da nisu. Zato većina ljudi ne ostaje u zatvorenom. Usto veći dio grada nije priključen na vodovodne mreže (što datira još iz kolonijalnih vremena) dok je u dijelovima grada koji imaju vodovodne priključke opskrba vodom potpuno nepredvidiva. Snabdijevanje vodom je mukotrpno i skupo, te nije vjerojatno da će često pranje ruku ljudima biti prioritet. Javni prevoz uglavnom obavljaju privatna vozila u kojima je velika blizina naprosto neizbježna. Sjedimo rame uz rame u Volkswagenovim monovolumenima opremljenim drvenim klupama, naguravamo se u sveprisutne tricikle poznate kao Keke NAPEP [keke je jorubska riječ za bicikl, a NAPEP skraćenica od 'Nacionalni program za iskorjenjivanje siromaštva' …] ili (bradom naslonjeni na tuđa znojna leđa) balansiramo na motociklističkim taksijima koje nazivamo okada.

Urbana privreda Lagosa je jedna od najvećih na ovom kontinentu, a njen neformalni sektor nije samo živahan, nego presudan za opstanak grada. Ulična trgovina i tržnice na otvorenom toliko su čvrsto utkani u ekonomsku strukturu da se mi ovdje šalimo da u Lagosu možeš izaći iz kuće u donjem rublju, a na odredište stići potpuno odjeven. U ključne igrače koji održavaju funkcionisanje ovog grada spadaju ulični prodavači svih vrsta, ulični manikiri/pedikeri, skupljači otpada, ulični vulkanizeri i prodavači hrane, agbo [travari] i ogogoro [lokalni proizvođači alkoholnih pića], prodavači Baba Ijebu [popularna lutrija Južne Nigerije], nosači, frizeri i beskućnici koji za sitnu paru metu mostove i trotoare. Svi ovi ljudi rade u javnosti i život im zavisi od gotovo neprekidne javne aktivnosti grada.

Troškovi života u ovom gradu vrlo su visoki, što znači da su Lagošani koji posjeduju kuće izuzetak, a ne pravilo. Većina ih živi u ekstremno skučenim iznajmljenim prostorima u kojima naguranost stanara odražava gustoću stanovništva stalno prisutnog u javnim prostorima. Saobraćaj, i pješački i automobilski, često djeluje kao uzbibana masa čije je sastavne dijelove nemoguće razlučiti. Situacija je slična i u dvorištima i verandama iznajmljenih stanova: uvijek sve prepuno ljudi, njihove imovine, trgovina ili, zavisno od doba dana, mnoštva gole djece koju se entuzijastično riba u velikim koritima.

U mom gradu prljave novčanice svakodnevno prelaze iz ruke u ruku. U tranzitu se ljudi znoje jedni po drugima. U siromašnim četvrtima sasvim su uobičajeni komunalni toaleti, kuhinje i kupatila koje u jednoj zgradi dijeli i po 40 ljudi. U najsiromašnijim četvrtima sanitarije ni ne postoje jer tamo nisu dostupni ni vodovod ni kanalizacija. Najpopularnije rješenje na tržištu stanova za iznajmljivanje u Lagosu predstavljaju zgrade Gledam ja tebe, gledaš ti mene [stil gradnje gdje stanari zauzimaju jednu ili dvije od osam do deset soba raspoređenih niz dugi hodnik sa sučelice okrenutim vratima] u kojima uglavnom žive višegeneracijske porodice – svaka na manje od 7,5 kvadratnih metara.

Šta s onima koji si ne mogu priuštiti socijalno distanciranje?

Odgovor me dovodi do jednostavne, temeljne istine: čak i da hoćemo, mi naprosto nemamo prostora za socijalnu distancu. Štaviše, većina nas je vjerojatno ni ne želi. I to ne samo zato što ne vjerujemo da je prijetnja koronavirusa stvarna ili značajna (iako to mnogi vjeruju: pastor koji propovijeda da koronavirus u Nigeriji ne može preživjeti zbog „korozivnog pomazanja“). Ovdje postoje prijetnje stvarnije i neposrednije od respiratorne infekcije koja je dosad mahom ubijala starce na nekim dalekim mjestima koja većina nas može vidjeti samo na televiziji.

Ideja socijalnog distanciranja nama nije samo nepoznata, nego i nemoguća – iz socijalnih i ekonomskih razloga. Gradove poput Lagosa održava na životu upravo ona vrsta međuljudske interakcije koju globalni sjever trenutno obeshrabruje ili kriminalizira.

Socijalno distanciranje kao mjera ograničenja pandemije pretpostavlja stvari koje naprosto ne važe ni za Lagos ni za brojne druge afričke gradove. Kao prvo, ljudi moraju biti u stanju da prihvate smanjenu ili nultu produktivnost tokom dužeg razdoblja, a da ih to ne dovede do katastrofalnih posljedica. U Lagosu oko šest miliona ljudi preživljava na bazi dnevnih prihoda – onoga što zarade od dana do dana. [Prema Državnom zavodu za statistiku, neformalni sektor Lagosa je 2018. godine zapošljavao 5,58 miliona ljudi – oko dvije trećine radno sposobnog stanovništva države.] Što će reći da svakog dana milioni porodica mogu kupiti hranu (i praviti obroke) tek kad se primarni hranitelj vrati s posla. Svima je njima mogućnost da se zaraze bolešću za koju nikad nisu čuli neuporedivo manje opasna od spoznaje da će tog dana ostati gladni.

Da stvar bude još gora, većina Lagošana koji si ne mogu priuštiti financijski udar dužeg odsustvovanja s posla već je navikla na sveprisutnost smrti i opasnosti. Od sticanja nezavisnosti 1960. godine, u Nigeriji je vojska preuzimala vlast osam puta. Posljednji vojni režim završio je 1999. godine. A otad nigerijska vlada provodi sve agresivniju politiku protiv sirotinje, s razornim učincima.

Državni agenti redovno uznemiravaju i brutalno napadaju ulične trgovce, vozače okada i sve one koji preživljavanja radi pribjegavaju prostituciji, ali krajnja neimaština očito otupljuje oštricu svih rizika koje ti poslovi podrazumijevaju. Ako silovanje i mučenje nisu dovoljni da ljude odvrate od toga da svakodnevno odlaze od kuće da bi zaradili crkavicu na kojoj preživljavaju, teško da će u tome uspjeti izbijanje novog koronavirusa.

Povrh svega, stopa zaraze je gotovo irelevantna s obzirom na potpunu neadekvatnost zdravstvene zaštite u Nigeriji. „Izravnavanje krivulje“ (opterećenja) pretpostavlja da zdravstveni sistem ima operativni kapacitet koji funkcioniše sve dok ga ne preplavi previše slučajeva odjednom. U Nigeriji neće biti važno hoće li se 20.000 slučajeva desiti odjednom ili tokom nekoliko mjeseci: naš se zdravstveni sistem – s manje od 500 ventilatora na 200 miliona stanovnika – naprosto ne može nositi s pandemijom.

Treba nam afričko rješenje globalnog problema

Dvije sedmice nakon što je u Lagosu potvrđen prvi slučaj koronavirusa, ljekari Teritorije glavnog grada – Abuje objavljuju štrajk zbog neisplaćenih plata. Ovdašnje stanovništvo već odavno gaji nepovjerenje prema bolnicama, uglavnom zbog učestalosti smrtnih slučajeva koji bi se dali izbjeći da nije akutnog nedostatka opreme i kvalifikovanog osoblja.

Ovdje su standard samoliječenje i biljni lijekovi: većina ljudi se odlučuje na kućno liječenje čak i u slučaju ozbiljnih bolesti poput malarije, tifusa i bakterijskih infekcija. Sve su prilike da će i u ovoj epidemiji prevladati društveno očekivanje da će za bolesne i umiruće brinuti ženska rodbina, što znači da djevojkama i ženama prijeti nesrazmjerno veći rizik od zaraze i ponovne infekcije. No, budući da 80% bolesnika s koronavirusom prijavljuje tek blage do umjerene simptome, većina Nigerijaca će ovu bolest vjerojatno doživjeti kao samo još jednu teškoću koju valja prevladati do povratka u normalu.

Generacijama se Nigerijcima usađuje uvjerenje da će u kriznim vremenima odgovornost za njih preuzeti porodica – ta ideja je dio kulture i do izvjesnog stepena predstavlja efikasnu zaštitu. Oni imućniji često doprinose troškovima stanarine, kao i naknadama za privatne škole i medicinsku njegu svojih najmilijih koji si to ne mogu priuštiti.

Uobičajeno je da ljudi i po nekoliko godina pružaju smještaj članovima ne samo šire porodice nego i prijateljima, ponekad sve od djetinjstva pa do odrasle dobi. Neuspjesi vlade su bivali ublaženi činjenicom da smo mi toliko socijalizirani da se revnosno brinemo za dobrobit svojih zajednica i članova tih zajednica; ovo je sve dosad bilo izvodljivo rješenje.

Nema nikakve sumnje da je socijalno distanciranje valjano rješenje za zadržavanje koronavirusa. Ali to rješenje ne uzima u obzir stvarnost izuzetno raširenu diljem Afrike: ovdje se teškoće preživljavaju tako što se ljudi okupljaju u brižne zajednice, a ne tako što se povlače u individualizam.

Svjetska zdravstvena organizacija zagovara socijalno distanciranje kao ključni odgovor na ovu pandemiju, ali pri tome zaboravlja brojne dijelove svijeta u kojima je ovo jedinstveno rješenje kontekstualno neadekvatno ili čak opasno.

Ako je afrički kontinent i imao priliku pobjeći od ove pandemije, sad je za to prekasno. Suočeni smo sa socijalnom, ekonomskom i zdravstvenom krizom bez presedana.

Krajnje je vrijeme da mi Afrikanci počnemo razmišljati o rješenjima koja se ne temelje na objektivnim strahovima drugih država, nego na našim vlastitim duboko ukorijenjenim realnostima.

IZVOR: Correspondent

OBJAVLJENO: 27/03/2020.